Rudolf Strohal
Izvor: Wikipedija
Rudolf Strohal (Lokve, 5. travnja 1856. - 1936.), hrvatski jezikoslovac
Otac mu je bio predstojnik malovodskoga (lokvarskoga) područja u gradnji Lujzinske ceste. Strohal je završio pučku školu u rodnom mjestu (prva tri razreda). Četvrti je razred pučke škole, kao i gimnaziju završio u Rijeci i 1874. godine upisao Filozofski fakultet u Zagrebu. 1880. godine položio je ispit za srednjoškolskoga učitelja, a nakon toga predavao je hrvatski jezik u Rijeci, Osijeku, Rakovcu i Bjelovaru. Posvetio se izučavanju jezika, a kao veliki štovatelj materinske riječi sakupljao je pojedinosti u (osobito goranskim) govorima. Napravio je gramatiku delničkoga jezika, sakupljao i izdao knjigu narodnih pripovijedaka na delničkom, karlovačkom i lokvarskom govoru 1899. godine.
Strohal je ostavio svestran književni opus. Napisao je preko dvadeset stručnih književnih djela, u koje se ubrajaju proučavanje osobina mnogih goranskih i primorskih govora i glagoljice, kao i opise mjesta i narodnih običaja širom Hrvatske. Izdao je desetak djela u kojima je obradio stare hrvatske spomenike, od Bašćanske ploče i Vinodolskog zakonika do raznih mirakula, apokrifnih priča i legendi. Pisao je i za potrebe škole – gramatiku, čitanke i kritike književnih i stručnih djela, a radio je i na beletristici i prevođenju iste.
Njegovo ipak najznačajnije djelo prvi puta objavljeno 1935., a to je putopis "Uz Lujzinsku cestu" u kojem je sakupio detalje iz 1803. godine - vremena gradnje te ceste. Cesta se prati od njenoga početka, prikazujući kako povezuje naselja, čija se nastajanja, razvoj i karakteristike također opisuju. U toj knjizi također navodi da su Lokvarci do turskih provala govorili čakavskih narječjem, a nakon miješanja pučanstva u 17. stoljeću u Lokve prodire kajkavsko narječje, osobito iz čabarskoga kraja. 18. stoljeće Strohal navodi kao vrijeme kada Lokvarci preuzimaju kajkavsko narječje u potpunosti, pa takvim govore i u njegovo doba (1856.-1936.).
Rudolf Strohal umro je 1936. godine, no ostaje činjenica da je cijelog svog života zavičaj nosio u srcu, a i pokušao ga sačuvati za nove naraštaje sakupljajući starine u pjesmi i prozi, običajima, zapisima o doseljavanju, prezimenima i obiteljima.