Pamćenje i poremećaji pamćenja

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Pamćenje je proces u kojem su sadržana četri procesa sposobnosti:

ZADRŽAVANJE je trajanje u svijesti onoga što je učenjem stečeno. Zadržavanje uvijek prethodi učenju. Učenje je svaka relativno trajna i progresivna promjena luičnosti. Da bi koristili sadržaje sa kojim utječemo na mlade, oni usvojili i koristili u kasnijoj aktivnosti potrebno je da to zadrže. Pojavu da ono što smo naučili možemo kasnije korisiti i nakon dužeg vremena nazivamo zadržavanje. Međutim iza procesa zadržavanja nastaje proces zaboravljanja.

REPRODUKCIJA znači načiniti neku vrstu duplikata sličnog orginalu, međutim i najbolje pamćenje ne može dati tako vijernu reprodukciju. Jedan psiholog je rekao: "Reprodukcija, odnosno sjećanje ne samo da postaje sve nejasnije nego nam zapravo kako vrijeme odmiče, uvijek priča drugu priču". Dakle reprodukcija je proces pamćenja, ali i sposobnost pamćenja kojom izazivajući predstave u svijsti obnavljamo ono što smo ranije doživjeli.

PREPOZNAVANJE podrazumjeva proces u kome smo svjesni da je sada prisutni i opaženi objekat bio predmet našeg iskustva.

UŠTEDA PRI PONOVNOM UČENJU to je znak da smo nešto naučili, ali da smo ga zaboravili.

VRSTE PAMĆENJA:

• MENTALNO (zadržavanje i obnavljanje intelektualnih doživljaja)
• MOTORNO (zadržavanje i obnavljanje naučenih pokreta)

[uredi] Poremećaji pamćenja

Svaki čovjek se susreće u životu sa velikim brojem problema. Svaki čovjek različito reaguje na neki problem i različito ga doživljava. U takvim situacijama čovjek se osjeća nesigurnim, neodlučnim i neraspoloženim. Sve ove sitacije izazivaju psihičke teškoće koje su uglavnom povremene i čovjek ih je u stanju savladati. O poremećajima govorimo kada pojedinac za duže vrijeme ili trajno pokazuje poremećaje koje ne možemo smatrati korisnim i normalnim. Poremećaji mogu biti lakši (neuroze i psihoneuroze) teži (psihoze ili dševne bolesti) a treću grupu čine (karakterni poremećaji i psihopatije) i , a razlikujemo ih po stepenu svijesti pojedinca o sopstvenim smetnjama.

Neurotska ličnost nije samo ćrtva nekog neugodnog psihičkog doživljaja iz ranog djetinstva, nego je to ličnost koja nije imala mogućnosti rješavati sukobe svojih motiva. Moderna definicija neuroze kao poremećaja glasi: poremećaj koji predstavlja neprimjetno riješavanje dugotrajnih konfliktnih i frustrirajućih sitacija, čiji se uzroci najčešće pronalaze u djetinstvu. Terapija neuroze govori o tome da se ljudima pomogne kako bi oni sami sebi mogli pomoći. Oblici neuroza:

• prisilna neuroza – ovakvi tipovi se ne mogu oslobositi npr. Imena, ritmova, melodija, ili neke normalne radnje izvode nenormalno često.

• neuroza straha – o strahu govorimo kada je vidljiv osjećaj tjeskobe i mučnog uzbuđenja. Svaki neurotičar pati od straha, a ako stah potpuno ovladava osobom govorimo o anksioznoj neurozi. Ako se javlja strah od određenih objekata ili sitacija, koje inače ne izazivaju strah, onda govorimo o fobijama.

• konverzivna neuroza – potisnuti sukobi, traume izražavaju se u tjelesnim simptomima npr. Paralliza, povraćanje, sljepilo. Sa vremenom mogu prerasti u organska oboljenja. Hipohondri je poseban oblik konvertivne neuroze (ličnosti kod kojih je naglašen strah od bolesti i mišljenje im je usmjereno na bolest koju kod sebe naslućuju).

• Psihovegetativni sindrom iscrpljenosti- psihičkog porijekla i obuhvata (iscrpljenost, brzo zamaranje, razdražljivost, glavobolja, lupanje i bolovi srca, proljevi, vrtoglavica, promjene raspoloženja isl).

Sve dok poremećenoj ličnosti uslovljen sukobom dopušta da se kontakt da vanjskim svijetom održi, govorimo o neuroti, čim se prekida taj kontakt govorimo o psihozi. Ona potpuno zahvata čovjeka. Psihotičar ima bolesno "ja". Pokazalo se da je šizofrenija moguća samo uz uslov poremećenog djetinjstva. Ako u fazi odrastanja dođe do dodatnih opterećenja kod osobe, koja je imala naizgled stabilan život, a ne može da riješi konfliktne situacije dolazi do raspadanja cjelokupne ličnosti.