Svetvinčenat

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak sadrži pogrešno napisane wikipoveznice.
Wikipoveznice treba popraviti u skladu s uputama.

Svetvinčenat
Županija	Istarska
Broj stanovnika (2001.)	2.218
Površina	km ²
Naselja u sastavu općine
Načelnik općine	Dalibor Macan
Poštanski broj
Svetvinčenat Svetvinčenat na karti Hrvatske

Svetvinčenat je općina u Hrvatskoj.

[uredi] Zemljopis

U središtu južnog dijela Istre na pola puta Pazin-Pula, uz cestu koja spaja unutrašnjost s jugom poluotoka, položen je gradić. Na krševitoj visoravni okružen šumama, pašnjacima i vinogradima, sa svojim kaštelom, crkvama i zvonikom smjestio se Svetvinčenat.

Područje općine Svetvinčenat obuhvaća u cijelosti katastarske općine: Svetvinčenat, Smoljanci, Bokordići, Juršići i Štokovci, te dijelove katastarskih općina Vodnjan i Filipana.

Područje općine čini devetnaest statističkih naselja: Bibići, Bokordići, Boškari, Bričanci, Butkovići, Cukrići, Čabrunići. Foli, Juršići, Krančići, Pajkovići, Peresiji, Pusti, Raponji, režanci, Salmabati, Smoljanci i Svetvinčenat, koje se sastoji od pedeset i pet građevnih područja naselja. Ostali dio naselja koji se ne ubrajaju u statistička naselja sadrže izdvojeni dijelovi naselja poput Sv. Kirina, Bankovića, Brščića, Ferlina ….

Općinu Svetvinčenat možemo, po mnogim pokazateljima, smatrati tipičnim područjem tzv. «Crvene Istre», odnosno središnjeg istarskog ravnjaka, s reljefom blage dinamike i bez istaknutih morfoloških jedinica (cjelina), ali s brojnim krškim fenomenima (jamama, vrtačama, lokvama, kamenjarima).

[uredi] Stanovništvo

[uredi] Uprava

Na čelu je općinske uprave, odnosno Jedinstvenog upravnog odjela pročelnik Alen Doblanović. Kao financijski referent i pomoćnik pročelnika zaposlen je Igor Macan, a kao komunalni referent Valter Živolić. Načelnik općine je Dalibor Macan.

[uredi] Povijest

Svetvinčenat, Savičenta, San Vincenti, tri naziva istog mjesta, kojima je polazište u imenu zaštitnika, hispanskog mučenika sv. Vincencija i istoimenoj opatiji oko koje se razvio gradić...

"Odtu idoše ravno putem ki gre z Montmorana v Savičentu, i po pute mnoge križe va kamikeh visekoše, i tako gredući po stareh zlamenjah različna i tu čekahu ... od svetog Vincenca opatije, župan Faško, Adam i Žil i vas komun. I vsi rekoše i potvrdiše da se pravo ondi svršuju četiri termeni od razvod meju nimi i Vodnanski s Guranom i savičenski, goločanski i barbanski. I tu pokazaše četiri zlamenja na kamikeh visečini i ondi pokazaše komun goločanski list ki biše pisan na prvih razvodnih let božih 1025..."

Tako čitamo u jednoj od starih listina u kojima se spominje Savičenta. Istarski razvod, vjerojatno iz godine 1325., pisan na hrvatskom jeziku glagoljskim pismom, na njemačkom jeziku i latinskom, opisuje pohod povjerenstva akvilejskog patrijarha i porečko-pazinskog kneza Alberta IV po Istri, u svrhu uređenja granica i međa. I danas se vide križi visečeni na velikim kamenovima na granici župe, stoljeća ih nisu izbrisala. Istim putem kojim su išli i starci možemo obići komun savičenski. Još ranije, godine 1178. papa Aleksandar III potvrđuje porečkim biskupima, uz druge crkve, ujedno i crkvu sv. Vicenta s njenim kapelama. Ali već oko 200 godina prije toga, jedan dokumenat iz 965. spominje vlast porečkih biskupa nad Savičentom.

Starijih zapisa o Savičenti nema. Možemo se samo domišljati tko su bili prvi doseljenici na ovom u ono vrijeme osamljenom mjestu, posred velikih hrastovih šuma, na visoravni između teritorija Barbana, Gočana, Žminja, Dvigrada, Bala i Vodnjana.

Počeci Svetvinčenta najčešće se vežu uz benediktince iz Ravenne, čija se jedna zajednica u 6. stoljeću naselila na tom prostoru bogatom drvom, unutar feuda Sv. Apolinara.

Vrijedni benediktinci, pionirski prokrčivši šume, obrađivali crvenu zemlju, sagradili nastambu i crkvu, te tako privukli prve naseljenike. Medu visokim, šutljivim čempresima koji skrivaju najstariju sačuvanu svetvinčensku građevinu i danas šumi njihovo staro geslo Ora et labora (moli i radi).

To je područje bilo, kao što je i danas, bez vodenih tokova, pa je opatija podignuta u blizini jedne lokve koja je isušena tek prije nekoliko godina (Suhaća).

Područje je dobilo na važnosti i kao granica između triju biskupija: porečke, pulske i pićanske.

Nakon više stoljeća bizantske, langobardske i franačke vlasti čini se da je Svetvinčenat pripadao porečkom biskupu unutar jednog složenog okvira nadležnosti akvilejskog patrijarhata. Biskupsko vlasništvo bilo je više puta potvrđivano počevši od isprave Otona II. iz 983.

Upravnu i sudsku vlast u Svetvinčentu vršili su laici koji su se kao feudalci miješali u porečku biskupsku menzu u okviru složenih gospodarskih transakcija, koje su bile uzrokom, a istovremeno i potvrdom političke moći prvih ljudi toga područja. U toj su perspektivi zapinjali odnosi između porečkog biskupa i akvilejskog patrijarha, te goričkih grofova i obitelji Sergijevih iz Pule, kasnije prozvanih Castropola, i obitelji Morosini della Sbarra iz Venecije.

Formalnom investiturom Bonifacija - potomka obitelji Nascinguerra Castropola, koju je obavio porečki biskup 1280. godine, ovi su postali i de iure gospodari feudalnog dobra Svetvinčenta ( u ono vrijeme obitelj Sergijevaca iz Pule bila je na vrhuncu moći usprkos rastućem mletačkom utjecaju, njihovo gospodarstvo obuhvaćalo je veći dio južne Istre).

Zaplet između obitelji Castropola i Morosini nastavio se i dalje, usprkos prijelazima svetvinčentinskog područja drugim nadarbenicma.

Nakon diobe feuda na pola, titulari postaju Fulcherio i Andriolo Castropola, dok druga polovica 1388. godine dolazi u ruke plemića Krotendorf, nadarbenika Alberta vojvode od Austrije.

Padom svjetovne vlasti patrijarha 1420. godine dolazi i do preraspodjele posjeda na području Istre i 1460. godine odlučeno je da se nasljednici Krotendorfovih moraju odreći svoje polovice u korist porečkog biskupa. Ovaj se pobrinuo da taj dio ponovno preda jednom potomku obitelji Castropola, Nascinguerri. Tako je Svetvinčenat opet došao pod upravu zastupnika Castropola, Paola Nascinguerre (8. listopada 1460.).

Godine 1464. postao je porečkim biskupom Francesco Morosini, koji je u svojoj osobi ujedinio feudalna prava biskupske menze na Svetvinčenat. Ovaj je poslije smrti Paola Castropole, koji je umro bez nasljednika, uveo u njegovu feudalnu polovicu jednog svog rođaka - Paola Morosinija, te će nakon toga Morosinijevi zadobiti pravo korištenja titule nad feudom. Oni će uspijeti zadržati titulu usprkos preuranjenim smrtima i zahvaljujući igri ženidbenih veza.

Nakon izumiranja mletačke loze Paola Morosinija u manje od dvadeset godina, investitura Pietra, njegova nećaka po sestri, bila je osporavana od strane porečkog biskupa Giorolama Campegia (1516.-1533.) koji je zahtijevao predaju feuda biskupskoj menzi. Spor koji je iz toga nastao zaključen je u Rimu 23. siječnja 1524. godine jednom transakcijom kojom je porečkom biskupu priznato izvorno pravo, a pravo korištenja obitelji Morosini.

Plodovi feuda morali su se dijeliti na pola, kao što se na pola moralo dijeliti plaćanje naknade donositelju presude. Od tada je feudalac jednako kao i biskup bio dužan četvrtinu desetina davati crkvi Svetvinčenta. Biskup Campegio je nadalje dodijelio zbornoj crkvi Svetvinčenat četvrti dio svoje polovice, protiv imenovanja kanonika, dok je imenovanje nadžupnika otada dogovarano s feudalcima Svetvinčenta. Iste je godine Pietro Morosini izdao stanovništvu pismeni Statut, koji je, proširivan od njegovih nasljednika, kroz tri stoljeća uređivao svakodnevni život Svetvinčenta.

Godine 1547. Andrea, sin Pietra Morosinija, koji ga je naslijedio u upravljanju feudom, umro je bez muških potomaka, te je tako nasljedstvo predviđeno i za žensku lozu, moglo biti vođeno od udovice Chiare dotle dok, zahvaljujući udaji njezinih dviju kćeri za braću Marina i Aloroa Grimani, ogranka di San Luca, feud Svetvinčenta nije prešao, kao miraz, obitelji Marina Grimanija 1585. godine.

Feudalna jurisdikcija ostala je u rukama obitelji Grimani do pada Mletačke republike 1797.

Prestankom mletačke i dolaskom Napoleonove vlasti, Svetvinčentom je upravljao delegat, ali taj više nije imao sudsku vlast.

Po prestanku feudalne jurisdikcije područje Svetvinčenta iskusilo je prvu austrijsku upravu sve do 1805. godine, nakon toga francusku upravu pod kraljevinom Italijom, nasljednicom republike s ove strane Alpa, do 1810. godine, da bi nakon toga pripao području Ilirskih Provincija do 1813. godine kada je ponovno prešao u sastav austrijskog carstva i u njemu ostao do svršetka Prvog svjetskog rata.

U tom razdoblju neprekidnih smjenjivanja država i područje Svetvinčenta bilo je ponovno zahvaćeno pošasti razbojništva.

Također, zaoštrilo se suparništvo između obitelji naseljenih u mjestu i onih naseljenih po selima. Austrija je naime privilegirala bolje stojeće obitelji, obično stanovnike samoga mjesta, dajući im povlasticu zastupljenosti.

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata Svetvinčenat se nalazi pod talijanskom vlašću, i tada dolazi do izražaja naglašeni nacionalizam koji će favorizirati veleposjednike kao i u austrijskom razdoblju, i tako potencirati etničku nejednakost stanovništva.

Porazom Osovine i uspostavom Republike Jugoslavije situacija se preokrenula.

Tada dolazi do egzodusa mnogih talijanskih i istro-venetskih obitelji.

Stiže se tako do devedesetih godina od kada se, nakon raspada Jugoslavije, državni suverenitet ovog prostora ostvaruje kroz novostvorenu Republiku Hrvatsku.

[uredi] Gospodarstvo

[uredi] Slavni ljudi

Miroslav Bulešić, hrvatski svećenik i mučenik

[uredi] Spomenici i znamenitosti

[uredi] Obrazovanje

Na području općine Svetvinčenat djeluju dvije matične osnovne škole. U Svetvinčentu OŠ Svetvinčenat, a Juršićima OŠ Juršići. U Svetvinčentu djeluje i predškolska ustanova Balončić. Inače na području ove općine postoji nekoliko zgrada starih škola i to u Štokovcima, Bokordićima, Režancima i Smoljancima.

[uredi] Kultura

Iz godine u godinu Svetvinčenat je bogatiji za kulturna događanja. Već se sedam godina za Dan općine, na lipanjsku Ivanju u tamošnjoj Žlinji podno kaštela Morosini-Grimani održava manifestacija Izbor najkoze. Uz to već niz godina Svetvinčenat je domaćin Festivala plesa i neverbalnog kazališta, neko vrijeme i Istraetnojazz festivala te brojnih drugih glazbenih događanja. Ujedno je poznata i po svojoj smotri istarskih suvenira koja se već dvije godine zaredom početkom rujna predstavlja kao Mrkat istrijanskega dela te posjetiteljima demonstrira vještine starih zanata.