Solun
From Wikipedia
Solun (grčki: Θεσσαλονίκη, latinično: Thessaloníki) je drugi po veličini grad u Grčkoj. Ovo je glavno mjesto grčke regije Makedonije i smatra se drugim grčkim glavnim gradom zbog svoje velike povijesne i strateške važnosti. Grad se rasprostire na 17 km, duž Solunskog zaljeva i sastoji se od 13 općina.
U grčkom jeziku, grad je još poznat pod nazivom Σαλονίκη (Saloniki), u turskom kao Selânik, u slavenskim jezicima kao Solun (Солун), na arumunjskom kao Săruna i na ladinu kao Selanik.
U Grčkoj je grad drugo po veličini gospodarsko, industrijsko, trgovačko i kulturno središte, kao i važno prometno mjesto u jugoistočnoj Europi. Trgovačka luka grada je vrlo važna za Grčku i za druge zemlje na jugoistoku Europe. Grad je poznat po mnogobrojnim spomenicima i zgradama iz bizantskog i otomanskog razdoblja.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Povijest
[uredi - уреди] Helenističko doba
Grad je oko 315. godine p.n.e. osnovao Kasander, kralj Makedonije (Μακεδών) na ili blizu mjesta starog grada Terme i na 26 drugih okolnih sela. Nazvao je grad po svojoj ženi Tesaloniki, sestri Aleksandra Velikog, njoj je ime dao njezin otac Filip II. Makedonski, koji je na dan njezinog rođenja ostvario pobjedu (grčki, latinično: nike) protiv Tesalijaca.
Solun se počeo naglo razvijati, i u 2. stoljeću p.n.e. je dobio zidove. Grad je bio autonomni dio Kraljevine Makedonije, sa vlastitim parlamentom u kojem je kralj imao svog predstavnika.
[uredi - уреди] Rimsko doba
Poslije pada Kraljevine Makedonije, 168 p.n.e., Solun je postao grad u Rimskoj Republici. Postao je važno trgovačko središte na Via Egnatiji, rimskoj cesti koja je spajala Bizantion (latinski: Byzantium, kasnije Konstantinopol) sa Dyrrachiumom (danas Drač, albanski: Durrës) u Albaniji. Ta cesta je omogućavala trgovinu između Europe i Azije. Grad je postao glavno mjesto jednog od četiri rimska okruga u Makedoniji. Zadržao je svoje povlastice, ali je njime vladao pretor (latinski: praetor) i imao je rimski vojni garnizon. U jednom kratkom razdoblju u 1. stoljeću p.n.e., sve grčke provincije su bile pod Solunom. Zbog velike trgovačke važnosti, Rimljani su gradu izgradili prostranu luku (Σκαπτός Λιμήν), koja je opsluživala grad sve do 18. stoljeća.
Solunska akropola koja se nalazi na sjevernim brdima je izgrađena 55. godine, p.n.e., nakon napada Tračana.
U gradu je tijekom 1. stoljeća, osnovana židovska kolonija, a i bio je jedan od ranih centara kršćanstva. Na svom drugom misionarskom putovanju Pavao iz Tarza je propovijedao u gradskoj sinagogi i postavio temelje nove crkve. Pobunjeni Židovi su ga izbacili iz grada i on je pobjegao u Veroiju. Pavlova poslanica Solunjanima je poslana kršćanskoj zajednici u Solunu.
Zaštitnika, Svetog Dimitrija, grad je dobio 306. godine. Njemu se prepisuju veliki broj čuda koja su spasila grad. On je bio rimski prokonzul (latinski: Proconsul) Grčke, za vrijeme protukršćanskog cara Maksimijana i bio je mučen u rimskom zatvoru, na čijem mjestu je danas crkva Svetog Dimetrija. Crkvu je sagradio rimski podprefekt Ilirika, 463. godine.
[uredi - уреди] Bizantsko doba
Nako podjele Rimskog Carstva na istočni i zapadni dio kojima se vladalo iz Konstantinopola i Rima, Solun je potpao pod Istočno Rimsko Carstvo (Bizant). Solun je bio drugi po važnosti grad poslije Konstantinopola. 390. godine, grad je postao mjesto revolta protiv cara Teodozija Prvog i njegovih gotskih plaćenika. Rimski general i nekoliko drugih visokih dužnosnika su ubijeni u pobuni, što je rezultiralo masakrom od 7.000 do 15.000 stanovnika na gradskom hipodromu.
Nakon ovoga slijedi zlatno doba grada, sve do pada Rimskog Carstva i najezda barbara. 620. godine, veliki je potres pogodio grad u kojem je srušen veliki broj zgrada, uključujući i rimski forum.
U 7. stoljeću, Slaveni su napali grad, ali ga nisu uspjeli osvojiti. Bizantska braća Ćiril i Metod, koji su rođeni u Solunu su poslani od strane bizantskog cara Mihajla Trećeg u misionarsku misiju u sjeverne regije zemlje. Tamo su uzeli južnoslavenski govor za osnovu starockrvenoslavenskog jezika.
U 9. stoljeću, Bizantinci su odlučili preseliti tržnicu za bugarska dobra iz Carigrada u Solun. Bugarski car Simeon I. je napao Tračku, pobijedio bizantsku vojsku i prisilio Carstvo da vrati tržnicu u Carigrad. 904. godine, Saraceni sa Krete su napali grad i nakon deset dana pljačkanja, otišli sa bogatim plijenom i 22.000 robova, većinom mlađeg stanovništva.
Usprkos ovome, grad se brzo oparavio i zajedno sa Bizantom doživio procvat u 10., 11. i 12. stoljeću. Broj stanovnika grada se naglo povećavao, zajedno sa velikom židovskom zajednicom. Svakog listopada, izvan gradskih zidina se održavao sajam sv. Dimitrija, koji je trajao 6 dana. U to vrijeme ovo je bio jedan od najvećih sajmova u tom dijelu svijeta.
Gospodarski razvoj grada je nastavljen i u 12. stoljeću za vrijeme dinastije Komneni, koja je proširila bizantsku vladu na sjever u Srbiju i Mađarsku. U gradu se tad nalazila kovnica novca, što je u to vrijeme bio veliki znak bogatstva.
Poslije smrti cara Manuela I., 1180. godine, Bizantsko Carstvo je započelo svoj pad. 1185. godine, Normanski vladari Sicilije su napali i okupirali grad, što je rezultiralo njegovim popriličnim uništenjem. Njihova vladavina je trajala manje od godinu dana, jer ih je Bizant pobijedio u dvije bitke i prisilio na evakuaciju.
Solun je nestao sa karte Bizanta 1204. godine, kada su Carigrad osvojili križari u Četvrtom križarskom ratu. Solun i okolni teritoriji su postali dio Solunskog Kraljevstva u Latinskom Carstvu. Grad je vraćen u Bizantsko Carstvo, 1246. godine.
Iako je ovo vrijeme raznih invazija, Solun je imao veliki broj stanovništva i razvijenu trgovinu. Ovo je rezultiralo intelektualnim i umjetničkim procvatom, čije tragove danas možemo naći u mnogim crkvama i njihovim freskama.
U 14. stoljeću, grad je zahvatio zelotski pokret, koji je započeo kao religijski sukob između konzervativnog biskupa Gregoriosa Palamasa (Γρηγόριος Παλαμάς) i redovnika Barlaama. Brzo se ovo pretvorilo u politički sukob u kojem su zeloti nakratko osvojili vlast nad gradom.
[uredi - уреди] Otomansko doba
Bizantsko Carstvo, koje nije uspijevalo zaštititi grad od najezda Turaka, je prodala Solun Mletačkoj Republici, koja je kontrolirala grad do turskog napada 29. ožujka 1430. godine, pod vodstvom Murata Drugog, koji je nakon trodnevne opsade zauzeo grad.
Tijekom otomanske vlasti, grad je postao multikulturalan, a stanovništvo su činili Židovi (najveća zajednica), Turci, Slaveni, Albanci i Grci koji su činili četvrtinu stanovništva. Od oko 130.000 stanovnika koji su živjeli u gradu početkom stoljeća, 60.000 su bili Sefardski Židovi, čiji su preci prognani iz Španjolske i Portugala poslije 1492.
Grad je ostao u rukama Turaka idućih pet stoljeća i postao je jedan od najvažnijih gradova u Carstvu i jedno od najvažnijih trgovačkih središta Balkana. Željeznička pruga je stigla u grad 1888. godine, a u razdoblju od 1896. do 1904. je izgrađena nova luka. Osnivač moderne Turske, Kemal Atatürk je rođen u gradu 1881. godine, a ovdje se i nalazilo sjedište pokreta Mladih Turaka, početkom 20. stoljeća. Rodna kuća je danas muzej i tu je turski konsulat.
Solun je prvo bio središte sandžaka u vilajetu Rumeli između 1393. i 1402. i opet, između 1430. i 1864. godine, nakon čega je postao pokrajina. Solunska pokrajina se sastojala od sandžaka Selânik (Solun), Drama i Serres (Siroz ili Serez).
Građevine iz otomanskog razdoblja se mogu najviše naći u dijelu grada 'Ano Poli' (Gornji grad), u kojem se nalaze jedine tradicionalne drvene kuće i fontane koje su preživjele veliki požar. U središti grada su opstale i nekoliko džamija, kao "Hamza-Bej džamija", Alatza Imaret džamija", "Bezesteni" i "Jahudi Hamam". Skoro svi od više od 40 minareta su izgorjeli u požaru ili su maknuti poslije 1912. Samo je jedan preživio u Rotundi. Također je preživjelo i nekoliko turskih kupališta.
[uredi - уреди] Moderno doba
Solun je bio meta Prvog balkanskog rata, 1912. godine, tijekom kojeg je Grčka ujedinjena, 26. listopada 1912. godine, što je u Grčkoj blagdan. Kralj Đuro Prvi je ubijen u atentatu tijekom svog posjeta Solunu, 18. ožujka 1913.
1915. godine, tijekom Prvog svjetskog rata, savezničke snage su se iskrcale u Solunu i koristili grad kao bazu za ofenzivu protiv pronjemačke Bugarske. Prosavezničku privremenu vladu je odavde vodio Elefterios Venizelos, suprotno volji neutralnog kralja Grčke.
Veći dio grada je uništen u požaru 18. kolovoza 1917. godine, kojeg su slučajno uzrokovali francuski vojnici. Požar je u beskućnike pretvorio 72.000 ljudi, od ukupno 271.157 ljudi koji su živjeli tad u gradu. Obnova središta grada je bila zabrenjena, sve dok se nije donio moderni razvojni plan grada. Taj plan je napravio francuski arhitekt Ernest Hebrard. Njegov plan je uklonio istočnjački izgled grada i pretvorio ga u moderni europski grad.
Jedna od glavnih posljedica požara je bilo i uništenje polovice domova Židova, što je dovelo do njihovog masovnog iseljenja. Veliki broj njih se preselio u Palestinu, a manji u Francusku i SAD. Njih su zamijenili grčke izbjeglice, koje su bježale iz Smirne u Turskoj, 1922. pred Grčko-turskim ratom. Kao rezultat ove humanitarne krize, gradsko stanovništvo se naglo povećalo.
Solun je zauzela Nacistička Njemačka, 9. travnja 1941. godine i držala ga pod okupacijom sve do 30. listopada 1944. Grad je teško oštećen u Savezničkom bombardiranju, a židovsko stanovništvo su gotovo u potpunosti istrijebili nacisti. Jedva je tisuću Židova preživjelo. Poslije rata je Solun brzo obnovljen i broj stanovništva se naglo povećao. Grad se najviše razvijao od 1950-ih do 1980-tih, ali bez urbanističkog plana, što je dovelo do velikih prometnih gužvi, koje su ostale do danas.
20. lipnja 1978. godine, grad je pogodio jak potres jačine 6.5 stupnjeva. Ovaj potres je prouzročio štetu na mnogim zgradama i povijesnim spomenicima, kao i smrt 40 ljudi. Grad se opet brzo oporavio i nakon ove prirodne katastrofe.
Raniji kršćanski i bizantski spomenici u Solunu su stavljeni na UNESCO-v popis Svjetske baštine, 1988. godine. Solun je postao Europski grad kulture za 1997. godinu.
Solun je vrlo važan sveučilišni centar jugoistočne Europe i u njemu živi veliki broj studenata iz cijele zemlje. U gradu se nalazi Aristotelovo Sveučilište, najveće u Grčkoj, i Makedonsko Sveučilište.
[uredi - уреди] Gospodarstvo
Solunsko gospodarstvo najviše ovisi o luci, kao i o industirjskom i trgovačkom sektoru. Industrijski se u gradu proizvodi: rafinirano ulje, kemikalije, tekstil, strojevi, brašno, cement, farmaceutika i alkohol. Veliki broj obližnjih država, koriste ovaj grad kao luku. Većina ljudi u gradu je zaposlena u manjim poduzećima. Službeno je 2002. godine, stopa nezaposlenosti bila 10%, ali pravi brojevi su vjerojatno mnogo niži.
[uredi - уреди] Stanovništvo
[uredi - уреди] Statistički podaci
Stanovništvo u Solunskoj općini-
| Godina | Stanovništvo | Promjena |
|---|---|---|
| 1981 | 406,413 | - |
| 1991 | 383,967 | -22,446/-5.52% |
| 2001 | 363,987 | -19,980/-5.20% |
Iako se stanovništvo općine Solun, konstantno smanjuje, aglomerizacijsko područje grada raste, budući da se stanovništvo preseljava u predgrađa.
[uredi - уреди] Solunski Židovi
Solunska židovska zajednica je bila većinom sefardijskog porijekla, iako je postojala i manja skupina starih Romaniota. Tijekom otomanske vladavine, Židovi u Solunu su činili više od polovice stanovništva i postojala je jaka židovska vladavina u trgovini, sve dok Grčka nije preuzela grad u 1912. godini. Kao rezultat židovskog utjecaja na grad, veliki broj nežidovskog stanovništva je govorila ladino, a grad se praktički gasio u subotu, na židovski sabat.
Najveće opadanje broja Židova počinje nakon velikog požara 1917. Grčka je vlada u svojim naporima heleniziranja grada, namjerno onemogućavala povratak Židova svojim domovima, iako je kompenzirala njihove gubitke. Veliki broj Židova se tad preselio u Tursku, SAD, Europu i Aleksandriju u Egiptu. 1922. godine. zakon koji je zabranio trgovinu nedjeljom je dodatno uzdrmao židovske trgovce.
Solunski Židovi su i dalje bili važan dio grada, sve do nacističke okupacije tijekom Drugog svjetskog rata. Nacisti su smaknuli 96% solunskih Židova u holokaustu, čime su uništili židovsku zajednicu grada.
Danas u gradu živi oko 1.000 Židova, iako postoje značajne zajednice solunskih Židova u SAD-u i Izraelu.
Židovi u Solunu[1]
| Godina | Ukupno stanovništva | Židovsko stanovništvo | postotak Židova |
|---|---|---|---|
| 1842 | 70,000 | 36,000 | 51% |
| 1870 | 90,000 | 50,000 | 56% |
| 1882/84 | 85,000 | 48,000 | 56% |
| 1902 | 126,000 | 62,000 | 49% |
| 1913 | 157,889 | 61,439 | 39% |
| 1943 | 53,000 | ||
| 2000 | 363,987 | 1,000 | 0% |
[uredi - уреди] Kultura
[uredi - уреди] Muzeji
- Židovski muzej u Solunu (Museo Djudio de Salonik)
- Makedonski muzej suvremene umjetnosti
- Državni muzej suvremene umjetnosti
- Makedonsko-trački folklorni i etnološki muzej
- Muzej Bizantske kulture
- Solunski arheološki muzej
- Solunski kinematografski muzej
- Solunski muzej makedonske borbe
- Solunski sportski muzej
- Vodeni muzej
- Bijeli toranj, muzej i spomenik
- Tehnički muzej
- Muzej fotografije
- Zaklada za umjetnost Teloglion
[uredi - уреди] Arheološka nalazišta
- Kripta crkve sv. Dimitrija
- Agia Paraskevi, Solun, staro groblje
- Stara Agora u Solunu
- Manastir Latomos u Solunu
- Rimska palača i Hipodrom
[uredi - уреди] Spomenici
- Galerijev slavoluk i grobnica
- Gradske zidine
- Trigonijski toranj
- Stara Agora
- Rotunda
- Rimska palača i Hipodrom
- Crkva Aje Sofije
[uredi - уреди] Manifestacije
- Solunski međunarodni trgovački sajam
- Solunski međunarodni filmski festival
- Solunski festival dokumentarnog filma
- Solunski međunarodni festival fotografije
- Dimitria
- Video Dance Festival
- DMC DJ Championship
[uredi - уреди] Mediji
[uredi - уреди] Novine
[uredi - уреди] Televizija
|
[uredi - уреди] Radio
|
[uredi - уреди] Sportski klubovi
- Iraklis FC [3] Igra u prvoj ligi. (2005-2006: 4. mjesto)
- PAOK FC [4] Igra u prvoj ligi. (2004-2005: 5. mjesto)
- Aris FC [5] Igra u prvoj ligi. (2004-2005: 14. mjesto)
- Apollon Kalamarias [6] Igra u prvoj ligi (2004-2005: 12. mjesto)
- Agrotikos Asteras - treća liga
- Epanomi (bivši ILTEX Lykoi, danas su to spojeni klubovi) - treća liga
- Pavlos Melas FC - treća liga
[uredi - уреди] Bolnice i klinički centri
- Međubalkanski medicinski centar [7]
- AHEPA sveučilišna bolnica [8]
- Bolnica Papageorgiou
- Bolnica Papanicolaou
- Solunska Hipokratova bolnica
- bolnica Georgia Gennimatasa
- Bolnica sv. Dimitrija
- Klinika sv. Luke
- Kyanous Stavros(Crveni Križ)
[uredi - уреди] Prijevoz
Prva autocesta je kroz Solun prošla u 1970-ima. Solun je dostupan sa autocestom GR-1/E75 iz Atene, GR-4, GR-2, (Via Egnatia) /E90 i GR-12/E85 iz Serresa and Sofije. Autocesta GR-1 je u 1970-ima dosegnula Solun i to je bio kraj njezine gradnje. U 1980-ima, započela je gradnja solunske obilaznice, koja se otvorila 1988. Nedavno je postojeća infrastruktura na autocestama dograđena. Gradnja 9.6 km duge mreže metroa će početi u lipnju 2006. Gradnja će trajati 6.5 godina, ako sve bude teklo po planu i biti će završena krajem 2012. godine. Ovo će bitno smanjiti velike gužve u središtu grada. Javni prijevoz u gradu se tanutno odvija samo autobusima.
Grad je veliko željezničko križište na Balkanu, sa izravnim vezama za Sofiju, Skoplje, Beograd, Moskvu, Beč, Budimpeštu, Istanbul i Zagreb, kao i za Atenu i druga odredišta u Grčkoj.
Zračni promet se odvija preko Makedonske međunarodne zračne luke. Budući da su piste u luci dosta kratke, luka ne može primati prevelike zrakoplove, u budućnosti se planira njeno proširenje.
[uredi - уреди] Klima
Grad je pod utjecajem mediteranske klime. U sjeveru Soluna se osjeća i balkanska klima, sa hladnim zimama.
| mjesec | Sij | Velj | Ožu | Tra | Svi | Lip | Srp | Kol | Ruj | Lis | Stu | Pro |
| maks. [°C] | 9 | 10 | 13 | 18 | 23 | 28 | 31 | 30 | 26 | 21 | 14 | 10 |
| Min. [°C] | 1 | 2 | 5 | 7 | 12 | 16 | 18 | 18 | 15 | 11 | 6 | 2 |
| padaline (mm) | 40 | 38 | 43 | 35 | 43 | 30 | 22 | 20 | 27 | 45 | 58 | 50 |
| Najveće temp. [°C] | 20 | 22 | 25 | 31 | 36 | 39 | 42 | 39 | 36 | 32 | 27 | 26 |
[uredi - уреди] Galerija slika
 Djelomični pogled na grad |
 Jedna od starih kuća u Ano Poliju |
 Ulaz u Eptapirgio |
 Kino Olympion; mjesto filmskog festivala |
 Trg Aja Sofija |
 Božićne lampice na Aristotelovom trgu |
 Gradski zidovi u zimi |
 Istočni Solun |
[uredi - уреди] Poznati stanovnici
- Sveti Ćiril i Sveti Metod, apostoli Slavenima.
- Manolis Anagnostakis, doktor i ljevičarski pisac
- Pavle Savić, srpski fizičar
- Stavros Koujioumtzis (1932-2005), grčki glazbenik i kompozitor
- Dionisis Savvopoulos (rođen 1944.), grčki glazbenik, pjevač i kompozitor
- Arif Hikmet (umro 1978.), turski arhitekt
- Stratos Dionisiou (umro 1990.), pjevač
- Zoe Laskari (rođena 1938.), grčka glumica
- Marinella (rođena 1935.), grčka pjevačica
- Kostas Voutsas ( rođen 1930.), grčki glumac
- Calliope Tatti (1897 - 1978)
- Mustafa Kemal Atatürk (1881 - 1938), političar, osnivač moderne Turske
- Nazım Hikmet, (1902 - 1963), turski pjesnik
- Cahit Arf (1910 - 1997), turski matematičar
- Salih Omurtak (1889 - 1954) turski general
- Peja Stojaković, srpsko-grčki NBA košarkaš
[uredi - уреди] Zabratimljeni gradovi
(u kronološkom redu)
Hartford, Connecticut, SAD, pd 5. svibnja 1962.
Plovdiv, Bugarska, od 27. veljače 1984.
Melbourne, Victoria, Australija, od 19. ožujka] 1984.
Limassol, Cipar, od 30. lipnja 1984.
Leipzig, Saska, Njemačka, od 10. listopada 1984.
Bologna, Emilia-Romagna, Italija, od 20. listopada 1984.
Bratislava, Slovačka, od 23. travnja 1986.
Köln, Sjeverna Rajna-Vestfalija, Njemačka, od 3. svibnja 1988.
Constanţa, Rumunjska, od 5. srpnja 1988.
San Francisco, Kalifornija, SAD, od 6. kolovoza 1990.
Nica, Provansa-Alpe-Azurna obala, Francuska, od 20. ožujka 1992.
Aleksandrija, Egipat, od 12. srpnja 1993.
Tel Aviv, Izrael, od 24. studenog 1994.
[uredi - уреди] Vanjski linkovi
- Službena stranica
- Vodič kroz grad
- Solunski filmski festival
- Mapquest - Solun
- Vodič
- www.saloniki.org Solun
- Vodič za posjetitelje
- Galerija fotografija
- Stare razglednice
- Solun današnjice
- Karta grada
- Aristotelovo sveučilište u Solunu
- Tramvaj u Solunu
- Makedonsko Sveučilište
