Kultura Bošnjaka

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Kultura Bošnjaka

Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta. Postanak i povijesni razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu: jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tijekom 3 stoljeća uoči Osmanskoga osvojenja utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik- na različite načine u različitim vremenima relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom povijesnih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

Sto se tice kulture pod "nacin zivljenja" orijentalni uticaji su nezaobilazni. Vec u 15 stoljecu Bosnjaci muslimani sa prihvatanjem islama prihvataju i orijentalstvo za koje vidimo da se inace puno siri i veze sa islamom. Orijentalstvo ulazi u bosnjacke nacionalne krugove i postaje prihvaceno i od Bosnjaka pravoslavaca i Bosnjaka katolika sto vidimo i u slucaju Albanaca. Opet nema ikakvih dokaza da je to islo nasiljem nego totalno normalnim putem. Ovo slijedi promjene u gradzevini Bosnjaka te gradovi postaju pravi orijentalni gradovi sa carsijom kao glavni dio grada gdje se radi i kupuje i izlazi. Tu su dzamije i crkve, ducani(radnje) i zanati kao zanat gdje se popravljaju cipele. Tu se otvaraju i medrese, tekije, musafirhane, konacinska mjesta, hanovi, karavan-saraji i puno drugog. Mahale su vanjski dijelovi grada gdje se zivi, tu su obicno kuce i jedna uska ulica(sokak) i obicno jedna dzamija. Avlije su se dijelile na musku i zensku. Muska je okrenuta prema sokaku i vise namjenjena za goste dok je zenska okrenuta prema unutra i vise namjenjena za zene i djecu i familijarne stvari. Zivot je bio veoma lahgan i bez stresa sto znaci da je bio pun sevdaha sto znaci ljubavi i uzivanja. U bosanskim gradovima zato nice jedna posebna pjesma koja se pjeva uz bosnjacki nacionalni instrument saz. Pjesma je lahgana i puna sevdaha i obicno pjesma o ljubavi muskarca prema zeni, zene prema muskarcu, o ljubavi prema mjestu ili drzavi i o nekom posebnom dogadzaju. Bila je to pjesma sevdaha i zato je dobila ime sevdalinka i izrasla u bosnjacku narodnu pjesmu koja se pjevala na skoro svim vaznim dogadzajima.

U Titovoj Jugoslaviji pocela je modernizacija sa izgradnjom fabrika, uvozenjem nove odjece dok je stara nosnja vecinom bila caksire, dimije i fesovi, i razne stvari su uticale na to da su Bosnjaci prihvatili moderni nacin zivota ali i zadrzali i orijentalni. Vazno je i spomenut da je bosanski jezik vise stoljeca imao svoje pismo bazirano na grckom pismo zvano Bosancica i postojala je i posebna bosanska vrsta arapskog pisma koja se zvala arabika. Na njom je i stvorena poznata alhamijado knjizevnost. Isto tako Bosnjaci imaju i svoj posebni bosanski cilim koji se vecinom kroji na orijentalni nacin i u nekim drzavama svijeta dostize jako velike cijene.