Ivo Ćipiko
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
 |
|
(1869-1923). Istaknuti srpski pripovjedač koga je u prošlom veku dala Dalmacija. Iako nije pisao pod neposrednim uticajem svog zemljaka Matavulja, on mu je po nizu svojih književnih obilježja i težnji vrlo blizak. Naročito ih vezuje naklonost prema prostom svijetu i veličanje prirodne snage koju otkrivaju u malom čoveku. I tematski su srodni. I jedan i drugi prikazuju dalmatinski život ili, tačnije, dva dalmatinska područja koja geografski i kulturno oštro kontrastiraju, Primorje i Zagoru. Ćipiko je mnogo više od Matavulja ostao vjeran tom zavičajnom regionalizmu.
Slično Medu Puciću, Matiji Banu, Baltazaru Bogišiću, Marku Caru i nekim drugim srpskim književnim i kulturnim radnicima iz zapadnih krajeva, Ivo Ćipiko je bio Srbin katolik. On potiče iz latinske patricijske porodice Sippico, po vlastitim predanjima, porijeklom iz Rima, u kojoj su od davnina njegovane humanističke tradicije i književni rad. Jedan od njegovih predaka bio je čuveni Koriolan Ćipiko (lat. Soriolanus Serrio), humanist i novolatinski pisac XV veka. U „Ćipikovoj palati" u Trogiru pronađena je sredinom XVI veka Trimalhionova Gozba, jedini sačuvani dio iz romana Satirikon rimskog pisca Petronija. S padom Mletačke republike porodica Ćipiko počela je siromašiti i približavati se običnom narodu, pa je i majka našeg pisca bila pučanka.
Rođen u Kaštel-Novom, između Splita i Trogira, Ćipiko je još iz detinjstva ponio duboku privrženost slobodnom, nesputanom životu u prirodi i snažnu simpatiju prema težacima i težačkom životu. Obe sklonosti odigraće značajnu ulogu i u životu i u delu ovog pisca. Kad su ga kao dečaka dali u fratarsku gimnaziju u Sinju, on je, ne mogavši da izdrži krutost i stegu školskog režima, pobjegao iz sjemeništa i opredijelio se, ne slučajno, za šumarski poziv. Sjemenište ga je odvajalo od prirode, zatvaralo ga u mrtve dogme i beživotni moral, a šumarski poziv vratio ga je prirodi i omogućio mu da živi s narodom.
Njegovo opredeljenje za srpsku književnost i kasniji prelazak u Srbiju, gdje kao ratni dopisnik učestvuje u balkanskim ratovima a za vrijeme Prvog svjetskog rata prati srpsku vojsku u izgnanstvo, bilo je prouzrokovano, osim nacionalnim oduševljenjem, i naklonošću jednog zapadnjaka, razočaranog u evropsku civilizaciju, prema zemlji koja je u njegovim očima nosila nešto od onog iskonskog, pravog, prirodnog života kome je težio. Ugled Srbije na čitavom jugoslovenskom prostoru i privlačnost srpske književnosti djelovali su u istom pravcu. Prve podsticaje našao je, začudo, u istoj onoj školi koja ga je u svemu drugom odbijala, u fratarskom sjemeništu u Sinju. Među njegovim profesorima, fratrima, nalazio se i jedan istinski ljubitelj književnosti i jugoslovenski nacionalista. On je budućem piscu donosio djela srpskih pripovedača i narodne pesme.
"Zanesoh se i postadoh Srbinom", napisao je kasnije Ćipiko.
Prvi, mladalački pokušaji, nekoliko pjesama i jedna crtica, bez stvarne vrijednosti, izašli su mu 1885, a zatim je ćutao više od deset godina, sve do 1897, kada se s pričom 'Pogibe k'o od šale' predstavio kao zreo pripovjedač. Ona je nastala, kao što je sam pisac iznio, pod neposrednim uticajem Janka Veselinovića i njegovih seoskih pripovjedaka. Prvu knjigu, zbirku pripovjedaka 'Primorske duše' (1899), objavio je u Zagrebu. Kad je hrvatska kritika pozdravila u njemu novu zvijezdu hrvatske književnosti, on je dao izjavu da nije hrvatski, nego srpski pisac.
Ostala djela izlazila su mu u srpskim kulturnim centrima, i ćirilicom. Objavio je još četiri knjige pripovedaka, 'Sa jadranskih obala' (1900), 'Sa ostrva' (1903), 'Kraj mora' (1913) 'Preljub' (1914), dva romana, 'Za kruhom' (1904) i 'Pauci' (1909), dva dramska pokušaja, 'Na Granici' i 'Volja naroda', oba bez stvarne vrijednosti, potom memoarsku, ratnu prozu, inspirisanu Balkanskim i Prvim svetskim ratom, 'Utisci iz rata', 'Na pomolu', 'Iz ratnih dana' 1912-1917, 'Iz solunskih borbi', 'Iz ratnog dnevnika', čija je vrijednost pretežno dokumentarna i žurnalistička.
Okrenutost socijalnoj tematici karakteristična za srpski realizam dobila je u Ćipiku svog najizrazitijeg i najdosljednijeg protagonistu. U nizu pripovjedaka i u oba romana on je prikazao surovu borbu seljaka za hleb i goli život, dao je bez maske poslodavce koji iskorišćavaju seljačku radnu snagu kao životinjsku, njihovu ravnodušnost pred težačkim patnjama. Prvi njegov književni obračun s temom socijalne bijede nalazimo u pripovjesti 'Na povratku s rada', iz zbirke 'Primorske duše': surove prirodne okolnosti, suša koja sažiže sve i kiša što prodire do kože, plavi naselja, odnosi plodove rada, kao da se udružuju sa bezdušnošću gazda koji hoće da iz svojih nadničara isisaju poslednje kapi znoja i krvi.
Socijalna tema ostvarena je s najviše doslednosti u Paucima, delu koje je Jovan Skerlićnazvao „novim socijalnim romanom". Njegov junak, mladi planinac Rade Smiljanić, uzaludno pokušava da se iščupa iz duga koji mu je otac ostavio u nasljedstvo. On se osjeća nemoćan i nezaštićen pred zlom kojem nema lijeka: da bi se oslobodio jednog duga, on upada u drugi, još veći, i to uvek kod istog zelenaša; što se više vraća, dug, umjesto da opada, neprestano raste dostižući na kraju takve razmere da je celo imanje jedva dovoljno da ga otplati. Zelenaš liči na ogromno čudovište, na aždaju razjapljenih čeljusti, čijoj nezasitosti nema leka, koja uvijek traži nove žrtve. Na kraju romana, Rade se obračunava s gazdom-krvopijom na način junaka starih legendi, on potrže nož i ubija ga.
Ćipikova socijalna tematika spojena je s njegovom osobenom filosofijom života. U osnovi njegovog pogleda na svijet je suprotnost između prirode i kulture. Rusoovski zaljubljen u prirodu, Ćipiko je bio neprijatelj svih ograničenja koja građanski moral nameće čoveku. Istinski život jeste život u krilu prirode, u skladu s njenim zakonima, izvan toga sve je laž. Takvim životom žive prosti ljudi, seljaci i ribari. Za njih nema zamršenih problema u životu: rađa se, živi i umire po prirodnom zakonu, onako kako se to zbiva sa svim što postoji u prirodi, s biljkama i životinjama, bez duševnih potresa i društvenih sukoba, sve se rješava prirodnim putem, nagonskim zadovoljavanjem ličnih potreba.
Takvim životom mogu živjeti i istinski intelektualci. Nevolje počinju onda kada se u život čovjeka umiješa tzv. civilizovano društvo svojim neprirodnim zahtjevima i stegama. Zlo koje dolazi iz civilizacije, iz grada na selo, u svom primarnom obliku javlja se kao socijalno zlo, kao ekonomsko iskorišćavanje, a od njega počinju sve druge nevolje. Prirodnim i jednostavnim seljacima nisu suprotstavljeni intelektualci, nego gospoda, „pauci", tj. svi oni koji parazitski žive od tuđeg rada. Tako je Ćipikova panteistička filosofija života dobila izrazito socijalnu interpretaciju. Ta dvostruka osnova njegovog djela, panteizam i socijalni realizam, najpotpunije je došla do izražaja u istoriji mladog studenta Iva Polića, u romanu Za kruhom.
Povratak iz grada u zavičaj, na more, za njega znači dvostruko vraćanje životu: ponovno buđenje u njemu zdravog nagonskog života, koji je grad zagušio, i otkrivanje surove stvarnosti primorskog sela, gde teške prirodne okolnosti i bezdušno izrabljivanje od zelenaša i vlasti dovode siromašne seljake do prosjačkog štapa i prisiljavaju ih da napuste sve i otisnu se u strani svet trbuhom za kruhom. Po mnogim svojim crtama dvojnik svog autora, Ivo Polić, taj modernizovani romantični junak, dobro vidi bijedu svijeta koji ga okružuje i duboko saosjeća s nevoljama obespravljenih seljaka, ali ga to saznanje ne pokreće na akciju, on se povlači u sebe i sav se predaje svojim snovima, kosmičkim čežnjama i melanholičnim razmišljanjima.
U ovom romanu postoje još dva tipična ćipikovska motiva: ljubav i more. Ljubav je kod Ćipika uvek slobodno prepuštanje nagonu, bez ikakvog osećanja krivice, bez sentimentalnosti. Karakterističan oblik ljubavi jeste preljuba, tj. kršenje zabrana koje nameće građanski brak (pripovetka Preljub, koja je dala naslov čitavoj zbirci). 'U Antici', jednoj od najtipičnijih ćipikovskih pripovedaka, junakinja, pošto ju je slučaj spasao neželjenog braka, živi sama na školju i podaje se slobodno mornarima koji navraćaju. Deca koja se rađaju kao plod tih slobodnih ljubavi, čim odrastu, odlaze u svijet i više se ne vraćaju („Baš kao lastavice... Kad mladi narastu, izlete iz gnijezda i nestane ih, bog zna kuda, daleko preko mora... Zar oni poslije pitaju za majku?"). Ljubav je u ovoj pripoveci kao i u romanu Za kruhom, neodvojiva od mora. „I kad potražih ženu, mogao sam se za nju samo uz more zagrijati", kaže Ivo Polić.
More kod Ćipika nije samo prostor u kojem se odigravaju drame njegovih junaka, ono se doživljava kao živo biće, u kome se osjeća „zadah vaseljene", prisutnost „slobode, sjaja i istinskog daška života". Čar mora počinje već od naslova nekih Ćipikovih pripovjedaka ('Kraj mora', 'Na moru', 'Na dogledu mora') a nastavlja se u opisima primorskih pejzaža, u kojima je Ćipiko pravi pjesnik, i slikanju slobodne ljubavi, gde se erotika stapa sa žarom sunca i mirisom mora. Najizrazitiji socijalni pisac među srpskim realistima, Ćipiko je ujedno pjesnik prirode, mora i ljubavi, koji je u svom djelu dao modernu književnu interpretaciju drevnog mita o večnom vraćanju izvorima, san o izgubljenom i ponovo nađenom raju u krilu prirode. (domatrios)
