Ivan Zvonimir Čičak
Izvor: Wikipedija
Ivan Zvonimir Čičak (Zagreb, 10. kolovoza 1947.), hrvatski političar
Ivan Zvonimir Čičak rođen je kao četvrto od petero djece u obitelji Ante i Marije Čičak. Odrastao je u Zagrebu, gdje je i pohađao osnovnu školu kao i gimnaziju. Međutim zadnjeg dana završne školske godine 1966. isključen je iz gimnazije bez prava upisa u bilo koju od jugoslavenskih srednjih škola. Razlog isključenja bila je školska zadaća naslovljena: Nad razastrtom kartom moje domovine, točnije zbog dijela teksta koji glasi:
- Vremena su se promijenila. Danas ja sam slobodan. I nikada neću zaboraviti da kilometri ne predstavljaju razliku. I nikada neću zaboraviti povijest. Možda je autoput od Ljubljane do Gevgelije simbol onog što se zove SFRJ. To je naša otadžbina. Možda će jednom autoput Moskva - Berlin - Pariz - Atena biti simbol države koje će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža.
Srećom po Čička padom Rankovića odluka je poništena i Čičak je mogao nastaviti školovanje.
Dana 21. prosinca 1971. godine Sveučilišna skupština bira Ivana Zvonimir Čička za prvog studenta (studirao je na Pravnom i Filozofskom fakultetu) prorektora u 300-godišnjoj povijesti sveučilišta u Hrvata. Pritom, činilo se, put od autsajdera do pobjednika prešao je u jedno jedino popodne. Do posljednjeg je trena, naime, priželjkivan bio Ivan Pađen. No, Pađen je odbio kandidaturu pa je predložen Slobodan Lang, ali je potom i on otklonio tu mogućnost. Stoga je predložen Damir Grubiša. Pri kandidaturi Grubiša dobiva 195, a Čičak 57 glasova. No, Ante Žužul prvi probija proceduru i emotivno, krajne žestoko, traži od Skupštine da ustane protiv nepravde i manipulacije u korist Grubiše. Uzvikuje: Živjela demokracija! Slijedi glasanje - Grubiša 166, Čičak 174 glasa. Ali to nije apsolutna većina, glasanje se ponavlja i ovoga je puta Čičku dovoljno 178 glasova za izbor, dok Grubiša ostaje na 133 glasa.
Savez studenata je zaprepašten i sutradan izdaje saopćenje:
- ... Mi smo se borili, borili smo se i borit ćemo se za sveučilište kao kulturnu i proizvodno-znanstvenu integracionu snagu nacionalne socijalističke akcije naroda Hrvatske. U ovoj borbi nije sudjelovao i ne sudjeluje novoizabrani "studentski" prorektor. Odabrani I. Z. Čičak istupio je iz Saveza studenata Hrvatske prema vlastitoj izjavi - 'zbog svoje ekstremne nacionalističke orijetnacije'. On ne prihvaća njegovu programsku i akcionu orijentaciju, izraženu u borbi za reformu sveučilišta i od nje se javno distancira...
U cijeloj Hrvatskoj nastaje opredjeljivanje "za" i "protiv" Čička. U Splitu, kao reakcija na negativan stav rukovodstva Saveza studenata o Čičku, priprema se peticija - organiziraju je Damir Petrić, Ante Štambuk i Zvonimir Puljić - i već do 30. prosinca raspolaže s 1100 potpisa. Predsjedništvo Saveza studenata od kojega je politika zatražila da povuče saopćenje o Čičku kao nacionalistu - jer je njime, objektivno, čitavo Sveučilište ocijenjeno nacionalističkim - vijeća šest sati da bi na kraju povuklo tek navodnike, tj. tvrdnju da se radi o vlastitoj Čičkovoj izjavi. Nešto kasnije Rektorat izdaje vlastito saopćenje koje uklanja svaku sumnju u to tko je student prorektor, koristeći priliku da povuče za uši i rukovodstvo Saveza studenata tražeći od njega da Skupštini Sveučilišta dostavi na uvid svoj program i statut.
Uskoro Čičak biva uhapšen prosinca 1971. godine i osuđen na tri godine strogog zatvora. Nakon izlaska iz zatvora u braku s Marijom Štambuk dobiva petero djece i živi od prodaje knjiga. Kada mu je to onemogućeno prodaje kožne torbe. Godine 1987. ponovno je uhapšen zbog utaje poreza, no nakon dva mjeseca zatvora i štrajka glađu oslobođen je uz dokaz da je optužba bila lažna. Nakon izlaska iz zatvora s Dobroslavom Paragom organizira peticije za amnestiju političkih zatvorenika, a vodi i prvi nevladin Odbor za ljudska prava te je potpredsjednik Vijeća Europskog pokreta Jugoslavije i na čelu Verona foruma. Uskoro obnavlja Hrvatsku seljačku stranku (HSS), najprije kao potpredsjednik, a potom kao predsjednik. Na prve izbore izlazi zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) u Hrvatskom bloku. Neće proći dugo i Čičak će dati ostavku na mjesto predsjednika HSS-a uz uvjet da u ime budućeg jedinstva odstupe predsjednici svih frakcija. Potom piše u listu Danas (sve do njegova ukidanja) i Slobodnoj Dalmaciji (dok je nije preuzeo Miroslav Kutle). Godine 1993. radi na osnivanju Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) i postaje njegov prvi predsjednik. Godine 1996. potiče i vodi prosvjed u korist Radija 101 održan na Trgu bana Jelačića. Dvije godine kasnije, siječnja 1998. godine, dobio je nagradu Bruno Krajski - uručeno svojedobno i Nelsonu Mandeli. Nagrada Bruno Krajski uručuje se najzaslužnijim borcima za ljudska prava.
Kao i uz većinu hrvatskih javnih ličnosti i uz Čička je vezan pokoji skandal. Ovom prilikom navest ćemo samo jedan. Aktivisti Hrvatskog helsinškog odobra odveli su jednom prilikom novinare do svojih ureda i pokazali im svojevrsni "uređaj". Njime su se navodno snimali svi njihovi razgovori, a informacije kružile od HIS-a do SIS-a. Na to je Čičak reagirao izjavom kako takvim izjavama nije potrebna laička nego psihijatrijska analiza. Dio suradnika odvratio je Čičku optužbom da je u dotičnom uredu s "uređajem" zaposlio svoju bivšu pomoćnicu i bivšu službenicu iz tvrtke svoga brata. No, na tome se nije stalo. Onda je krenula priča kako je kontroverzni Čičak za preuređenje vlastitog ureda potrošio 500.000 njemačkih maraka. Naravno, ne svojih. Klupko se počelo odmotavati pa su krenule i glasine kako nije bio naročito agilan u istraživanju zločina nad srpskim civilima nakon operacije Bljeska i Oluja, ali i da se u kolokvijalnom govoru prečesto služio etiketom četnika.
Izvori
- moljac.hr :: Ivan Zvonimir Čičak, uz dozvolu autora teksta
