Proširenje Europske unije

Izvor: Wikipedija

Proširenja EU 1952.–1958. – Države utemeljice: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Zapadna Njemačka (1990. Zapadna Njemačka je ujedinjena s Istočnom Njemačkom, Alžir je do 1962. bio sastavni dio Francuske) 1973. – Prvo proširenje: Danska, Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo (*Grenland napušta zajednicu 1985.) 1981. – Drugo proširenje: Grčka 1986. – Treće proširenje: Portugal, Španjolska 1995. – Četvrto proširenje: Austrija, Finska, Švedska 2004. – Peto proširenje (prvi dio): Cipar, Češka, Estonija, Litva, Letonija ,Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija 2007. – Peto proširenje (drugi dio): Bugarska, Rumunjska

Europsku uniju osnovale su 1958. godine šest država kao Europsku ekonomsku zajednicu. Ovoj zajednici prethodila je Europska zajednica za ugljen i čelik koja je osnovana 1952. godine. Danas Europska unija ima 27 zemalja članica koje su postupno pristupale članstvu u pet procesa proširenja. Najveće proširenje bilo je 1. svibnja 2004. kad je uniji pristupilo 10 država. Najnedavnije proširenje bilo je 1. siječnja 2007., kad su članice unije postale Bugarska i Rumunjska.

Trenutno su u fazi pregovori o članstvu s nekoliko država. Da bi država mogla pristupiti Europskoj uniji mora zadovoljiti određene gospodarske, političke i pravne uvjete (tzv. kopenhaški kriteriji). U osnovi od moguće države članice zahtjeva se sekularna demokratska vlast, vladavina prava, te odgovarajuće slobode i institucije. Po Ugovoru o Europskoj uniji svaka država članica kao i Europski parlament moraju posebno pristati na svako proširenje.

Ugovor iz Nice koji je trenutno na snazi, nije omogućeno članstvo za više od 27 država. Iako su u predloženom Europskom ustavu uključeni mehanizmi koji omogućuju daljnje proširenje, ovaj dokument još nije ratificiran.

Sadržaj 1 Povijest proširenja Europske unije 2 Trenutno proširenje 2.1 Zemlje kandidati 2.1.1 Hrvatska 2.1.2 Makedonija 2.1.3 Turska 2.2 Potencijalni kandidati 2.2.1 Albanija 2.2.2 Bosna i Hercegovina 2.2.3 Crna Gora 2.2.4 Srbija 3 Moguća buduća proširenja 3.1 Europska slobodna trgovinska zona (EFTA) 3.1.1 Island 3.1.2 Lihtenštajn 3.1.3 Norveška 3.1.4 Švicarska 3.2 Istočnoeuropske države 3.2.1 Bjelorusija 3.2.2 Kazahstan 3.2.3 Moldavija 3.2.4 Rusija 3.2.5 Ukrajina 3.3 Države u južnom Kavkazu 3.3.1 Armenija 3.3.2 Azerbejdžan 3.3.3 Gruzija 3.4 Male države 3.4.1 Andora 3.4.2 Monako 3.4.3 San Marino 3.4.4 Vatikan 3.5 Zavisni teritoriji članica EU 3.5.1 Grenland 3.5.2 Føroyar 3.5.3 Suverene vojne baze UK-a 3.5.4 Krunski posjedi UK-a 3.5.5 Prekomorske zajednice Francuske 3.5.6 Nova Kaledonija 3.5.7 Nizozemski Antili i Aruba 3.6 Neeuropske države 3.6.1 Izrael 3.6.2 Maroko 3.6.3 Zelenortska Republika 4 Izvori 5 Vanjske poveznice

[uredi] Povijest proširenja Europske unije

Glavni članak: Povijest Europske unije

• 9. svibnja 1950. — francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predstavlja svoj prijedlog o ujedinjenoj Europi koji je poznat kao Schumanov plan. Ovo se smatra početkom današnje Europske unije.
• 23. srpnja 1952. — Pariškim ugovorom osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik. Zemlje utemeljice bile su zemlje Beneluxa (Belgija, Nizozemska i Luksemburg), Francuska, Italija i Zapadna Njemačka.
• 1958. — Članice EZUČ-a osnovale su Europsku ekonomsku zajednicu koja kasnije postaje Europska zajednica.
• 1. siječnja 1973. (prvo proširenje) — Danska, Irska, i Ujedinjeno Kraljevstvo pristupaju EZ-u (Norveška je potpisala dogovor, ali ga nije ratificirala zbog odbijanja pristupanju zajednici na nacionalnom referendumu).
• 1. siječnja 1981. (drugo proširenje) — Grčka pristupa Europskoj zajednici.
• 1985. Grenland napušta Europsku zajednicu nakon referenduma. Ovo je bilo moguće zbog devolucije koju je Danska odobrila Grenlandu šest godina ranije.
• 1. siječnja 1986. (treće proširenje) — Portugal i Španjolska pristupaju EZ-u.
• 3. listopada 1990. — ujedinile su se Istočna i Zapadna Njemačka, čime je bivša Istočna Njemačka uključena u EZ. Ovim se povećao broj stanovnika zajednice, kao i površina, ali ne i broj članica.
• 1. studenog 1993. — na snagu stupa Ugovor iz Maastrichta čime je službeno osnovana Europska unija.
• 1. siječnja 1995. (četvrto proširenje) — Austrija, Finska i Švedska pristupaju EU (Norveška je potpisala dogovor, ali ga nije ratificirala zbog ponovnog odbijanja pristupanju zajednici na referendumu).
• 1. svibnja 2004. (peto proširenje, prvi dio) ^[1] — u EU su primljene Cipar, Češka, Estonija, Litva, Letonija ,Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Ovo je najveći broj država koje su odjednom primljene u EU.
• 1. siječnja 2007. (peto proširenje, drugi dio) — članice EU postaju Bugarska i Rumunjska.
• 15. prosinca 2008. Karipski otoci Bonaire, Saba i Sint Eustatius postati će izravni dio Nizozemske kao posebne općine (bijzondere gemeente), te će stoga postati i dio Europske unije^[2]. Ovi otoci su sad u sklopu Nizozemskih Antila koji su dio Nizozemskog kraljevstva. Ovo manje proširenje je prvo koje će se dogoditi u potpunosti izvan Europe.

[uredi] Trenutno proširenje

[uredi] Zemlje kandidati

[uredi] Hrvatska

Glavni članak: Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji

Hrvatska se 2003. godine, prijavila za članstvo u EU, a Europska komisija ju je preporučila za službenog kandidata početkom 2004. godine. Europsko vijeće je odobrilo Hrvatskoj status kandidata sredinom 2004., te odredilo datum za početak pregovora koji su trebali početi u ožujku 2005. godine. Europsko vijeće je odgodilo pregovore 16. ožujka 2005. zbog stava tužiteljstva suda u Haagu o nedovoljnoj suradnji RH s tim sudom. Odgođeni pregovori počeli su 3. listopada 2005. godine, te se trenutno još odvijaju.

Hrvatska je, nakon Slovenije, druga zemlja bivše SFRJ koja će najvjerojatnije postati članica Europske unije. Gospodarstvo u državi je relativno stabilno, te su statistički pokazatelji bolji od zemalja koje su postale članice u proširenju 2007. (Bugarska i Rumunjska).

Krajem 2005. dužnosnici EU predvidjeli su primanje Hrvatske u punopravno članstvo između 2008. i 2010, što je i cilj trenutne hrvatske vlade^[3]. Ipak, zbog trenutne situacije u EU, nije moguć primitak nove države članice^[4]. Rješenje ovog problema predviđeno je Europskim ustavom koji je referendumom odbijen u Francuskoj i Nizozemskoj.

Zatvaranje svih poglavlja acquis communautairea očekuje se 2008. ili 2009. godine. Potpisivanje ugovora o pristupu očekuje se godinu dana nakon završetka pregovora. Prije početka pregovora EU s Hrvatskom, pravna stečevina EU podijeljena je na 35 poglavlja, što je četiri više od dotad uobičajenih 31. Ova poglavlja odnose se na poljoprivrednu politiku.

[uredi] Makedonija

Makedonija se 22. ožujka 2004. godine, prijavila za članstvo u EU, a Europska komisija ju je preporučila za službenog kandidata 9. studenog 2005. godine. Europsko vijeće je odobrilo Makedoniji status kandidata 17. prosinca iste godine, ali nije odredilo datum za početak pregovora.

Makedonija ima nerješeno pitanje s Grčkom oko imena države. Budući da je Grčka članica EU, Europska unija ne priznaje trenutno Makedoniju pod tim imenom, nego pod imenom „Bivša jugoslavenska republika Makedonija”. Stav EU je da rješenje ovog pitanja s Grčkom nije preduvjet za članstvo u uniji.

Trenutno u Makedoniji vlada mir nakon što su Albanci u zapadnom dijelu države dobili veću autonomiju putem Ohridskog sporazuma. Gospodarstvo se lagano oporavlja, te država niskim porezima želi privući strane investitore. Makar službeno EU nije objavila okvirno razdoblje kad bi Makedonija mogla ući u uniju, makedonski premijer Nikola Gruevski smatra da bi njegova zemlja mogla postati članica već 2012. ili 2013.^[5].

[uredi] Turska

Pridruživanje Turske Europskoj uniji je sporno pitanje u europskim krugovima. Turska je pridruženi član EU, tj. njezinih prethodnica još od 1964., nakon što je potpisan dogovor između EEZ-a i Turske (Ankarski dogovor) 1963. godine. Turska se službeno prijavila za članstvo 14. travnja 1987., a tek je 1999. priznata kao zemlja kandidat za članstvo. Nakon sastanka na vrhu Europskog vijeća koji je održan 17. prosinca 2004., najavljeni su pregovori o članstvu s Turskom koji su započeli 3. listopada 2005., isti dan kad su počeli i pregovori s Hrvatskom. Proces screeninga koji je započet 20. listopada 2005., završen je 18. listopada 2006.

Od 1996. na snazi je sporazum o carinskoj uniji između EU i Turske.

Od svih zemalja dosad koje žele ući u Europsku uniju, Turska ima najmanju potporu među stanovništvom unije. Protivnici turskog članstva u uniji za svoje argumente navode nepoštovanje sadašnje i bivših vlada Turske prema liberalnoj demokraciji, u što spada: diskriminacija prema etničkim manjinama (poglavito prema Kurdima), prema nesunitskim muslimanima i drugim religijama, prisilni sekularizam i značajna uloga vojske u političkom životu Turske. Europska unija zabrinuta je i zbog rasta nacionalizma u Turskoj, te zbog promjena koje bi se dogodile u europskim institucijama primanjem ove višemilijunske zemlje u članstvo. Mnogi se protive i članstvu jedne izrazito muslimanske zemlje u zajednicu u kojoj su dosad sve zemlje većinski s kršćanskim stanovništvom. Kao veliki argument protivnika članstva Turske u EU, navodi se činjenica da je Turska samo manjim dijelom svog teritorija na europskom kontinentu, dok je većinski dio u Aziji. Vjerojatno najveća prepreka je ipak činjenica da Turska na području nepriznate Turske Republike Sjeverni Cipar s 40 000 vojnika okupira trećinu teritorija Cipra, te odbija priznati državu Cipar, koja je članica EU, kao nezavisnu državu sve dok se ne riješi ciparsko pitanje pod okriljem UN-a. Annanov plan o ujedinjenju otoka u jednu državu kojeg su podupirali UN, EU i ciparski Turci, odbili su ciparski Grci referendumom u travnju 2004.

Podbornici turskog ulaska u uniju kao argumente navode povećanje demokratskih promjena u Turskoj, jačenje gospodarstva EU, te pomlađivanje stanovništva unije turskim mladim stanovništvom. Smatra se da bi članstvo u uniji bila nagrada Turskoj za ulogu u NATO-u i za poboljšanje ljudskih prava koje se dogodilo zadnjih desetljeća.

[uredi] Potencijalni kandidati

Odnosi Europske unije s zemljama tzv. zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, i Srbija) trenutno se smatraju politikom proširenja unije. Ove države nisu priznate kad zemlje kandidati za članstvo, nego kao mogući kandidati^[6]. Europska unija ih takvim smatra zbog napretka u procesu stabilizacije i pridruživanja.

Sve zemlje proizašle iz bivše SFRJ prihvatile su integraciju u EU kao cilj vanjske politike. Najdalje u tome su došle Slovenija (koja je članica EU), Hrvatska (koja trenutno vodi pregovore o članstvu) i Makedonija (koja je priznata kao zemlja kandidat).

Isti cilj vanjske politike prihvatila je i Albanija.

Sastankom na vrhu Europskog vijeća 2003. u Solunu, zaključeno je da je integracija zapadnog Balkana prioritetna u procesu širenja EU. Ipak, u strategiji Europske komisije donesenoj 9. studenog 2005. navedeno je da bi trenutna politika proširenja na sve države bivše Jugoslavije i Albaniju mogla zaustaviti moguće buduće širenje i na Bjelorusiju, Moldaviju, Ukrajinu i Gruziju^[7].

[uredi] Albanija

Kao već starija članica Partnerstva za mir, Albanija je prva država od potencijalnih zemalja kandidata za članstvo koja je počela pregovore o sporazumu za stabilizaciju i pridruživanje 2003. godine. Ovaj dogovor je potpisan 12. lipnja 2006., čime je napravljen prvi korak prema članstvu Albanije u EU.

Ipak, ulazak Albanije u uniju najviše ovisi o gospodarskoj i političkoj stabilnosti zemlje. Prateći primjere drugih zemalja istočne Europe koje su sada članice EU, i Albanija se je odlučila čvrsto povezati s institucijama Europske unije i NATO savezom.

[uredi] Bosna i Hercegovina

Približavanje BiH Europskoj uniji usporavaju brojni gospodarski i politički problemi u zemlji. Ipak, zadnji godina ostvaren je manji, ali stabilni napredak države, što uključuje i suradnju sa sudom u Haagu.

Pregovori o Sporazumu za stabilizaciju i pridruživanje počeli su 2005. godine, te su trenutno još u tijeku.

Budući da je stanje u BiH važno za stabilnost u tom dijelu Europe, moguće je da će EU biti popustljivija u prihvaćanju ove države u članstvo u odnosu na druge.

[uredi] Crna Gora

Nakon referenduma održanog 21. svibnja 2006., Crna Gora je izašla iz državne zajednice sa Srbijom i postala nezavisna država. Smatra se da će nezavisnost ove države znatno ubrzati početak pregovora za članstvo, nego što je to bio slučaj u zajednici sa Srbijom. Pregovori o SSP-u počeli su u rujnu 2006.^[8], a dogovor je potpisan u ožujku 2007.^[9].

Smatra se da će glavne prepreke ulasku Crne Gore u EU biti ekološki, sudski i kriminalni problemi. Crna Gora je već pri uvođenju prihvatila euro kao službenu valutu.

[uredi] Srbija

Politika vodstva Republike Srbije je pripremiti zemlju za ulazak u EU u razdoblju od 2012. do 2015. Ipak, ovaj ulazak će se najvjerojatnije dogoditi nešto kasnije zbog etničkih napetosti, statusa Kosova, siromaštva i vrlo raširene korupcije. Kako bi se pripremila za moguće članstvo u EU, Srbija mora provesti brojne reforme.

Pregovori o SSP-u počeli su u studenom 2005. 3.svibnja 2006. Europska unija suspendirala je pregovore o SSP-u sa Srbijom zbog stava tužiteljstva suda u Haagu o nedovoljnoj suradnji Srbije s tim sudom. Smatra se da će se pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom ipak nastaviti unatoč tome što Ratko Mladić još nije izručen, čemu se žestoko protivi haško tužiteljstvo^[10].

[uredi] Moguća buduća proširenja

Po Ugovoru iz Maastrichta (članak 49), svaka europska zemlja koja poštuje načela Europske unije može se prijaviti za članstvo u istoj. Europsko vijeće odredilo je uvjete za članstvo u EU u tzv. kopenhaškim kriterijima u lipnju 1993. Da li je zemlja europska ili ne, ovisi o procjeni institucija EU. Danas većina zemalja koje se nalaze u Vijeću Europe žele postati članice unije, makar po mnogima određen broj njih spadaju u Europu samo u kulturnom smislu, dok u zemljopisnom spadaju u Aziju. Primjer takve zemlje koja je primljena u EU je Cipar.

[uredi] Europska slobodna trgovinska zona (EFTA)

[uredi] Island

Island nikad nije podnio zahtijev za članstvo u EU, ali je s njom povezan putem Europskog ekonomskog prostora. Island je također potpisnik Schengenskog sporazuma, te je izrazio želju ulaska u eurozonu, makar je izvan EU.

Kao i u Norveškoj, jedan od glavnih razloga opiranja ulasku u EU je strah od gubitka kontrole nad ribolovom u vlastitim teritorijalnim vodama. Islandska vlada osnovala je odbor za traženje načina zaštite ribarskih prava u slučaju ulaska u EU.

Trenutno ni jedna stranka u Islandu niti ne namjerava predložiti pregovore o ulasku u uniju. Ipak, postoje indicije da će se ovo pitanje kasnije možda i pokrenuti, ovisno o razvoju situacije unutar EU.

[uredi] Lihtenštajn

Lihtenštajn je također član Europskog ekonomskog prostora. Smatra se da bi ova država mogla stupiti u EU ako to učini i Švicarska. Kad bi ova kneževina ušla u uniju, bila bi daleko najmanja nacija u EU, što bi zahtjevalo promjenu načina glasovanja u Europskom parlamentu.

[uredi] Norveška

Norveška, koja je nakon Luksemburga najbogatija zemlja u Europi i svijetu po BDP-u po stanovniku jedina je skandinavska zemlja koja nije članica Europske unije. Smatra se da je glavni razlog norveškog ne ulaska u uniju želja za zadržavanjem kontrole nad izrabljivanjem nafte i plina na svom teritoriju, te nad pravima ribolova u vlastitim teritorijalnim vodama. Norveška se dosad četiri puta prijavila za članstvo u EEZ-u i EU. 1962. i 1967. Francuska je uložila veto na ulazak Norveške u zajednicu, dok su pokušaji ulaska u zajednicu 1972. i 1994. odbijeni nacionalnim referendumom. Iako je članstvo u EU u Norveškoj uvijek aktualna tema, smatra se da u skorije vrijeme neće biti novih pokušaja za kandidaturu za članstvo, zbog nedostatka političke volje i potpore građana.

Važan razlog nezainteresiranosti ulaska ove zemlje u EU je prepuštanje kontrole nad ribolovom europskoj zajedničkoj politici ribolova. Najveći razlog je ipak činjenica da je Norveška visoko razvijena zemlja, koja bi ulaskom u uniju morala znatno novčano pridonositi proračunu EU, od kojeg bi malo dobila natrag.

Thorbjørn Jagland, predsjednik norveškog parlamenta, predložio je pripremanje zajedničke strategije Norveške i Islanda o ulasku u EU. S islandske strane ovaj je prijedlog naišao na odobravanje.

[uredi] Švicarska

Švicarska je sudjelovala u pregovorima o sporazumu o Europskom gospodarskom prostoru kojeg je potpisala 2. svibnja 1992., te je predala zahtjev za članstvo u EU 20. svibnja iste godine. Referendumom održanim 6. prosinca 1992. odbijeno je članstvo u Europskom gospodarskom prostoru. Nakon negativnog rezultata referenduma, švicarska vlada odgodila je pregovore s EU do daljnjega. Drugi pokušaj oživljavanja pregovora o članstvu s EU također je odbijen referendumom 4. ožujka 2001. Smatra se da je glavni razlog euroskepticizma među švicarskim stanovništvom strah od gubitka neutralnosti. Ipak, Švicarska je pristala potpisati Schengenski sporazum, kao i mnoge bilateralne sporazume s unijom.

[uredi] Istočnoeuropske države

Smatra se da ove države koje su još politički i gospodarski snažno vezane za Rusiju neće još određeno vrijeme biti razmotrene za članstvo u EU. Institucije Europske unije trenutno su usmjerene na proširenje na balkanske države te Tursku. Sastankom na vrhu koji je održan u Mamaiji u Rumunjskoj u svibnju 2004., širenje na istočnoeuropske države prikazano je kao velika mogućnost, iako su na sastanku bili prisutni samo predstavnici Ukrajine i Moldavije.

[uredi] Bjelorusija

Odnosi Europske unije s Bjelorusijom su trenutno zategnuti, jer su institucije EU nekoliko puta prozvale bjelorusku vladu zbog autotoritarnog i antidemokratskog ponašanja, te su uvele sankcije za tu zemlju^[11]. Trenutna bjeloruska vlast želi održati bliske odnose s Rusijom s kojom je u svojevrsnoj političkoj uniji.

[uredi] Kazahstan

Kazahstan se djelomično nalazi u Europi, pa ga stoga Vijeće Europe smatra europskom nacijom, te je stoga kvalificiran za punopravno članstvo u Vijeću Europe.^[12] Unatoč europskom statusu, članstvo u EU nije ni jednom razmotreno.

Kazahstansko ministarstvo vanjskih poslova izrazilo je zanimanje za europsku susjedsku politiku^[13].

[uredi] Moldavija

Trenutno se uopće ne razmišlja o članstvu Moldavije u EU, budući da je zemlja u iznimnom siromaštvu, te ima političkih problema u Pridnjestrovlju, a tek su 1995. riješeni problemi u Gagauziji. Odnosi s članicom EU, Rumunjskom, trenutno su napeti zbog moldavijskih optužbi na račun Rumunjske u brojnim slučajevima. Mogućnost ujedinjenja s Rumunjskom je uvijek aktualno pitanje, iako se ono ne očekuje ubrzo ili uopće zbog velikog gospodarskog tereta kojeg bi to predstavljalo Rumunjskoj (BDP per capita u Moldaviji je četiri puta manji nego u Rumunjskoj). Ipak daljnje jačanje rumunjskog gospodarstva, čemu doprinosi i članstvo u EU moglo bi, u ne tako bliskoj budućnosti, dovesti do ujedinjenja s Moldavijom. Kada bi se Moldavija ujedinila s Rumunjskom, automatski bi postala članica EU, kao što je to bio slučaj s ujedinjenjem Njemačke 1990.

Moldavijska vlada ističe europske težnje, ali je dosad u tom pogledu malo napravljeno. 1. svibnja 2004. mnoštvu okupljenom na skupu koji su mahale zastavama EU, zastave su zaplijenjene, a nekolicina je uhićena pod potužbama za antinacionalizam. Moldavija je trenutno najsiromašnija europska zemlja s razvijenom korupcijom i trgovinom ljudi.

6. listopada 2005. EU otvorila je stalno predstavništvo u Kišinjevu.

[uredi] Rusija

Budući da i u ruskoj vladi i u Europskoj uniji vlada mišljenje da pridruživanje Rusije EU nije ni u ruskom niti u EU interesu, šanse za ovaj ulazak su vrlo male. Ipak, vlada mišljenje da bi se Rusija i EU trebale približiti i surađivati na gospodarskom, obrazovnom i znanstvenom području. Ovo je izneseno u dogovoru iz 2003. godine.^{[14][15][16][17]}

Od europskih političara, najveći zagovornik ruskog članstva u EU bio je bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi^[18].

Ipak, veliki broj europskih političara je protiv članstva Rusije u EU, pogotovo s područja bivšeg istočnog bloka. Drugi smatraju da bi ovo približavanje ojačalo mir na kontinentu.

Ruska eksklava Kalinjingrad nalazi se okružena prostorom EU, pa je njen status jedno od glavnih pitanja između Ruske Federacije i Europske unije. Rusija još nije ratificirala dogovore o granici s Letonijom i Estonijom, što ostaje otvoreno pitanje.

[uredi] Ukrajina

Neke političke stranke u Ukrajini svojim djelovanjem zagovaraju približavanje Ukrajine EU. Ipak ovo približavanje nema dovoljno zagovornika u uniji. Najveći zagovornik je Poljska u kojoj sve političke strane žele približavanje Ukrajine EU. Iako je EU relativno podržavala proeuropskog vođu Narančaste revolucije Viktora Juščenka, brojni skandali nisu stabilizirali političko stanje u zemlji.

13. siječnja 2005. Europski parlament donio je izjavu (467 za i 19 protiv) u kojoj izražava želju za približavanje Ukrajine EU s mogućnošću članstva. Iako su mogući pregovori o članstvu još daleko, Europska komisija izjavila je da članstvo neće biti isključeno.

Ipak, u strategiji Europske komisije o proširenju od 9. studenog 2005. navedeno je da bi trenutni raspored proširenja (preostale zemlje bivše Jugoslavije i Albanija) mogao zaustaviti buduće priključivanje Ukrajine, Bjelorusije i Moldavije. U ovom kontekstu sve se češće spominje apsorpcijska moć Europske unije.

[uredi] Države u južnom Kavkazu

[uredi] Armenija

Armenija, koja se potpuno nalazi izvan područja koje se smatra Europom, smatra se kulturno vezana uz europski kontinent. Nekoliko armenijskih dužnosnika izrazilo je želju za ulazak njihove zemlje u EU^[19], te neki predviđaju da bi to moglo službeno biti zatraženo za nekoliko godina^[20]. Armenijski predsjednik Robert Kočarjan izjavio je da će Armenija održavati veze s Rusijom, te da neće pristupiti Europskoj uniji i NATO-u^[21].

Istraživanje javnog mnijenja provedenog 2005. goddine na uzorku od 2000 ljudi pokazalo je da je 64% za priključenje EU, dok je samo 11.8% protiv^[22].

Najveći problemi zemlje su napetosti s Azerbejdžanom zbog statusa Gorskog Karabaha. Država bilježi veliki gospodarski rast zadnjih godina, ali on je vjerojatno uzrokovan bivšom dugotrajnom recesijom. Upitno je i gledište Turske, vjerojatne buduće članice EU, na članstvo Armenije u uniji.

[uredi] Azerbejdžan

Azerbejdžan, koji je kao i Turska većinom muslimanska, turkijska, ali vrlo sekularna zemlja, još nije izrazio želju za ulazak u Europsku uniju. Ova naftom bogata zemlja donekle je razvijenija od svojih susjeda Gruzije i Armenije, te ima visok rast BDP-a i znatna ulaganja u infrastrukturu. Ipak, zbog stanja u Gorskom Karabahu, velikih vojnih ulaganja i demokracije koja je još u razvoju prema europskim stajalištima, male su šanse da će se zemlja, ukoliko to želi, biti uskoro pozvana na pregovore o članstvu. Mogućnosti članstva Azerbejdžana u uniji vjerojatno bi se znatno povećale ulaskom Gruzije ili Turske u EU.

[uredi] Gruzija

Zadnjih godina, politika Gruzije vodi prema izdvajanju iz sfere utjecaja Rusije. Predsjednik Gruzije Mihail Saakašvili nekoliko puta je izrazio želju za ulazak njegove zemlje u EU. Od izlaska Gruzije iz SSSR-a, vladaju mnoge napetosti u zemlji. Južna Osetija i Abhazija traže samostalnost i približavanje Rusiji, dok središnja gruzijska vlada to odbija. Sepatatistički pokreti djeluju i u Adžariji.

Osim separatizma, veliki gruzijski problem je i korupcija. Iako od svih kavkaških zemalja Gruzija ima najviše šanse za ulazak u EU, to se sigurno neće dogoditi u skoroj budućnosti zbog stanja u zemlji, te zbog nespremnosti EU na takvo članstvo ^[23].

[uredi] Male države

Četiri male države u Europi okružene su prostorom Europske unije. Od tih država, tri (San Marino, Vatikan i Monako) koriste i kuju vlastite euro kovanice. Andora također koristi euro, ali ne kuje vlastite kovanice. Gospodarstva ovih država blisko su vezana s gospodarstvima susjednih država, ipak zbog posebnih gospodarskih zakona koji su vezani uz samo postojanje tih država, ta gospodarstva nisu uskladiva sa standardima EU.

[uredi] Andora

Andorska vlada smatra da trenutno nema potrebe za ulaskom u EU^[24], iako članstvo u uniji zagovara Socijaldemokratska stranka. Glavni nedostatak ulaska ove zemlje u EU su veliki troškovi.

[uredi] Monako

Monako trenutno primjenjuje određena pravila EU kroz svoj odnos s Francuskom, koja je članica EU^[25]. Monako se nalazi unutar carinske zone EU, te primjenjuje većinu mjera koje se odnose na PDV i trošarine. Država se nalazi unutar Schengenske zone.

[uredi] San Marino

U San Marinu opozicijski Narodni pokret zagovara članstvo u EU, dok je vladajuća Demokršćanska stranka protiv članstva.

[uredi] Vatikan

Država Vatikanskog Grada ima jedinstveni status na europskom kontinetu, kao jedina teokracija, što bi bilo nemoguće uskladiti s članstvom u EU.

[uredi] Zavisni teritoriji članica EU

Neke članice Europske unije unutar svog državnog sastava imaju područja koja nisu u potpunosti pokrivena ugovorima Europske unije, te na kojima se unijski zakoni primjenjuju samo djelomično ili uopće. Ovim zavisnim teritorijima moguća je promjena statusa u pogledu na EU, bilo to sudjelovanje u EU ili odvajanje.

[uredi] Grenland

Grenland, koji je posebni teritorij Danske je jedino područje koje je izašlo iz sastava današnje Europske unije. Nakon što je Danska omogućila devoluciju na Grenlandu 1979. koja je stupila na snagu 1980., održan je referendum na kojem je odlučen izlazak iz zajednice. 1. veljače 1985. Grenland je napustio EEZ i EZAE. Svi danski državljani na Grenlandu (praktički cijelo stanovništvo) imaju status europskih građana, ali ne smiju glasovati na europskim izborima.

Trenutno nije predviđeno ponovno priključenje Grenlanda u EU.

[uredi] Føroyar

Føroyar ja autonomno područje Danskog kraljevstva i nije dio EU, što je posebno naglašeno Rimskim ugovorima. Glavni razlog ostanka ovog otočja izvan EU je neslaganje s zajedničkom politikom o ribarstvu.

Iako među nekim političarima na otočju postoji želja za ulaskom u uniju, drugi smatraju da je prvo potrebno regulirati odnose s Danskom prije ovog mogućeg ulaska.

[uredi] Suverene vojne baze UK-a

Suverene vojne baze Ujedinjenog Kraljevstva na Cipru nisu ušle u EU kad je UK ušlo. Atenskim sporazumom je naglašeno da se ovaj status ne mjenja ni ulaskom Cipra u EU. Ipak, u bazama se primjenjuju neki zakoni Europske unije.

[uredi] Krunski posjedi UK-a

Krunski posjedi britanskog monarha, tj. Kanalski otoci i otok Man dobili su posebna prava ulaskom UK-a u EEZ. Ova prava su regulirana Protokolom 3 sporazuma o priključenju iz 1973. Njime Kanalski otoci i otok Man ulaze u carinsku uniju, dok se druga pravila zajednice na njih ne primjenjuju.

[uredi] Prekomorske zajednice Francuske

Prekomorske zajednice Francuske tj. Mayotte, Sveti Petar i Mikelon, Wallis i Futuna, Francuska Polinezija, Sveti Martin i Sveti Bartolomej imaju praktički svaki zaseban status unutar Francuske Republike, te zbog teškoće reguliranja njihovog statusa unutar unije, nisu u EU, za razliku od prekomorskh regija Francuske koji su unutar EU.

[uredi] Nova Kaledonija

Nova Kaledonija ima vrlo poseban status unutar Francuske Republike, te se razlikuje od svih francuskih teritorijalnih podjedinica. Ovo područje nije unutar unije, te se europski zakoni tamo ne provode.

Zasad nije moguće predvidjeti budući status ovog otoka unutar unije, budući da će se između 2014. i 2019. na otoku provesti referendum o nezavisnosti.

[uredi] Nizozemski Antili i Aruba

Nizozemski Antili i Aruba dio su Nizozemskog kraljevstva, te su dio europskih prekomorskih zemalja i područja i na njima se ne provode europski zakoni.

15. prosinca 2008. provest će se restrukturiranje Nizozemskih Antila, čime će Curaçao i Sveti Martin postati zemlje unutar Nizozemskog kraljevstva (zajedno s Arubom i kontinentalnom Nizozemskom), dok će Bonaire, Saba i Sint Eustatius postati dio Nizozemske, te time i dio Europske unije^[26].

Nizozemska je također predložila da novi ustav Europske unije dopusti Arubi i Nizozemskim Antilima (onom dijelu koji će izostati izvan EU od 15. prosinca 2008.) mjenjanje njihovog statusa u ultraperiferalne regije (kao Francuska Gvajana ili Madeira), tako da mogu u budućnosti postati dio EU ako to žele.

[uredi] Neeuropske države

Po ugovoru iz Maastrichta (članak 49), svaka europska zemlja koja poštuje načela Europske unije može se prijaviti za članstvo. U ugovoru nije spomenuta mogućnost članstva za neeuropske zemlje. Ipak, prijašnje razmatranje molbe Maroka za članstvo i spominjanje Izraela u kontekstu približavanja uniji moglo bi se protumačiti kao mogućnost da neeuropske zemlje ipak trenutno mogu postati članice.

[uredi] Izrael

Približavanje Izraela Europskoj uniji podržali su neki političari i u Izraelu i u Europi. Istraživanje javnog mnijenja provedeno 2004. godine pokazalo je da 85% Izraelaca podržava približavanje njihove zemlje EU^[27].

Izraelska vlada nagovijestila je nekoliko puta da je članstvo u EU mogućnost, ali Europska unija predložila je samo bliske veze s Izraelom. Prepreke ovom članstvu mogle bi biti nestabilnost na Bliskom Istoku, te okupacija palestinskih područja. Istraživanje europske javnosti pokazalo je da vlada poprilično negativno mišljenje o Izraelu.

Vjerojatni argumenti za članstvo Izraela u EU bili bi: u određenom smislu europeizirana kultura, te BDP per capita koji je blizak europskom prosjeku.

Odluku da li je Izrael europska zemlja ili ne donijet će Europsko vijeće. Španjolski ministar vanjskih poslova Miguel Ángel Moratinos predložio je privilegirano partnerstvo za Izrael, koje bi nosilo sve prednosti članstva, osim sudjelovanja u institucijama. 11. siječnja 2005. europski povjerenik za industriju i poduzetništvo Günter Verheugen predložio je monetarnu i trgovačku uniju s Izraelom.

[uredi] Maroko

Maroko je predao prijavu za članstvo u EEZ-u u srpnju 1987., koju je vijeće odbilo godinu dana kasnije. Kao objašnjenje za odbijanje prijave vijeće je izjavilo da ne smatra Maroko europskom zemljom. Iako je gospodarstvo ove države tek u razvitku, te ima neriješene granice sa susjedinim državama, a to je i pitanje Zapadne Afrike, dogovoren je sporazum o odnosima EU i Maroka.

[uredi] Zelenortska Republika

Zelenortska Republika je otočna država u Atlantskom oceanu, čije priključivanje uniji zagovara Portugal. U ožujku 2005. bivši portugalski predsjednik Mário Soares pokrenuo je zahtjev za priključivanje ove bivše portugalske kolonije EU. Izjavio je da bi Zelenortska Republika djelovala kao most koji bi spajao Afriku, Latinsku Ameriku i Europsku uniju^[28].

Zelenortska Republika ima dosta manji BDP po stanovniku od svih dosadašnjih država članica, te kandidatskih zemalja. Ipak, ovaj pokazatelj je znatno veći od nekih balkanskih zemalja prema kojima je trenutna politika proširenja orijentirana. Najveći dio uvoza i izvoza Zelenortske Republike odvija se upravo s EU, a lokalna valuta escudo vezana je uz euro.

Iako se Zelenortsko otočje zemljopisno nalazi u Africi, to ne bi trebala biti prevelika prepreka za članstvo, budući da se i Cipar koji je zemlja članica, također ne nalazi na europskom kontinentu. Zelenortski otoci dio su iste otočne skupine kao i Kanarski otoci (Španjolska), te Madeira (Portugal), tj. Makaronezije. Trenutno EU ni ne priznaje, niti opovrgava da je Zelenortska Republika europska država.

Nedavni postupci politike Zelenortskih otoka mogli bi se protumačiti kao udaljavanje od afričkog političkog okružja i približavanje europskom. Najavljena je jača kontrola ulaska građana zemalja u regiji u ovu državu, kako bi se spriječila ilegalna emigracija u EU.

[uredi] Izvori

[uredi] Vanjske poveznice

• ((fr))((en))Proširenje Europske unije
• ((hr))Pregovori o pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji