Kur'an

Izvor: Wikipedija

Kur'an (arapski: أَلْقُرآن al-qur'ān) u prenesenom prijevodu "recitacija"; također zvan Al Qur'ān Al Karīm; ili izvedeni nazivi Quran, Koran, te rijetko Al-coran) je sveta knjiga Islama. Muslimani vjeruju da je Kuran objava Božjih riječi i kulminacija Božje objave čovječanstvu, preko Božjeg poslanika Muhameda a.s.. Prenošenje je trajalo 23 godine posredstvom anđela Gabriela (ar. Džibril). U njoj se definira islamski vjerozakon - šerijat. Šerijat interpretiran kroz islamsko pravo (ar. fikh) uz pomoć hadisa (riječi i djela Muhameda saws) nastoji usmjeriti živote muslimana u skladu sa Islamom.

Muslimani Kuran također nazivaju i "Kur'an", "Knjiga", "Božja objava" ili "Otkrivenje". U daljem tekstu biti će korišten izraz Kuran definiran pravopisom hrvatskog jezika.

[uredi] Format Kurana

Kuran se sastoji od 114 poglavlja (ar.poglavlje = sura) s ukupno 6236 retka (ar. redak = ajet) ne uzimajući u razamatranje 112 uvodnih pozivanja na Boga (ar. u ime Boga = bismillah; skraćeno od U ime Boga, Milosrdnog (Onog koji čini milosrđe), Samilosnog (Onog koji suosjeća)) koje se obično ne uzimaju u ukupan zbroj redaka; ili 6348 uključujući i njih; točan broj redaka je različit ne zbog sadržaja, nego zbog različitih metoda njihovog brojanja.

Prva sura u Kuranu (El-Fatiha)

Svakom poglavlju, dat je naslov u jednom imenu koje ima simbolično značenje. Poglavlja nisu poredana po kronološkom redu (za kojeg se vjeruje da je redoslijed njihovog objavljivanja) nego prvenstveno prema veličini sura. Nakon uvodnog poglavlja kojeg se naziva Fatihom, Kuran nastavlja najdužim, a završava najkraćim poglavljima.

[uredi] Tijek objave

Prva objava koja je kasnije inspirirala na tisuće i tisuće znanstvenika širom svijeta je bila IQRE - uči, čitaj, proučavaj, naučavaj. To je prvi imperativ u Božjoj objavi muslimanima. Tu se raspoznaje pravo lice islama. U tradiciji postoji prenošenje u kojem se govori o načinu nastupa anđela (meleka) Gabrijela (Džibrila) u donošenju prve objave. To je bio energičan nastup u kojem se naređuje pojedincu da uči, čita, proučava... Sve to u ime Božje. U ime Boga koji poučava čovjeka onome što ne zna. Izrečena je naredba ali odmah zatim i motivacija da se ispuni Božja naredba. Motivacija je Božje zadovoljstvo s onim koji prati taj imperativ.

Nakon toga slijedi mala pauza u objavljivanju. Među povjesničarima postoje različiota mišljenja o trajanju te pauze ali nije važno trajanje pauze već je bitan razlog. Razlog je da se da vremena Poslaniku čije je srce osjetilo bliskost anđela. Trebalo je vremena da se to srce smiri i da u potpunosti prihvati ono što mu se objavljuje. Trebalo je pažljivo pripremiti Poslanika na najzahtjevniju i najodgovorniju zadaću u povijesti čovječanstva.

Jedna od stvari koja se danas prigovara islamu je ekskluziva (tj. mišljenje da samo neki narodi imaju pravo u interpretaciji islama). Drugim riječima, misli se na zatvorenost islama. Taj stav je pogrešan. Univerzalnost islama se ogleda u prvih nekoliko članova islamske zajednice. To su Muhammed, Hatidža - supruga Muhammeda a.s., Ebu Bekr, Alija, Zejd ibn Haris i Bilal ibn Rebbah. Ebu Bekr - bogati trgovac u Mekki. Imao je bogatstvo tako da materijani svijet nije bio njegova motivacija. Za njega je Muhammed a.s. rekao da samo on nije nimalo razmišljao kada mu je Muhammed a.s. ponudio islam. Bilal ibn Rebbah - abesinski (etiopski) rob. Crnac, prvi muezzin (osoba koja poziva na molitvu sa minareta), vrlo značajna ličnost u povijesti islama. Poznat je kao osoba koja je junački otrpjela teška mučenja zbog njegove nove vjere. Zejd ibn Haris - dijete koje je odraslo u kući Muhammeda a.s. ali je bio posvojen. ČAk i kada je došao u kontakt sa svojim ocem, zamolio je oca da ostane sa Muhammedom a.s. Alija ibn Ebu Talib - dijete koje je Muhammed a.s. uzeo kod sebe da bi olakšao svome stricu Ebu Talibu. On je prvi vidio Muhammeda i Hatidžu kako obavljaju molivu i odmah pitao Muhammeda da mu objasni što je to.

Kroz ovih nekoliko ličnosti pokazali smo da članovi islamskog ummeta imaju razne osobine. Razne boje kože, razna materijana stanja, razna obrazovanost, razna dob... Jednostavno, raznolikost koja čini bogatom.

Tijekom prvih nekoliko godina islam je lagano ulazio u pore stanovništa u Mekki i nije nastupila islamizacija već je povijest zabilježila vrlo snažni otpor prema islamu u to doba. Poganski prvaci iz Mekke su mučili, ubijali, tukli muslimane ali nisu znali da je to muslimane samo jačalo jer je nakon svakog problema i mučenja stizala utjeha u kur'anskom dijelu koji je uvijek pravovremeno stizao. To je jedan od odgovora na pitanje : Zašto je Kur'an objavljivan postepeno?

Preseljenje Poslanika iz Mekke u Medinu 622. godine je jednostavno pretvorilo islam u jaku, čvrstu zajednicu sa jasnim granicama. Znalo se da onaj tko je u Medini musliman da je zbilja musliman jer je to bio veliki rizik. Čak i opasnost po život. Muslimanska zajednica je dobila jasne konture sa svojim autoritetom Poslanikom a.s. Jedan od prvih poteza Poslanika a.s. je bilo potpisivanje prvog pisanog ustava u ovakvom obliku u povijesti čovječanstva. Taj dokument je nazvan Medinska povelja. U tom dokumentu se definiraju uvjeti suživota sa Židovima, kršćanima i svim ostalim narodima u Medini.

Nakon hidžre nastupa krucijalno razdoblje u povijesti islama. Još uvijek mlada, muslimanska država trebala se održati na površini pored, u odnosu na brojnost muslimana, superiorne sile poganskih naroda Arapskog poluotoka. Bitka na Bedru 624. godine je nazvana "bitka koja je odvojila istinu od neistine". Važnost te bitke je nemjerljiva. Iako je bitka začuđujuće trajala samo dva sata, utjecaj te bitke na povijest islama je nemjerljiv. Muslimani, na čijoj strani se borilo 313 učesnika, pokazali su da više nisu nekakva beznačajna pojava već pokret koji bi mogao postati ubrzo velika "prijetnja" poganskom društvu Arapa. Jednostavno, nakon Hidžre, još jedna prekretnica.

No, kao i u mnogo slučajeva brzopletost je uzela maha u sljedećoj bici 625. godine na Uhudu. U toj bici je sve išlo po planu i muslimani su pobjeđivali ali tada se grupa strijelaca, iz lakomosti za imetkom, oglušila na strogu zapovijed Poslanika i krenula u sakupljanje plijena. To micanje sa položaja direktno je omogućiloslavnom arapskom iskusnom vojskovođi Halidu ibn Velidu da izvede preokret u bici i dovede muslimane pred poraz. Muslimani su bili blizu poraza ali su se izvukli. To je bila opomena koja je muslimane "prizemljila" jer je u redovima muslimana nastajao optimizam koji je mogao prerasti u bahatost.

[uredi] Kuranski jezik

Kuran je jedna od prvih pisanih knjiga u Arabiji. Napisan u ranoj formi klasičnog književnog arapskog jezika, poznatog u engleskom jeziku kao "Kuranski" arapski. Postoji i nekoliko drugih kuranskih tekstova iz tog vremena. (Mu'allaqat, ili suspendirana oda, za koju se vjeruje da je jedan primjer arapskog jezika predislamskog doba; drugi kažu da je kreirana poslije Muhameda. Preživjelo je samo pet napisa iz predislamskog arapskog jezika.)

Ubrzo nakon Muhamedove smrti 632. godine, Islam se proširio izvan Arabije, te osvojio znatan dio tadašnjeg Rimskog carstva. Arapi su se morali suočiti s milionima stranih osoba, s kojima su morali na neki način komunicirati. Jezik se brzo mijenjao da bi mogao odgovoriti novonastaloj situaciji, gubeći na svojoj složenosti i nejasnom rječniku. U razmaku od nekoliko generacija nakon Prorokove smrti, mnoge riječi korištene u Kuranu postale su nejasne za obične ljude koji su govorili tadanjim svakodnevnim arapskim jezikom, budući da je arapski jezik evoluirao velikom brzinom, a Kuran i jest zapisan književnim jezikom, a ne pučkim govorom. Beduini su govorili izmijenjenim jezikom, prihvatljivim malom brzinom izgovaranja, tako da su rani arapski leksikografi njih tražili kako bi im objasnili nerazumljive riječi ili razjašnjavanju neke točke gramatike. Dijelom zbog potrebe religije da objasni Kuran slabijim govornicima, arapska gramatika i leksika su postale značajne nauke, pa je model za literarni jezik zadržao do danas taj govor iz kuranskih dana, prije nego neki od trenutno važećih dijalekata

Muslimani smatraju Kuran velikim i značajnim zbog njegove poetičnosti i dotjeranosti, kao i da je ta njegova literarna perfekcija dokaz njegovog božanskog porijekla. Budući da je ta perfekcija vidljiva samo za govornike arapskog jezika, stoji kao još jedan razlog zašto se samo originalni arapski tekst drži pravim Kuranom. Prijevodi su smatrani manje sjajnima, radije kao tumačenjima Božjih poruka, nego li same izravne Božje objave. Tradicionalno ravnanje prijevodima i publikacijama Kurana traži da objavljena knjiga ne nosi jednostavni naslov "Kuran". Naslov uvijek mora sadržavati odredbeni pridjev (sprječavajući konfuziju s ostalim "recitacijama", u arapskom smislu), pa zbog toga najviše izdanja Kur'ana nosi naslove poput Sveti Kuran, Plemeniti Kuran, Kuran Časni i sl.

Svaki priznati znanstvenik islamske škole trebao bi moći čitati i razumijevati Kuran u njegovoj izvornoj formi. Mnogi muslimani, djeca i odrasli, uključujući i one koji uopće ne razumiju arapski jezik niti ono što memoriraju, uče Kuran na pamet, djelomično ili u cjelini, u izvornom obliku, radi obavljanja molitve - namaza, što kod kršćana korespondira liturgijskom obredu ili misi.

[uredi] Razlike između Kurana i Biblije

Kuran donosi nove priče o osoboma poznatim iz židovske i kršćanske Biblije (Tora, Novi zavjet) i pobožne literature (apokrifi, midraš), ali odstupa u mnogim detaljima. Biblijski proroci Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus i Ivan Krstitelj spomenuti su u Kuranu kao Navjesnici Islama. Naravno potpuni popis sličnih likova daleko je bogatiji.

Muslimani vjeruju da razlike između kuranskih i biblijskih tekstova objašnjava tvrdnja da su kršćani i Židovi tijekom vremena iskvarili istinu (tahrif) i vremenom izmijenili u njima neke stvari, dok za Kuran vjeruju da donosi pravu istinu o biblijskim osobama i zbivanjima. S druge strane, kršćani i Židovi naglašavaju da je njihova zajednička tradicija Starog zavjeta starija od Kurana, te drže da je Kuran nastao na temelju mješavine kršćanskih i židovskih predaja na rubnim dijelovima kršćanstva u 7. stoljeću.

Kršćani i većina Židova spremno će priznati da njihove svete knjige imaju bogatu povijest nastanka, ali i kasnijeg upisivanja kroz stoljeća, vjerujući i dalje da se u cijelom tom procesu iščitava Božje nadahnuće. Muslimani, pak, budući da vjeruju kako je Kuran u cijelosti Allah prenio Muhamedu a.s., ne prihvaćaju postojanje bilo kakvih kasnijih promjena u tekstu Kurana. Zbog tog istog poštovanja prema izvornosti Kurana, njegovo je prevođenje dozvoljeno ali ne i za službenu oporabu. Za vjerske svrhe dozvoljeno je koristiti samo onaj koji ima autentičan, nepromijenjen sadržaj i koji je objavljen na arapskom jeziku.