Ultraljubičasto zračenje
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ultraljubičasto zračenje (ultraljubičasta svjetlost; skraćenica UV prema eng. ultraviolet) obuhvata elektromagnetsko zračenje s talasnim dužinama manjim od onih koje ima vidljiva svjetlosti, ali većim od onih koje imaju meke X-zrake. Dijeli se na blisko (380–200 nm), daleko ili vakuumsko (200–10 nm, kratica FUV ili VUV) i ekstremno (1–31 nm, kratica EUV or XUV) ultraljubičasto zračenje.
Kada se porsmatra njegovo djelovanje na ljudsko zdravlje i okolinu, ultraljubičasto zračenje se obično dijeli na UVA (400–315 nm) ili dugotalasno (blacklight), UVB (315–280 nm) ili srednjetalasno i UVC (< 280 nm) ili kratkotalasnno (germicidalno).
U spektru Sunčeva zračenja na ultraljubičasto zračenje otpada samo 10% energije. UVC-zrake ne prodiru do površine Zemlje, pa tako niti do naše kože, jer se apsorbju u ozonskom sloju atmosfere. UVA i UVB zrake prodiru kroz vanjski sloj kože i izazivaju oštećenja: opekotine, rak kože, alergiju i sl. Oštećenju ćelija kože naručito su izloženi ljudi svijetle puti.
