Filologija i lingvistika

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Lingvistika.

Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link uredi i preuredite članak vodeći računa o standardima.

Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

Lingvistika ili jezikoslovlje je društvena znanost koja se bavi proučavanjem jezika. Počeci istraživanja jezika vidljivi su još u spisima drevnih kultura (klasični su primjer indijski gramatičar Panini, Platonov dijalog "Kratil", kao i mnoštvo djela arapskih gramatičara koji su usredotočili svoj interes za strukturu jezika ponajviše na analizu islamskog svetoga teksta, Kur'ana). Iako u velikom broju starih kultura postoji u većoj ili manjoj mjeri izražen interes za ustrojstvo i porijeklo jezika, moderna lingvistika vuče korijen iz evropske tradicije koja se počela ozbiljnije oblikovati u srednjem vijeku. Stave li se na stranu izvanjezički motivi srednjovjekovnih i renesansnih jezikoznanaca (želja za "otkrićem" jezika Adama i Eve, razne modernom čovjeku strane i bizarne ideje), činjenica je da razmišljanje o jeziku, kao i prve ozbiljnije gramatike i rječnici zapadnoga kruga, potiču iz doba pred 500-700 godina. Tada se i oblikovala filologija (doslovno- ljubav prema riječi), disciplina koja se sada različito interpretira, no koja bijaše lingvistikom onoga doba, dok se u moderno vrijeme uglavnom bavi analizom tekstova (tj., ne govornih izraza) i proučavanjem klasičnih tekstova. Najznačajnija imena u filologiji 18. i 19. stoljeća su bili Alexander von Humboldt, Franz Boas, Max Muller, te niz drugih koji su postavili temelje komparativnom izučavanju jezika- napose indoevropskih, kao i zapadnim društvima "novootkrivenih" jezika sjevernoameričkih Indijanaca i drugih neevropskih kultura. Koncem 19. stoljeća je dominirala škola njemačkih filologa, u šali nazvana "mladogramatičari", koja je zabacila povijesnu dimenziju jezika i usredotočila pažnju na govor i govorno ostvarenje u sadašnjici. Neki među mladogramatičarima, napose August Leskien, igrali su važnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji pojma srpskohrvatskoga jezika.

Moderna lingvistika počinje djelovanjem švicarskoga jezikoznanca Ferdinanda de Saussurea. De Saussure je utemeljio lingvistiku kao nauku, postavio osnovne ideje po kojima se razlikuje od starije filologije (npr. razlikovanje dijahronija od sinhronije, ili prijašnjeg, povijesnog oblika jezika od modernoga, jezik kao sistem i skup znakova)- dakle, razvio je apstraktni metodološki aparat za proučavanje jezika kao fenomena ljudskog postojanja. Iako je djelovao prije 1. svjetskoga rata i za života je objavio vrlo malo, njegovi učenici su skupili de Saussureove glavne spise s predavanja i izdali ih u knjizi naslova "Tečaj opće lingvistike"- zasigurno najvažnijoj lingvističkoj knjizi uopće. Sa švicarskim lingvistom počinje i prevladavajuća struja u lingvistici 20. stoljeća, strukturalizam ili strukturalna lingvistika. Strukturalizam su još više razvili "Pražani", tj. uglavnom ruski emigranti u Pragu poslije boljševičke revolucije, među kojima se ističu osnivač fonologije grof Trubeckoj i Roman Jakobson. U šezdesetima se istakao američki lingvist Noam Chomsky, s radovima kojima je pokušao naći opće zakone sintakse i, čak, univerzalnu gramatiku koja bi bila, po njegovim spekulacijama, dio strukture mozga ljudskih bića.

Lingvistiku možemo podijeliti na tri načina. Po prvoj, uobičajenoj podjeli, lingvistika se dijeli na: fonetiku (nauk o glasovima), fonologiju (nauk o upisima glasova), morfologiju (nauk o oblicima jezičkih jedinica- imenica, glagola i sl.), sintaksu (nauk o ustroju rečenice), semantiku (nauk o značenju jezika), pragmatiku (semantiku u konkretnim okruženjima) i jezičko prihvaćanje/language acquistion (nauk o procesu učenja jezika, bilo prvog, bilo drugih). To je i najčešća podjela lingvistike koja je općeprihvaćena.

Druga podjela navodi različite lingvističke škole i osnivače, te pristupe koji dominiraju u tim školama. Najutjecajnije su škole strukturalizam, transformacijska gramatika, te funkcionalizam Andre Martineta. Taj se pristup često stavlja pod treći, dominantniji način opisa raznih polja lingvistike-kako po područjima interesa, tako i po načinu pristupa. Bez da idemo u detalje, samo ćemo napomenuti da različita područja imaju i promjenljiv status u akademskim zajednicama: neke su škole i područja ugledne i utemeljene, dok su druge optuživane za pseudoznanstvenost i efemernost. Navest ćemo samo dominantne pravce: sociolingvistika (proučava položaj jezika u društvu, bavi se jezikom kao društvenom pojavom, važna kao grana koja proučava proces nastanka standardnih jezika), kognitivna lingvistika (spoznajni pravac u lingvistici, kombinira znanja iz psihologije i jezikoslovlja), psiholingvistika, arealna lingvistika (proširenje dijalektologije iz prošlosti, bavi se narječjima), tekstologija (moderno proučavanje tekstualne baštine i zapisa), neurolingvistika (traži vezu jezika i spoznaja o strukturi mozga i živčanoga sustava), leksikologija i leksikografija (bavi se izradom rječnika), historijsko-komparativna lingvistika (klasificira jezike po kriterijima genetske ili rodne bliskosti i udaljenosti, te daje povijesni prikaz jezičkih promjena), pojedine discipline kao slavistika, romanistika,...koje se bave jezičnim porodicama, matematička lingvistika- algebarska i numerička (primjenjuje matematičke metode na jezik; tu je i korpusna lingvistika koja kompjuterski analizira pojavnost pojedinih riječi i oblika u korpusu pisanih tekstova), te još neke.

Za područje BiH i bivše Jugoslavije, tj. za bivši srpskohrvatski/hrvatski ili srpski jezik, moglo bi se zaključiti sljedeće: do konca 19. stoljeća stvorena su mnoga važna djela na području leksikografije (rječnici) i gramatike. Najbrojnija su djela hrvatskih jezikoslovaca, od Vrančića i Kašića (1595 i 1604, respektivno), pa sve do Zagrebačke škole u 1870-ima. U tom je razdoblju objavljeno mnoštvo rječnika i gramatika. Bošnjaci su počeli svoj leksikografski rad s Uskufijom (1631), no, to je ostao izolirani prodor zbog više povijesnih razloga. Prvu srpsku gramatiku i rječnik objelodanio je 1818. Vuk Karadžić, iako mu prethode neka djela iz ortografije ili pravopisa autorom kojih bijaše Sava Mrkalj. No, ta važna djela ne ulaze u repertoar znanstvenih škola filologije i lingvistike modernoga doba- iako su izuzetno važna, pa čak i važnija od kasnijih opisa navedenih djela koja su dovršila ili dovršavaju modernu jezičku standardizaciju. Od kraja 19. vijeka do 2. svjetskoga rata u području proučavanja hrvatskog ili srpskog/srpskohrvatskog, bila je dominantna mladogramatičarska škola, a njen najistaknutiji predstavnik hrvatski lingvist Tomo Maretić. U svojim gramatikama, kao i leksikografskom radu, te brojnim opsežnim studijama, zasnovao je klasični oblik toga jezika, u dobrom dijelu ugledajući se na nazore Vuka Karadžića. Srpski filolog Aleksandar Belić, najistaknutiji srpski jezikoslovac 1. polovice 20. stoljeća, dao je mnoge istaknute radove iz dijalektologije, opće lingvistike i slavistike, a njegov utjecaj se protegao i na područje pravopisa, gdje je pokušao namenuti srpsku jezičnu normu na cijelom poručju jezika koji e zvao srpskohrvatski (čak u neko vrijeme srpskohrvatskoslovenački, jer se slovenski jezik namjeravalo utrpati u isti koš s drugim južnoslavenskim jezicima). Uoči 2. svjetskoga rata, a najviše u 50-im i 60-im godinama, među hrvatskim lingvistima (Katičić, Brozović) jača utjecaj strukturalizma i sociolingvistike, koji postaju dominantni i istiskuju mladogramatičarska shvaćanja. Po svojoj prirodi, strukturalizam temeljen na djelima de Saussurea i Jakobsona, bio je moderniji i bolje pojmovno ustrojen od mladogramatičarske škole da se nosi s dilemama u odnosima hrvatskog i srpskog, a kasnije i bosanskog jezika. Srpski, bošnjački i hrvatski lingvisti su, naravno, posvetili svoj interes i područjima koja nemaju veze s nacionalno-jezičnim pitanjima (npr. neurolingvistici, kognitivnoj lingvistici i sl.), no polja koja zahvaćaju status i stanje hrvatskog, bosanskog i srpskog jezika su, najčešće: leksikografija i povijesna leksikografija, arealna lingvistika i dijalektologija, korpusna lingvistika i sociolingvistika, kao i opis standardnih jezika u svim klasičnim lingvističkim područjima, od fonetike do pragmatike. Navest ćemo popis bošnjačkih lingvista i jezikoznanaca koji su obilježili prošlost i oblikuju sadašnjost bosanskoga jezika.