Vilijam III Oranski

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Vilijam III Oranski (Haag, 14. novembar 1650. - Hampton Court, 8. mart 1702.), nizozemski aristokrat i pristalica protestantizma, princ Oranski, Stadtholder nizozemske republike, kralj Engleske, Irske i Škotske.

Poznat je po tome da je englesku krunu osvojio u Slavnoj revoluciji kao zet svrgnutog kralja Jakova II i suprug kćeri Jakova II Marije II sa kojom je vladao zajednički. Nakon smrti Marije II vladao je samostalno do svoje smrti.

Vilijam je postao Stadtholder Republike Nizozemske 28. juna 1672. koju dužnost je obavljao do svoje smrti. U Nizozemskoj je nosio titulu Willem Hendrik, Prins van Oranje. Sudjelovao je u mnogim ratovima koji su vođeni protiv katoličke Francuske i njezina kralja Luja XIV zbog čega su ga pristalice protestantizma smatrale svojim vođom. No iza njegova ugleda stajala je i moćna vojska i flota ratnih brodova koja je bila jedna od najmoćnijih u tadašnjoj Evropi. Njegova vladavina označila je početak silaska dinastije Stuart sa engleske vladarske scene.

Sadržaj 1 Rođenje i mladost 2 Na vlasti u Nizozemskoj 3 Vilijam i previranja u Engleskoj 4 Slavna revolucija 5 Zajednička vladavina u Engleskoj sa Marijom II 6 Samostalna vladavina 7 Smrt 8 Zanimljivost

[uredi] Rođenje i mladost

Vilijam je bio sin Vilijama II Oranskog i Marije Stuart, sestre engleskog kralja Jakova II. Rodio se u Haagu 14. novembra 1650. Osam dana prije njegova rođenja umro mu je otac od boginja, stoga je Vilijam u trenutku svog rođenja postao vladar Nizozemske.

23. decembra 1660., kada je Vilijam bio star samo deset godina njegova majka Marija također je umrla od boginja. Stoga je Vilijamu za staratelja bio određen njegov ujak, tadašnji engleski kralj Karlo II, a brigu o njemu je vodila njegova baka Amalija. O njegovom obrazovanju brigu je preuzeo tada poznati protestantski znanstvenik Samuel Chappuzeau.

[uredi] Na vlasti u Nizozemskoj

Vilijamov otac je do svoje smrti držao položaj Stadtholdera pet nizozemskih provincija i to: Holland, Zeeland, Utrecht, Guelders i Overijssel. No nakon njegove smrti provincije su svojim odlukama ukinule tu funkciju i faktičku vlast u to doba imao je Johan de Witt. 1667. godine Vilijam se uz pomoć svojih pristalica pokušao vratiti na vlast, no neuspješno jer su provincije odbile ponovno osnažiti položaj Stadtholdera.

Godine 1672. Nizozemska je bila metom francuskog napada koji je predvodio francuski kralj Luj XIV koji je u tome napadu imao pomoć Engleske. Francuska vojska je ubrzo osvojila gotovo cijelu Nizozemsku, a Johan de Witt je potpuno podbacio kao vođa Nizozemaca pa je bio oboren s vlasti što je bila velika šansa za Vilijama koji ju je iskoristio te je ponovno uveo funkciju Stadtholdera na koju je on i ubrzo i imenovan.

Vilijam je nastavio borbu protiv Engleske i Francuske udruživši se sa Španijom. Nakon pobjede nad engleskom kraljevskom ratnom flotom, Vilijam je sa Engleskom 1674. sklopio mirovni sporazum. Kako bi ojačao svoju poziciju Vilijam se nastojao vjenčati sa nećakom engleskog kralja Karla II i kćerkom njegova brata i budućeg kralja Jakova Marijom. Brak je sklopljen 4. novembra 1677. No iz njega Vilijam nije dobio zakonitog nasljednika.

[uredi] Vilijam i previranja u Engleskoj

1685. godine Vilijamov punac Jakov naslijedio je, kao Jakov II, englesku krunu nakon smrti svoga brata Karla II. Zbog svoje katoličke vjere Jakov II je u Engleskoj bio vrlo nepopularan vladar. Zbog svoje vjerske politike izazvao je ogorčenje protestantskih pristalica koji su sa Vilijamom godine 1687. počeli pregovarati o oružanoj invaziji na Englesku kako bi sa vlasti svrgnuli njima omraženog Jakova II.

Isprva, Vilijam se suprotstavljao ideji invazije na Englesku. No, nakon što je druga žena Jakova II, Marija od Modene rodila Jakovu II muškog nasljednika, strah od stvaranja katoličke dinastije u Engleskoj je prevladao, a i još poneki politički potezi Jakova II dodatno su dolijevali ulje na vatru protestantskog ogorčenja.

No, usprkos svemu, Vilijam se i dalje kolebao bojeći se reakcije engleskog naroda na vanjsku invaziju, pa je stoga zahtijevao da najugledniji pristalice protestantizma zatraže njegovu intervenciju. 30. juna 1688. Sedam biskupa koje je bilo u sukobu sa Jakovom II uputilo je Vilijamu i formalan poziv da vojno interevenira, pa je Vilijam počeo pripremati vojnu invaziju.

[uredi] Slavna revolucija

5. novembra 1688. Vilijam se sa svojom vojskom iskrcao na englesko tlo u jugozapadnom dijelu Engleske kod mjesta Brixham. Iskrcao se sa 15.500 vojnika i 4000 konja. Ubrzo su svi protestantski zapovjednici engleske vojske prešli na Vilijamovu stranu, a također i svo englesko protestantsko plemstvo. Stoga je Vilijam vrlo brzo napredovao kroz Englesku. 11. decembra Vilijam je sa vojskom ušao u London a Jakov II se pokušao spasiti skokom u rijeku Temzu ali je ubrzo uhvaćen. Ne želeći od Jakova napraviti mučenika Vilijam ga je 23. decembra pustio da pobjegne u Francusku gdje ga je Luj XIV primio velikodušno davši mu palaču i visoku mirovinu.

Vilijam je ubrzo sazvao (na neregularan način) parlament koji je 12. februara 1689. proglasio da je Jakov II, pobjegavši iz Engleske u stvari abdicirao i proglasio je prijestolje upražnjenim, a nije ga, po normalnom slijedu nasljeđivanja ponudio Jakovljevu sinu, nego njegovoj kćeri Mariji. Marija II je proglašena kraljicom, a utvrđeno je da će vladati zajedno sa Vilijamom. Parlament je sve to ozakonio posebnim zakonom (Bill of Rights). Istim zakonom Jakov II je optužen za zlouporabe za vrijeme svoje vladavine te su stavljeni izvan snage zakoni kojima su bila ukinuta ograničenja za katolike. Također je utvrđeno da niti jedan katolik više neće moći naslijediti englesko prijestolje, a propisana je i linija nasljeđivanja engleske krune prema kojoj bi krunu trebali naslijediti potomci Vilijama i Marije II, a ako oni ne budu imali potomaka onda će krunu naslijediti Jakovljeva mlađa kći Ana i njezini potomci.

[uredi] Zajednička vladavina u Engleskoj sa Marijom II

Biskup londonski Henry Compton okrunio je Vilijama i Mariju II u Westminsterskoj opatiji 11. aprila 1689. Iako je bilo uobičajeno da krunjenje izvrši nadbiskup canterburyjski to on nije učinio iz razloga što nije smatrao primjerenim i legitimnim načinom na koji je svrgnut Jakov II

Tokom zajedničke vladavine sa svojom suprugom Marijom II Vilijam je često bio odsutan bivajući u Nizozemskoj i vodeći rat sa Francuskom. Englesku je pridružio Augsburškom savezu stvorenom da se odupre agresivnoj Francuskoj. Tijekom njegove odsutnosti Engleskom je vladala njegova supruga Marija II

Unutar Unije Vilijam se suočio sa ustancima u Škotskoj i Irskoj. Oba ustanka digli su pristalice Jakova II, no Vilijam je 1689. u bici kod Killiecrankiea porazio Škote, a 1690 u bici kod Boynea Irce predvođene Jakov II

Vilijamova supruga i suvladarica Marija II umrla je od boginja 1694. Godine. Premda joj nije bio vjeran u braku (najpoznatija od ljubavnica bila mu je Elizabeth Villiers) Vilijama je Marijina smrt duboko pogodila. Vilijam u braku sa Marijom nije imao potomaka. Nakon njezine smrti nastavio je vladati sam. Premda je odgojen kao kalvinist prihvatio je učenje Anglikanske crkve.

[uredi] Samostalna vladavina

Nakon Marijine smrti počele su se širiti glasine o Vilijamovim homoseksualnim sklonostima, pa su izašli i pojedini satirični pamfleti u kojima je ta navodna sklonost isticana. Tokom svoje samostalne vladavine nakon smrti supruge Vilijam se suočio sa zavjerom svojih katoličkih protivnika koja nije uspjela, a nakon te zavjere francuski kralj Luj XIV prestao je pomagati svrgnutog Jakova II te je priznao Vilijama kao kralja Engleske i sa njim 20. septembra 1697. sklopio mir u Ryswicku. Nakon toga Vilijam više nije bio ugrožen od strane svojih katoličkih oponenata.

Potkraj Vilijamove vladavine pojavilo se pitanje nasljedstva engleske krune budući da Vilijam nije imao djece, a Marijina sestra princeza Ana imala je mnogo djece ali su sva vrlo rano umrla. Kako je Ana bila jedina u liniji nasljeđivanja, među pristalicama protestantizma pojavili su se novi strahovi da bi nakon smrti buduće kraljice Ane krunu mogli preuzeti ponovno nasljednici Jakova II. Stoga je 1701. Parlament donio Zakon o nagodbi (Act of Settlement) kojim je bilo uređeno da bi krunu nakon Ane naslijedila dalja nasljedna linija u liku Sophie Hannover, izbornice Hannovera i njezinih protestantskih nasljednika. Istim zakonom ograničena je i moć kralja u vođenju ratova pri čemu je za odobravanje novčanih sredstava za vođenje rata bila potrebna suglasnost parlamenta. Također je i osigurana nezavisnost sudstva od eventualne kraljeve samovolje.

[uredi] Smrt

Vilijam je umro godine 1702. od upale pluća koja je nastala kao komplikacija prijeloma ključne kosti zbog pada sa konja. Vilijam je pokopan u Westminsterskoj opatiji pored svoje supruge Marije II Krunu je naslijedila Marijina sestra i kći svrgnutoga Jakova II princeza Ana.

[uredi] Zanimljivost

Vilijamovu pobjedu nad Ircima u bici kod Boynea 1690. godine i danas u Sjevernoj Irskoj proslavljaju protestantski pristalice Oranskog reda na dan 12. jula svojim tradicionalnim marševima koji već više stoljeća izazivaju kontroverze i sukobe među sjevernoirskim katolicima i protestantima.