Tomašnica

Izvor: Wikipedija

Tomašnica je maleno mjesto u Republici Hrvatskoj udaljeno desetak kilometara od grada Karlovca u smjeru mjesta Netretić.Administrativno pripada gradu Ozlju,a crkveno župi Sv.Križa u Završju Netretićkom.Okruženo je Grdunom,Donjim Stativama,Završjem i rijekom Dobrom na čijoj se desnoj obali nasuprot Tomašnice nalazi Zadobarje.To je malo mjesto prepuno brežuljaka s vinogradima (tršća) i voćarima te šumama koje presijecaju bistri potoci (Marulja,Žlibanja itd.) koji se ulijevaju u Dobru,tip sela je raštrkani s nekoliko međusobno odvojenih zaseoka.Starinsku drvenu arhitekturu je još i danas moguće naći u gotovo svakom zaseoku,a postoji i nekoliko očuvanih starih zidanih zgrada bogatijih obitelji.Tomaščane stanovnici okolnih mjesta znaju nazivati Brajcima iako taj termin nikada nije potpuno objašnjen pa neki pod njim podrazumijevaju stanovništvo na lijevoj obali Dobre,neki pak stanovništvo Netretića,a neki sve koji žive u blizini Dobre.Podrijetlo tog termina je također nejasno.Po objašnjenju lokalnog stanovništva taj naziv dolazi od starinskog naziva Dobrajsko za područje uz Dobru pa bi stanovnici bili (Do)Brajci,a neka literatura također spominje ilirsko pleme Breuca koje je živjelo na okolnim prostorima pa taj termin izvode iz naziva tog plemena.Pojam Brajac se također još izvodi iz imenice brajda odnosno pridjeva brajdski,dovodi se u vezu s obližnjim toponimom Brajak Brdo i prezimenima Brajak i Brajković,ali će mu podrijetlo vjerojatno zauvijek ostati nepoznato.Nekada se za Tomaščane također govorilo da su Živičari jer žive u živici(šumi),ali je taj pomalo pogrdan izraz već polako zaboravljen.Govor Tomašnice je karakterističan za cijeli karlovačko-dugoreško-ozaljski kraj.To je izvorno čakavski ikavski govor u koji su s vremenom ušle mnoge kajkavske,a zatim i štokavske riječi pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi kaj ali su očuvani i mnogi čakavski elementi (npr.zamjenice zač,vač,poč,nač,riječi va,tanjir,lipo,dite,tribati,cviće,mliko itd).Taj se izmiješani govor stručno naziva govor ozaljskog književnog kruga ili brajski govor,a njime su pisali slavni hrvatski plemići Zrinski i Frankopani. Neki stariji ljudi spominju postojanje kapelice (pod imenom Sv.Katarine u Tomašnici,ali to je pučka predaja iako su određeni temelji pronađeni u šumi Lazina,na području vinograda Glavica.Možda je tu nekad postojala kapelica pa je s vremenom napuštena ili su ju pak Turci porušili.

Tomašnica se spominje prvi puta 1441.godine zajedno s Grdunom,Dobrom(Novigrad) i Zadobarjem (Zadoborjem) dok se župa Sv.Križa u Završju Netretićkom spominje prvi puta 1334.godine u statutu biskupije zagrebačke nadđakona goričkog Ivana.Tomašnica prolazi kroz teška vremena turskih provala i iseljavanja i preseljavanja stanovništva.1550. i 1661.godine spominje se Tomašnica kao slobodna sučija u diobenom spisu ozaljskog vlastelinstva.U 17.stoljeću spominje se vazal grada Ozlja Stjepan Tatar iz Tomašnice.Također se spominje u popisima imanja Zrinskih i Frankopana nakon njihovog pogubljenja 1671.godine u Bečkom Novom Mjestu.Ne zna se kada je i kako ustrojeno plemićko dobro Tomašnica,ali u prvoj polovici 19.stoljeća vlastelinstvo je u rukama g.Gustava pl. Špišića od Tomašnice,kraljevskog savjetnika u miru i mecene škole u Završju.Tada se Tomašnica spominje u mnogim spisima kao rodno plemićko dobro.1866.godine spominje se Albertina pl.(nobilis) Špišić od Tomašnice kao supruga presvijetlog g.Base Huge Gusića.Oni se spominju kao kumovi jednom djetetu u Prilišću kod Netretića. Početkom dvadesetog stoljeća Tomašnica pripada gradu Duga Resa odnosno općini Netretić.Djeca do 1899.godine idu u školu u Završje,a te se godine gradi škola u Donjim Stativama pa djeca do kućnog broja 17.kreću u školu na Stative.Posjede u Tomašnici tada ima i bogati vlastelin iz Netretića Matija pl.Sladović.U tim vremenima mnogi Tomaščani iseljavaju u Ameriku,neki se vraćaju,a neki i trajno ostaju.Za vrijeme Prvog svjetskog rata Tomaščani sudjeluju u ratu kao hrvatski domobrani dok se neki uspijevaju spasiti od strahota rata ostajući u iseljeništvu gdje su se zatekli prilikom izbijanja rata. U tridesetim godinama Tomašnica je razvijeno i ugledno mjesto.Ustrojava se ogranak Hrvatske Seljačke Stranke Stjepana Radića,organiziraju odredi Seljačke zaštite.Najuglednije obitelji su Moškuni (vlasnici mlina i uzgajivači rasnih konja),Belavići (mesari),Vuljanići (također vlasnici mlina) i dr.Tomašnica se gospodarski vrlo dobro razvija.

Uzgaja se kvalitetna velika stoka za razliku od ostalih mjesta gdje se često uzgajaju goveda zvana buše,vrlo mala i neugledna.U naponu snage Tomašnica broji osamdesetak domaćinstava.Tomašnicu tada čine zaseoci u kojima žive mnogobrojne obitelji najčešće organizirane kao zadruge.Tomaščanski zaseoci su Sarovsko selo (zvano još i Starčići,iako tog prezimena danas nema u Tomašnici),Dumešići,Pavlićev Brig(Matakovići,Pavlići,Belavići),Potočko Selo(Munčići,Kušani i dr.),Belavići,Bani,Vuljanići,Suci,Hrastovčaki,Mravunci,Sohan,a pojam na Tomašnici se odnosi na vlastelinski dvor (kuriju) i okolna polja. Prezimena karakteristična za Tomašnicu su Dumešići,Hrastovčaki,Munčići,Bani,Mikčevci,Mravunci,Suci,Hrvoji, Matakovići,Pavlići,Vuljanići,Kušani,Belavići,Brajaki,Lovrasi i dr.

Pušćike su pak vinorodno područje gdje mnogi Tomaščani,a i mnogi izvan Tomašnice imaju svoje vinograde gdje se uzgaja domaće necijepljeno grožđe zvano drajsan ili direktor (derektor).Uzgaja se lan i konoplja,nose lijepe narodne nošnje koje se odlikuju bjelinom i čistoćom.Gotovo svaki zaseok ima i svoje svirače zvane guci. Selo je prepuno pjesme i veselja.Pjevaju se bećarci i razne narodne popijevke,žene pjevaju pjesme samice.Plešu se narodni plesovi poput drmeša (hrvacka),poljke,đikalice,razna šetana kola itd.Tomaščani su kao i cijeli taj kraj uz Dobru poznati kao veliki fakini i veseljaci.Poštuju se stari običaji,ide u Jurje i krisnice,igraju razne pastirske igre poput kučkanja.Zaseoci su prepuni djece pa se ljeti jednostavno nije moglo naći mjesta u Dobri za kupanje,a za mjesto u Dobri su bile i česte prepirke s Zadobarcima.S njima se često i prepjevavalo preko Dobre.Zadobarci su pjevali:Brajci s debelimi jajci,a Tomaščani njima Zadobarci repati,kada ćete krepati ili Zadobarci orali na jarci(zbog buša koje su Zadobarci uzgajali),ali nikad tu nije bilo zlobe već je sve prolazilo kroz šalu i veselje. 1940.godine je uspostavljena Banovina Hrvatska te tada viđeniji članovi HSS-a Tomašnice:Stjepan Hrvoj,Nikola Belavić,Mato Moškun i drugi odlučuju kupiti metalno raspelo i postaviti ga i blagosloviti na raskrižju križanji gdje bi Moškun dao zemljište za raspelo.Rat je 1941.godine sve to onemogućio i raspelo je ostalo skriveno za vrijeme rata i cijeloga komunističkog razdoblja do danas.Organizatorima kupnje raspela i aktivistima HSS-a to nije oprošteno pa su partizanske vlasti 1945.godine odvele Nikolu Belavića u zloglasni logor Magazin na Dubovcu odakle se nikad nije vratio kući.

U Drugom svjetskom ratu se Tomašnica gotovo plebiscitarno odlučuje za novouspostavljenu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH),predvodnici HSS-a postaju vodeće ličnosti nove vlasti u kraju,a muškarci iz sela odlaze u hrvatske dragovoljačke ili mobilizirane postrojbe boriti se na raznim bojištima diljem teritorija NDH,neki čak dospijevaju i u Njemačku.U ratu Tomašnica trpi nasilja i pljačke,prisutnost talijanske vojske i partizanskih odreda koji u Tomašnicu dolaze iz smjera Grduna i Svetičkog Hrašća te se sukobljavaju s ustaškom posadom smještenom na Stativama,selo prolazi kroz sve nedaće koje idu ukorak s ratnim strahotama.U ratu je poginula i nestala 41 osoba,što je oko polovina vojno sposobnih muškaraca Tomašnice od 18 do 50 godina života.Od tih poginulih i nestalih tijekom rata poginulo je u borbama 15 vojnika u ratu od 1941. do 1945. godine.Nakon prestanka rata ubijeno je i nestalo u Bleiburgu i na Križnom putu 26 vojnika.Poginuli su među ostalim 4 ukućana obitelji Belavić,tri brata Dumešić,otac i sin Vuljanić te više druge braće i pojedinaca.Prvi poginuli je bio domobran Josip Mataković.Posebno je upečatljivo ime 18-godišnjeg mladića Stjepana Dumešića čija je samohrana majka,nakon partizanskog masakra nad domobranima u Rečici,našla u mrtvačnici na vojnom groblju Dubovac nožem izbodeno u vrat i glavu mrtvo tijelo domobrana misleći da je to njezin sin.Pokopala ga je i oplakala.Za nekoliko dana sin se vratio živ kući.Radost majke i sina nije dugo potrajala jer je sin Stjepan pošao zajedno s hrvatskom vojskom 6.svibnja 1945.nakon pada Karlovca do Bleiburga u Austriji odakle se nije nikad vratio.Tužna majka uzalud je čekala i nadala se povratku voljenog sina,ali ovaj put on nije došao.Kraj rata Tomašnica dočekuje potpuno opustošena i uništena u gospodarskom i svakom drugom smislu.

Nakon rata Tomašnica postaje sastavni dio općine odnosno grada Ozlja. Za vrijeme nove vlasti mjesto je zapostavljano u razvoju (vjerojatno zbog svoje opredijeljenosti u prošlom ratu) te zbog rata i takvog odnosa vlasti broj kućanstava i žitelja se prepolovio.Ljudi su bježali i iseljavali se (naročito mladi) ponajviše u Australiju,zatim u Ameriku i širom Hrvatske.U mjestu su ostale udovice,žene starci i maloljetna djeca. Tomašnica danas ima vrlo brojnu iseljeničku zajednicu u Australiji gdje su se iselili i članovi najuglednijih obitelji,što iz političkih,što iz gospodarskih razloga.Bijela kuga je potpuno poharala Tomašnicu kao i veliki dio ozaljsko-netretićkog kraja.

Međutim mladi Tomaščani koji su ostali kod kuće se ne odaju očaju i tuzi već nastavljaju tradiciju svojih predaka u veselju i pjesmi te se još pričaju priče o zabavama u dvoru na Tomašnici,bećarenju i podvizima tomaščanskih bećara i lola od kojih su najpoznatiji bili Mijo (Mile) Mataković,Janko Hrastovčak i drugi.Mnogima od tih mladića su očevi ili rodbina poginuli u ratu,a neki su i sami sudjelovali u njemu.Razlozi za mnogobrojne tučnjave nisu bili potrebni,bilo je dovoljno da netko nekog krivo pogleda i sve se u trenutku pretvorilo u masovnu tučnjavu,a mjesta za to se nisu birala,od proštenja u Kamanju do Petrakovog Brda,a najčešće mjesto gdje su se održavale zabave bio je dvor na Tomašnici čiji se zadnji vlasnik iselio i prodao ga te je dvor pripao obitelji Dumešić-Šemetar .U to vrijeme česte su tučnjave i prepirke s Grdunčanima oko zaseoka Vuljanići za koji su Grdunčani tvrdili da pripada Grdunu te da dečki iz Donje Tomašnice nemaju pravo ići curama u Gornju Tomašnicu (tako je Tomašnica podijeljena među mještanima,iako ta podijeljenost na Donju i Gornju administrativno ne postoji).U tim tučnjava su nerijetko sudjelovali i oženjeni i stariji muškarci.Međutim u tim tučnjava je rijetko bilo teže ozlijeđenih te su one shvaćane kao dio seoskog folklora,a najljući protivnici u tučnjavama su u miru često bili prijatelji,kumovi ili rođaci.Vrijeme polako prolazi,Tomašnica gospodarski i dalje stagnira.Ljudi žive od poljoprivrede,snalaze se na svaki mogući način,žene nose proizvode na tržnicu u Karlovac pješačeći mukotrpan put od Tomašnice preko Stativa i Tropčić Brda u Karlovac jer još ne postoji most između Zadobarja i Tomašnice.Stoka se kupuje i prodaje na sajmovima na Turnju pa čak i u Jaski (Jastrebarskom). Tradiciju bećara u to vrijeme preuzima zaseok Suci.Postoje bezbrojne priče o njihovim tučnjavama po gostionicama od Stativa do Karlovca.Suci su bili strah i trepet i njima se jednostavno nitko nije usudio stati na put.Međutim i ti mladi fakini su ubrzo ostarili,zasnovali obitelji,mnogi se odselili u Australiju,Ameriku ili u grad i od svega su ostale samo priče. Ipak,sedamdesetih i osamdesetih godina se gradi most na Dobri te Tomaščani od tada idu preko Zadobarja u Karlovac što im uvelike skraćuje put,a uvodi se i autobusna linija Karlovac-Zadobarje,ide se sve češće na mise sv.Antunu u Zadobarje iako se Tomaščani tradicionalno i dalje pokapaju kod župne crkve sv.Križa u Završju,a na mise i dalje često idu kapelici sv.Josipa u Završju,ali je put do tamo puno duži i strmiji nego do Zadobarja,djeca također zbog blizine pohađaju školu u Zadobarju umjesto u Završju odnosno na Stativama.Uvodi se elekrifikacija i vodovod te se život pomalo počinje mijenjati na bolje.

1991.godine stvorena je samostalna Republika Hrvatska te Tomaščani sudjeluju u ratu u sastavu ozaljskih,karlovačkih i dugoreških postrojbi kao što su i njihovi očevi i djedovi sudjelovali u borbi za nezavisnu Hrvatsku u ratu 1941.-1945.Hvala Bogu,u Domovinskom ratu nitko iz Tomašnice nije poginuo iako su mnogi gledali smrti u oči. 1994.godine potomci Tomaščana od prije 50 godina:Josip Hrvoj,Mijo Cvitak,Josip Dumešić i drugi,naročito oni na radu u Njemačkoj,pokreću akciju,daju novac i dragovoljnim radom postavljaju novo raspelo na predviđeno mjesto od prije 2.svjetskog rata,što daje poticaj za podizanje Spomen-obilježja palim braniteljima.Blagoslov raspela i prva sveta misa služena je 1995.godine povodom 50.obljetnice Bleiburga i Križnih puteva.Tada je nikla i ideja da se obilježi velik broj poginulih i nestalih mještana u 2.svjetskom ratu. Na poticaj iseljenika u Australiji Nikole Belavića i obećanja za novačanu potporu od iseljenih Tomaščana izabran je odbor za izgradnju Spomen-obilježja s predsjednikom Davorinom Belavićem,te članovima:Jankom Hrvojem, Josipom Dumešićem, Jankom Hrastovčakom, Mijom Matakovićem,Ivanom Matakovićem i Mijom Dumešićem.Na molbu odbora mještani koji su podigli raspelo pristali su da se postojeće raspelo obnovi tako da ujedno bude i Spomen- obilježje. Dipl.ing.Juraj Juričić dao je idejni projekt koji je prihvaćen i prema njemu izrađeno je mramorno raspelo s mramornim pločama na kojima su upisana imena stradalih.Blagoslov i otvaranje spomen obilježja je održano 17.svibnja 1998.godine uz prisutnost mnogih mještana iz Tomašnice i okolnih sela te brojnih uzvanika iz redova političkih predstavnika te ratnih veteranskih udruga.Misu je služio Dekan karlovački vlč.Ferdinand Vražić uz pomoć župnika župe Završje vlč.Josipa Samaržije.U to vrijeme se svaku godinu nadalje tradicionalno održava sveta misa u spomen na sve pale branitelje,posebice na žrtve Bleiburga i Križnih puteva. Veličanstveni mramorni spomenik stoji kao tihi spomen na sve žrtve Tomašnice u ratu i poraću.Njegova je zadaća da svakog prolaznika podsjeti na riječi pjesme F.Mažuranića,ml. -"Oni...znajte da oni i za vas su pali." 2006.godine je kroz Tomašnicu prošao magistralni plinovod prema Rijeci,a očekuje se i izgradnja željezničke pruge također prema Rijeci koja bi trebala prolaziti dijelom Tomašnice.Ceste se asfaltiraju,djelomice se uvodi javna rasvjeta,ali ipak neki zaseoci u Tomašnici danas su potpuno pusti i napušteni kao npr.Mravunci,u nekima živi tek jedna obitelj ili neki starac,neka prezimena su pred izumiranjem,a neka su već izumrla.Mjesto danas broji oko dvjestotinjak stanovnika a najbrojniji zaseoci su Dumešići Donja Tomašnica (uz Dobru).Tomašnica je sastavni dio područja grada Ozlja,s poštanskim brojem Malog Erjavca iako se Tomaščani osjećaju puno bliže Netretiću. Unatoč svemu Tomašnica danas polaganim ali sigurnim koracima kroči k ljepšoj budućnosti koju sigurno nakon svih patnji i zaslužuje.