Razgovor:Srpski jezik
Izvor: Wikipedija
Postavio sam malo duži tekst o srpskom jeziku na srpskoj Wikipediji. Mozete ovu stranu dopuniti tamosnjim podacima. --Millosh 22:52, 30 Jun 2004 (CEST)
Da dodam da ovdje ima podataka koje ću ja dodati tamo, ali i to da je, bar za period od 1945. do 1990. neumjesno govoriti o nametanju standarda, jer ne samo da srpskohrvatski jezik masovno nije omiljen ni u Srbiji, vec ovdje postoje analogne konstrukcije vezane za nametanje latinice i hrvatskog standarda od strane Hrvata Josipa Broza. Mislim da bi to trebalo izbjeći u nečemu što teži nekakvoj "naučnoj objektivnosti". --Millosh 22:57, 30 Jun 2004 (CEST)
Sadržaj |
[uredi] Srpski jezik
OK, sada primjedbe na tekst. Neke su općenite naravi, a neke se pak tiču odnosa jezik-politika.
1. mislim da je u tekstu previše teoretiziranja o indoeuropskom stanju, no, to sam ostavio uglavnom kako jest (na stranu manje promjene u sintaksi i sl.).
2. isto za dijakronija/sinkronija. To je nabacano zbrda-zdola, i previše je. Dovoljno je napomenuti da se realno daje kraći dijakronijski opis, a ne sinkronijska deskripcija. Kasnije se može napomenuti i o povijesnim gramatikama (kojih za sada i nema) i sl.-no, ići u discipline lingvistike kao psiholingvistika ili algebarska lingvistika, pa dijalektologija, pa..- e, to je pretjerano. Nije loše kasnije dopuniti, no te stvari trebaju ići pod «lingvistika», a ne «srpski jezik». Zbog preglednosti bilo bi zgodno navesti da se pojam «jezik» koristi najčešće kao «sustav dijalekata» i kao «standardni jezik», te da je ovdje riječ o mijenama srpskoga jezika kao standardnoga.
3. što se politike tiče, bez da idem u detalje:
a) Bošnjaci muslimani su poseban etnos, te njihova kultura (i jezična) dolazi pod natuknicu o njima. Iako i u Hrvatskoj još uvijek njihova djela pisana arabicom (aljamijado književnost) nalaze mjesto u povijestima hrv. književnosti (npr. one Slobodana P. Novaka)- može se reći da je to anakronizam. Ne radi se o sukobu znanosti i politike, nego o dvjema politikama. Panhrvatska i pansrpska tu nemaju bogznakakvih argumenata (tko smatra da je «Potur šahidi» Mehmeda Uskufija hrvatski/srpski rječnik ?).
b) drugi je dio klasika-Dubrovnik. Srpske kulturne i ine institucije i dalje u velikom dijelu udžbenika tvrde da je dubrovačka književna i jezična baština ili isključivo srpska ili i hrvatska i srpska. Koliko znam, jezikoslovac i povjesničar književnosti Miodrag Popović (stručnjak za Vuka Karadžića) bijaše jednim od rijetkih srpskih intelektualaca koji su odbacili takav stav u polemici koja se vodila još 1967. Većina je srpskih lingvista (Belić, Ivić, Remetić, Čigoja, Brborić,..) ostala pri suprotnom mišljenju, koje se ne može okarakterizirati nego kao velikosrpsko. Nepotrebno je reći da kako hrvatska, tako i svjetska slavistika (uz izuzetke kao (pokojni ?) Naylor i možda još koji lingvist) ne prihvaća takve stavove, te da je doba raspaljenih polemika o tome iza nas. Ukratko: službeno srpsko poimanje jezične i književne baštine Dubrovnika (ali i drugih hrvatskih štokavskih krajeva, npr. u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Slavoniji, dijaspori u Madžarskoj,..), te jezične povijesti srpske (i hrvatske)- općenito u svijetu i u Hrvatskoj nije prihvaćeno. O starijoj slavistici i njenim idejama o tom se može vidjeti na poveznici http://p087.ezboard.com/fistorijabalkanafrm11.showMessage?topicID=359.topic , a o povijesti hrvatskoga (pa prema tome i jezika u Dubrovniku) u Brozovićevom tekstu na http://www.ihjj.hr/o-hr-jeziku-povijest-1.htm (i daljnje stranice). Tu je i zanimljiva sintagma «srpski kulturni prostor». Izvan onoga što se uobičajeno podrazumijeva (bar u RH) pod tim, tu svakako može doći stvaralaštvo srpske dijaspore u Hrvatskoj (Mrkalj), pa i Hrvata koji su se opredijelili za srpski civilizacijski krug (Jorjo Tadić, Petar Kolendić, Matija Ban, ..). No, tu nikako ne mogu biti hrvatski autori koji su trpani u tu kategoriju po načelima vukovske srpske nacionalne ideologije: štokavsko narječje=srpski jezik, ili, izvorni štokavci = Srbi. Status te jednadžbe u suvremenoj srbijanskoj humanstici i jezikoslovlju nije znak njene istinitosti.
c) glede periodizacije (iako to još nisam dovršio), mislim da bi trebalo jasnije istaknuti 4 faze prije Vuka (staroslavenski srpske redakcije ili srpskoslavenski (1200-1400), reforma u Manasiji i resavski pravopis (1400-1700), rusko-crkveni ili crkvenoruski ( 1700-1750), te slavenosrpski (1750-ca. 1820/1850). Onda slijedi pojava Vuka i daljnji razvoj (beogradski stil itd.). Tu bi valjalo spomenuti i još neke autore (Mrkalja-možda sam ga previdio ?), a i srpsko-hrvatski pokus koji je dosta paralizirao i Hrvate i Srbe (na različite načine). Također, više o reprezentativnim djelima iz različitih razdoblja, pa i pokoja slika. No, o tom potom. Ostalo kasnije (dotjerivanje i sl.). Mir Harven 19:03, 9 Sep 2004 (UTC)
[uredi] Indoeuropljani, sinhronija/dijahrnoija i politika
(Pošto je u pitanju detaljnija rasprava o ovoj temi, smislenije o tim pitanjima raspravljati ovde nego na mojoj stranici na Meti, pa sam zato prenio tvoj tekst.)
Indoeuropljani, sinrhonija i dijahronija je namjenjena srpskoj Wikipediji u smislu uvoda koji je prihvatljiv za priču o maternjem jeziku, dok manje ima smisla ako se sve to nalazi na nekom drugom mjestu.
Bez ulaska u trenutna etnička i nacionalna osjećanja ma koga, smatram da je bitno na umu imati da se etnogeneze događaju kako sada tako i u prošlosti. Kao što je sumnjivo govoriti o postojanju Hrvata i Srba 2.000 godine prije nove ere, tako je sumnjivo govoriti o postojanju Ukrajinaca prije 20. vijeka, o postojanju Crnogoraca prije 1941., dok je postojanje Bošnjaka (muslimanskih Južnih Slavena) svakako problematično prije dolaska Turaka na Balkan, a pod znakom pitanja do (ne znam koje) godine kada je u SFRJ službeno uveden termin Muslimani.
Kada se to usporedi sa etničkim i nacionalnim osjećanjima ljudi danas, dobijamo poprilično bezizlaznu (političku) situaciju. A povijest(standardnog) jezika ne može izbjeći bar da pokuša da odgovori na pitanja koja su u vezi sa tim.
Ono što vidim kao razumno rješenje jest da na povijest određenog vremena koji se dogodio prije stvaranja (ili u toku dužeg vremena stvaranja) određenog etniciteta -- pravo mogu polagati kulturni prostori svih "umiješanih" etniciteta. Uostalom, to je i više nego normalno kada se vidi kakva je papazjanija na Balkanu.
Jer, uvijek možemo doći u bezizlaznu situaciju besmislenog dokazivanja "čiji su" Nikola Tesla, Meša Selimović ili Ruđer Bošković. Smatram da sva trojica pripadaju u kulturne prostore dva etniciteta (Tesla i Ruđer u hrvatski i srpski, Meša u bošnjački i srpski). A na tim se primjerima vidi kakva je i uopće bila zbrka.
Koliko znam, Durbrovčani su za sebe govorili da su Dubrovčani (i Slaveni) a ne Hrvati ili Srbi. Da nije bilo Napoleona, vjerovatno bi i danas to za sebe govorili. Sa druge strane, poprilično je jasno koliko je tu bilo i Srba i Hrvata sa drugih strana. A ono što se na štokavskom prostoru pokazalo kao pravilo, to je da su se etniciteti izdijelili ne po svojoj plemenskoj genetici nego po religiji u koju su manje-više svi nasilno uvučeni. Tako Dubrovnik jest integralni dio hrvatskog kulturnog i etničkog prostora od početka 19. vijeka do danas i to je, svakako, besmisleno opovrgavati.
Ne bi li bilo pravilnije reći da Hrvati govore dubrovački, a Srbi ne ? Jer dubrovački je književni jezik stariji od hrvatskog i srpskog.
Nije mi cilj da se nešto previše raspravljam o tome dokle fašisti polažu pravo na "svoje vijekovne/stoljetne zemlje" sa jedne ili druge strane. Takođe, nemam nameru da ispravljam nešto što se ne nalazi na Vikipediji kojom se bavim (a bavim se srpskom Vikipedijom, kao što sam mogao da se bavim i hrvatskom da sam uveren u svoje poznavanje hrvatskog jezičkog standarda). Samo pokušavam da pronađem neku vrstu "objektivnog" rješenja za nešto što se dogodilo. Nadam se da shvaćaš šta pokušavam reći... --20:19, 10 Sep 2004 (CEST)
- Odgovorit ću ukratko, bez izravnoga citiranja pojedinih poglavlja, što bi samo kompliciralo odgovor.
a) točno je da se nacionalna kristalizacija dogodila kasnije (moderne nacije uglavnom poslije Napoleonskih ratova i kasnije), no- to nema veze s ovom temom. Jezična baština je, uz minorne izuzetke, «vlasništvo» isključivo jedne nacije-kako god se ta zvala i kada god nastala. Svatko tko poznaje jezičnu povijest svjestan je da, sve do 19. stoljeća, hrvatska, srpska i muslimanska/bošnjačka etnija (svejedno kako se zvali: Slovinci, Iliri, Dalmatinci, Raci, Rašani, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Slavonci, ..) nisu interferirali u civilizacijskom pogledu, osim u marginalnim pojavama. Primjeri: muslimanska aljamijado književnost, pisana na štokavsko ikavskom i jekavskom na arabici je potpuno nepoznata katoličkim i pravoslavnim suvremenicima i nije ni na koji način utjecala na njihovu aktivnost. Srpska pismenost i književnost (npr. čak i poznija djela poput Venclovića i Mrkalja) su unutarsrpska stvar o kojoj Hrvati nemaju pojma i što nije dio njihove baštine. Hrvatska pak djela, poput Kašićeve gramatike (čakavsko-štokavska), Lucićeve poezije (čakavska), Divkovićevih i Palmotićevih spisa (štokavskih), Pergošićevoga «Decretuma» (kajkavskog)- nemaju veze ni utjecaja na srpski ili bošnjački izraz. Ni u prošlosti ni u sadašnjosti (naravno, izuzmemo li stručnjake koji se time bave. Ako se neki Hrvat kao Mislav Ježić bavi sanskrtom i upanišadama, time sanskrt ne postaje hrvatskom jezičnom baštinom). Da budem još jasniji: pojava atribuiranja hrvatske štokavske pismenosti i književnosti i srpskomu jezičnom krugu potječe tek od politički motivirane rane slavistike, dakle od, recimo, 1820-40ih. No, ni kasnije ta hrv. baština nije utjecala na srpski izraz i književnost- ni na koju pojavu u književnosti ili lingvistici. Mogu se udžbenici puniti imenima kao što su Džore Držić, Ivan Gundulić ili Andrija Kačić- no to za srpsku kulturu nije autentična tradicija kao za hrvatsku, nego naknadno prikalemljena grana- i to s isključivo geopolitičkim motivima. Za nas je to drugo: npr., Ivan Mažuranić je dopunio Gundulićeva «Osmana» (dok se Krleža s njime sprdao u «Baladama»), Luko Paljetak je kao pjesnik i prevoditelj na tragu dubrovačkih petrarkista, a prijevod Biblije koji se sada radi uzima u obzir i starije lekcionare (Kašićev, Bandulavićev, Andriolićev,..), i Đorđićev «Saltijer Slovinski», kao i Kašićevu Bibliju. Da ne duljim: srpski jezikoslovci (većina) proglašavaju hrvatsku renesansnu književnost Dubrovnika (po idiomu čakavsko-štokavsku) «srpskom»- iako sami autori za svoj jezik uz slovinsko ime rabe jedino hrvatski, a nikad srpski naziv, i iako je ta literatura integralni dio hrvatske u stoljećima koja su slijedila. Dok Srbi kao narod nisu ni znali za njeno postojanje, a na formiranje srpskoga modernoga jezika nije utjecala-od Vuka nadalje.
b) što se tiče navedenih primjera, stvar je isto tako jasna: Bošković je hrvatski znanstvenik i prirodoslovac, Tesla američki pronalazač srpskog podrijetla, dok se jedino za Selimovića može reći da je dvojne, srpske i bošnjačke pripadnosti. No, uz izuzetak Boškovića (usput- kakve veze ima isusovački znanstvenik s nečim «srpskim» u to doba, tj. 1770 ?), radi se o modernijim pojavama, poslije 1850 i kasnije. No, kad se radi o formativnom razdoblju jezika i književnosti (od, recimo, 900/1000. do 1820-40.), stvar je posve jasna. Nema u tom razdoblju nikakvih dvojnih pripadnosti niti dubioza- osim za velik dio pismenosti srednjovjekovne bosanske države, gdje natpisi na mramorovima, velikaške povelje i spisi krstjana mogu biti, uvjetno rečeno, podijeljeni na pro-hrvatske, pro-srpske i autentično bosanske. Primjer je povelja Kulina bana koja se navodi kao izvor i za hrvatski, i srpski, i bošnjački jezik (doduše- marginalana). Sve ostalo je jasno i bez ikakve dvojne pripadnosti: spisi Sv. Save, Dušanov zakonik, spisi Domentijana, razna evanđelja (Leontijevo,...), tekstovi Venclovića, Mrkalja, Karadžića,.. su jedino i isključivo srpski. Bašćanska ploča, Humačka ploča, Vinodolski zakonik, Poljički statut, Hrvojev misal, djela Marulića, Držića, Hektorovića, Gundulića, Divkovića, Kašića, Mikalje, Vitezovića, Kačića Miošića, Palmotića, Frankopana, Pergošića, Belostenca, Kanižlića, Gaja, Mažuranića,..su jedino i isključivo hrvatska. Tu nema nikakvih dubioza. Glede Dubrovčana- njihovi pisci govore za sebe da su Slovinci, kao i Hrvati. I nijedanput Srbi. To je uostalom i primijetio i takav «Jugoslaven» kao Vatroslav Jagić. Iako smatram da je bizarno referencirati na zajebancije tipa kakve se nalaze na forumima, izgleda da je nužno dati nekoliko linkova koji o tom govore na zdravoseljački način, a neki i ljutito, poput povjesničara Slobodana P. Novaka (kojega inače ne fermam). Dakle: http://p206.ezboard.com/freferendumfrm17.showMessage?topicID=111.topic
http://p200.ezboard.com/fhrvatibih38531frm1.showMessageRange?topicID=819.topic&start=1&stop=20
http://www.vjesnik.com/html/2002/07/29/Clanak.asp?r=sta&c=1
Za ostalo mogu samo reći: tvoj stav (o starijoj jezičnoj baštini) je, koliko znam, jedino refleks dominantnoga razmišljanja u srpskoj kulturnoj javnosti. A taj je stav-promašen i iracionalan. To kažem sine ira et studio. Pogledaj sljedeće poveznice, pa se možda nešto promijeni.
http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik2.html
Ako ne- hja, nema tu mjesta za polemiku, jer se o nečem tako tričavom nema što polemizirati. Za mene je ovo gotovo. Promijenio bih još neke detalje u tvom daljnjem tekstu o srpskom jeziku (vidjet ćeš), a ako se ne slažeš s osnovnom koncepcijom (u ovom slučaju prikazom srpske jezične povijesti)- onda preostaje jedino povratak na izvornu stranicu o srpskome jeziku. Mir Harven 00:39, 11 Sep 2004 (CEST)
- Po (usmenom) izvoru koji nije deo srpske nacionalne propagande i relevantan je (možda znaš za dr Svetlanu Stipčević, stručnjaka za dubrovačku književnost) Ruđer Bošković je unuk (ili sin, ne sećam se dobro) srpskog velikaša. Svakako bih voleo da mi to neko opovrgne ili potvrdi dokumentovano. --Millosh 02:47, 11 Sep 2004 (CEST)
- Koliko znam-to je nedokazana hipoteza koju su lansirali srpski kulturnjaci. No- recimo, za volju rasprave, da je potpuno istinita. Pa, što onda ? Šenoa je sin ponijemčenih Čeha i Slovaka, pa je njegovo djelo samo hrvatsko, a ne ninnjemačko, ni češko, ni slovačko. Jedan od najvećih hrvatskih filologa Bogoslav Šulek je Slovak, a njegovo je djelo isključivo hrvatsko, dok nema mjets u slovačkoj kulturi. Na "međunarodnom planu"- Jean Baptiste Lully je rođeni Talijan, ali samo francuski skladatelj, a ne i talijanski. Hillaire Belloc je podrijetlom Francuz, ali engleski pisac. Isto Joseph Conrad, koji je Poljak (ne podrijetla, nego nacionalnosti)- i samo engleski, a ne i poljski pisac. Toliko o rodbini. Mir Harven 10:06, 11 Sep 2004 (CEST)
- Ne znam je li velikaš... na engleskoj stranici o njemu a pogotovo pridruženoj joj stranici za razgovor ima relativno puno podataka o cijeloj toj aferi. Boškovićev otac je bio trgovac koji je došao iz Hercegovine gdje su njegovi bili pravoslavci, a onda se oženio djevojkom iz grada i prihvatio katoličanstvo kako bi se uklopio. Može se u nekakvim knjigama (ima i na jednoj njemačkoj stranici na Internetu scan) pronaći slika jedne stare kuće u tom Orahovom Dolu koja je prema predaji u narodu rodna kuća Nikole Boškovića.
- U svakom slučaju, to izgleda slično kao situacija s Markom Polom, može se svašta interpolirati, ali ne može se čovjeka baš sasvim uklopiti u bilo kakvu nacionalnost, kamoli nacionalnu ideologiju. Polo je izgleda bio kao svaki drugi Mlečanin svog doba, a tako je i Ruđer Bošković bio kao svaki drugi Dubrovčanin svog doba.
- --Joy 15:11, 16 Sep 2004 (CEST)
- Što se ostalog tiče, kakogod. Dominanto jezičko(-političko) razmišljanje u srpskoj kulturnoj javnosti jeste iracionalno (da dodam, i ksenofobično) i vrlo mi je jasna ta vladajuća mitologija. Nisi me razumeo... Što se teksta tiče, potpuno mi je jasno da će on biti samo osnova za dalje izmene u skladu sa vašim (u ovom slučaju, konkretno tvojim) političkim stavovima. Uostalom, bolje je da tekst ne sadrži problematične delove nego da ih sadrži. --Millosh 02:47, 11 Sep 2004 (CEST)
- Ne vidim što je ovdje sporno.
- 1. od oko 20 glavnih pisaca Dubrovčana iz kreativnoga razdoblja (1500-1800), svi govore da su Slovinci, oko 30 ili 40% da su i Hrvati, i nijedan da je Srbin.
- 2. njihova djela su integralnim dijelom hrvatske kulture, od početka (tj. oko 1450-1500) do danas. Od liturgijske do umjetničke pismenosti i književnosti.
- 3. stav je svjetske i hrvatske povijesne filologije i književnosti ovaj kojega sam naveo. Tvoj stav o jezičnoj povijesti je bio dominantan u ranoj slavistici, zatim se raspao, i sada ga u svijetu zastupa jedino nekoliko "jugonostalgičara" (ako su još živi). Naravno- on je zastupljen u Srbiji, CG i RS. Nije ni u Kini, Rusiji, Poljskoj, Americi, Britaniji,...Ne znam što više hoćeš. Linkove ? OK, evo tri, engleski, rumunjski i njemački.
- http://www.britannica.com/eb/article?eu=39307
- http://www.uni-bonn.de/~ntrunte/lehre.html Mir Harven 10:06, 11 Sep 2004 (CEST)
- Zamolio bih te, svakako, da me ili obavestiš kad nešto dodaš od podataka na ovu odrednicu (dijalekti i sl.) ili da sam dodaš to i na srpskoj Vikipediji. --Millosh 02:47, 11 Sep 2004 (CEST)
- OK, obavijestit ću, pa ti onda vidi što ćeš. Mir Harven 10:06, 11 Sep 2004 (CEST)
Ma, ne razumeš me. Nemam ja kopitarevski stav da je kajkavski slovenački, čakavski hrvatski a štokavski srpski :) Ali, kako me do sada nisi razumeo, poprilično je zaludno da sad pokušavam nanovo da ti pričam šta je to o čemu mislim. Nije sporno, naravno, ni da su Dubrovčani tog razdoblja Hrvati... --Millosh 15:39, 11 Sep 2004 (CEST)
[uredi] refleksi?
Provjerite ovo:
http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Srpski_jezik&curid=3236&diff=71131&oldid=62015
--Ante Perkovic 13:22, 3 rujna 2005 (CEST)
Podatak je točan, jer je i jezik Srba u BiH srpski, a on je ijekavski. Jedini je problem položaj informacije u tekstu, sada se nekako ne uklapa, izvan konteksta je. --Elephantus (razgovor) 13:47, 3 rujna 2005 (CEST)
Dubrovcani i danas govore da su Dubrovcani, a ne Hrvati ili Srbi, a isto tako govore i Dalmatinci. Oni zele svoju nezavisnost od Hrvatske, ali su neorganizirani politicki da to ostvare. Docice i njihovo vrijeme.. Pozdrav..
S kojeg si ti planeta? Vidim da nisi odavno bio na zemlji. --Ante Perkovic
Srbin=ćirilica-nikako!!!
Da vas podsjetim da nisu Hrvati ti koji su Srbima "darovali" latinicu, to je posve neutemeljena izjava...Srbi su bili od početka izloženi uticajima sa triju strana, u skladu sa svojim naseljenjem na raskrsnicama važnih puteva (slično je i sa Hrvatima sem što oni nisu bili izloženi bizantskome uticaju koliko su Srbi); dakle, Srbi sa juga i istoka primili su ćirilicu, jer su bili blizu jezgra slavenske pismenosti Ohrida, Soluna itd-tijekom jačanja carstva Nemanjića srpski prostori bivaće ujedinjeni pod ovim pismom ali ne isključivo niti uspješno; druga grupacija, poglavito u Zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj razvija svoju pismenost na glagoljici usled svoje nepristupačnosti u planinama i zavojima Dinarida; treća grupa prima sa Jadrana latinsko pismo (ljetopis popa Dukljanina), usled relativne blizine latinskog jezgra Italije i romanizovanih gradova Dalmacije i južnog Jadrana (Antivari, Cattaro, Teuta itd). Iako je vijećina srpskoga naroda ujedinjena tijekom srednjeg veka, nije cijela nacija uspjela biti ujedinjena i kulturno;-iako se ogromna većina priklonila pravoslavlju, na planu pismjenosti ostaju razjedinjeni na latine i ćirilike, što je ostalo i do dana današnjeg. Srpska kulturna baština sadrži jednako rane dokaze svoje razjedinjenosti-spomjenike pismjenosti koje sam već naveo, te iako manjina Srba danas govori ijekavicom (tek nekih 25%), Srbi se ne mogu smatrati posve ujedinjenima, što je i u redu s obzirom da su vijekovima bili razjedinjeni. Latinice u Srbiji nije bilo do 19. vijeka nakon najezde Turaka-ali u povijesnim srpskim zemljama poput Bosne, Hercegovine, Primorja, kao i srpsko naseljenima Slavoniji, Dalmaciji i Vojvodini, latinica je bila stvar nužnosti i prirodna za uporabu, nikako namjetnuta; da nije tako, ne bi danas Srbi u većini prirodno upotrebljavali to pismo u svakodnevnom životu, jer jednostavno nije bilo razloga za strahom za tobože otapanjem srpske nacije prihvatanjem zapadnoga pisma...jer Srbija ipak nije samo istok već i Zapad, kao što je i njen narod, i iako je sama Srbija tek nekih vijek i pol u latiničnome krugu, srpski je narod to odvajkada bio u povijesnim zemljama te nacije, koje kulturno čine jednu cijelinu.
- Suradnik:Neron
[uredi] Pismo
Piše da je ćirilica zvanično pismo u Srbiji što nije tačno. Bar ne potpuno. Po Ustavu SR Srbije koji je još na snazi oba pisma su ravnopravna. A po ustavu SRJ je ćirilica propisana kao zvanično. Jese pravno pitanje ali ako za CG piše latinica i ćirilica to mora i za Srbiju jer nikve razlike nema. Kakva je sada situacija posle rzdruživanje ne znam.
Još jedna stvar. Da li je neko pismo zvanično nema nekog velikog uticaja. Knjige, nazivi ulica, saobraćajni znaci, čak i zvanična dokumenta ne samo da se i dalje pišu na oba pisma nego će se pisati. Ja sam '99. zaršio srednju školu. Tada a verujem i sada je bio princip u pisanju čitanke: ako je naš pisac delo pisao latinicom ono će biti dato latinicom, a ako je pisao ćirilicom tada tim pismom. Slično je i za prevode. Pa i jeste glupo čitati zapise Karadžića na latinici i Krležu na ćirilici. Ja sam čak imao pismene na ćirilici pa sledeći na latinici i tako naizmenično. Ostale knjige su bile uglavnom na ćirilici uz bisere: gramatika engleskog je bila ćirilična a ruskog latinična. Knjige na fakultetu su 95% latinične.
Srpski jezik je varijanta hrvatskog.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je Jolo ((razgovor • doprinosi) ).
[uredi] Crna Gora
Srpski jezik nije materinski samo Srba; i Crnogoraca je! Takodjer, ne postoji "Srbija i Crna Gora vise". Ai srpski jezik je zvanican i u Crnoj Gori, pa i u cijeloj BiH (oba entiteta). Ne znam za Republiku Srpsku, ali je u Srbiji zvanicna i latinica kao sekundarno pismo, a u biti i cesce koristena.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 212.200.83.173 ((razgovor • doprinosi) ).
