Musa Ćazim Ćatić
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Musa Ćazim Ćatić je rođen u Odžaku kod Modriče gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i persijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada sarađuje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bjeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj gdje umire.
Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.
Sadržaj |
[uredi] Ezoterik
M. Ć. Ćatić je bio pjesnik po vokaciji i emotivnoj strukturi, koji je poetski doživljavao i maštovito sublimirao sve ono sa čim je dolazio u dodir. Ćatiću je poezija bila život, smisao egzistiranja, atmosfera stvarnosti, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh.
Musa Ćazim Ćatić[/b] se rodio u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskom muftije Mesud ef. Smailbegovića arapski, turski i perzijski jezik. 1898. godine odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. 1902. u Carigradu pohađa medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju. Bez materijalne potpore slijedeće godine se vraća i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Surađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz školskog internata, 1907. godine preuzima uredništvo Behara, a slijedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen i iz škole. Odlazi potom u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, krećući se u Matoševu i potom Ujevićevu društvu. 1910. godine opet se vraća u Bosnu, bez ikakve materijalne sigurnosti često mijenja mjesta boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, opet Tešanj), a 1912. odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser. To je vrijeme njegova najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. 1914. godine biva mobiliziran i nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen je u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915. godine. Umro je 6. aprila iste godine i sahranjen na tešanjskom groblju. [img]http://literatura.blogger.ba/slike/1386.8414.jpg[/img] "…Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim danima Drugog balkanskog rata sjedio sam sa Cazimom [Musom Cazimom Caticem] i Salih-begom Bakamovicem u basti kafane 'Evropa'. Pod Lipom. Pili smo pivo. Basta je bila puna oficira, vecinom Madjara, koje je Austrija mobilisala. Cazim je bio 'svips' i vrlo zivo razgovarao na madjarskom o ljepoti nase narodne poezije. Bio se toliko zanio da je - i ne osjecajuci to - uzviknuo na bosanskom jeziku madjarskom oficiru kojega je bio zagrlio: 'AMA, BOLAN, TI NE MOZES NI OSJETITI KOLIKO JE TU BOGATSTVO IZRAZA I SLIKOVITOSTI U STIHOVIMA: ÐULBEHARA POD ÐULOM ZASPALA, ÐUL SE TRUNI, ÐULBEHARU BUDI…'" [Po kazivanju Saliha M. Efice iz Mostara zabiljezio i objavio Abdurahman Nametak u knjizi: "Musa Cazim Catic (studija)", Tešanj, 1965.]
[uredi] Erotik
Iz njega je izlazio osjećaj tuge, kao naličje osjećanja goleme životne radosti. Tu su počeci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćatić nikad ne odstupa od jedne tradicije islama – najbliže sufizmu. I kad pjeva mehanu nije daleko od Hafiza. Njegova erotika veže ga uz grupu madrigalista i viteških memestrela koji su oponašanje Hajnea, ovdje oplođena žarom Istoka paoma i kasida, dotjerali do stepena savijesti jedne nacionalne škole, koja se postepeno otrcala. Hajne i drugi učitelji oponašali su Istok, domaći oponašatelji Hajnea živjeli su u okviru gdje su istočnu imaginaciju mogli bolje razumjeti; a što je kod drugih bila učenost i izučenost, kod Ćatića je bilo sasvim na vrelu, razumljivo, kod njega je to bilo živo učenje.
[uredi] Mistik
Pjesnička tematika Ćatićeva situirana je, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike. Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motiva ponekad se javljala sa osjećanjem izvjesne duhovne nelagodnosti, ponekad opet sublimirana u vidu epikurejsko-hajjamovske vizije grijeha, života i pokajanja. Misticizam, Ćatića ne udaljava od stvarnosti i života – on je unekoliko aktivističke određenosti – taj misticizam koji se oslanja na misticizam i turskih i persijskih pjesnika, gdje mu treba tražiti i izvirišta, ne znači pesimističko bjekstvo duha, ponesenosti, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu oslanja.
[uredi] Literatura srca
M. Ć. Ćatić je počeo u stilu svog prethodnika Bašagića, prigoničarski, standardno, sa konvencionalnim instrumentarijem versifikacija i metrika, ograničenim fondom metafora iz narodne ženske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u nevelikom i nedovoljno razvijenom poetskom naslijeđu, sačinivši jednu malu školu književnih sljedbenika, koja je predstavljala drugu etapu u razvoju bosanskohercegovačke moderne lirike.
[uredi] Razvoj
U svom razvoju od prvih do zrelih stihova, Ćatić je pjevao o nedjeljivosti intimnog i univerzalnog, sebe i prirode, čobjeka i svijeta. U prvoj pjesničkoj fazi (do 1907.) taj se panteistički misticizam ostvaraju simbolikom i metaforikom, doživljenošću i atmosferom bosansko-muslimanske usmene i umjetničke pjesničke tradicije, s vidljivim zračenjem orijentalnih pjesničkih uzora. Ćatić je dobro poznavao poeziju i poetiku sufizma (istočnjačkog misticizma) o čemu svijedoči njegova kraća studija Misticizam i uticaj Perzijanaca na tursko pjesništvo. Međutim, početkom 20. stoljeća moderna evropska književnost je donijela sasvim novi pjesniči senzibilitet, čijem je zračenju u drugoj pjesničkoj fazi izložena poezija Muse Ćazima Ćatića. To je osobito vidljivo u načinu konstituisanju pjesničke slike, u posvuda prisutnom nastojanju da se prirodom izabranih detalja, potom spojenih čulnih dojmova ili pretežnoću jutarnjih i sutonskih osvjetljenja i preliva sugerira utisak iz naslikanih pejsaža. U većem broju pjesama iz njegove druge pjesničke faze nesumnjivo su prisutne slike sličnosti sa lirikom hrvatskih modernista.
[uredi] Književni motivi
Musa Ćazim Ćatić je pjevao o sebi, ženi, prirodi, svijetu – jednom riječju, pjevao je život. A on je za njega značio ljubav, ljubav kao spiritualis, kao mistični put ekstaze i iznesenja, kao božansku ljubav i sl. Ona je u prvom planu, ona je praktično dominantan motiv. Sva druga, tako brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. Ćatić je naspram plača i jecaja postavio "bolnost". Svaki neuspjeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim mirom, za materijalnom sigurnošću, strašno je zabolio M. Ć. Ćatića. Svi njegovi soneti ispjevani nesrećama i porazima, nedosezima ljubavi i nezagrljajem sreće, i svom čistotom doživljaja ispisane su tuge i jadi.
No, zanimljivo je osvrnuti se na pjesničko rodoljublje, najneostvarenije, kao i pjesnikovo nacionalno lutanje, traženje neke svoje moguće okvirne odredbe. Zavičajni okvir je bio njegov domet i granica i od njega je ostalo samo vrijedno intimno viđenje BiH, upravo njenog osebujnog senzibilnog, čežnjom prodahnutog tlocrta, prosjeklog vodenom vertikalom Bosna – Neretva, pošavši od Savske ravnine.
Ljubav prema ženi u Ćatićevom pjesništvu opjevana je u širokom dijapazonu, od platonskog drhata i naslućivanja do gotovo posve erotskih slika koje su po svom položaju u pjesmama u različitoj funkciji: simboličkoj, čak mističnoj, s jedne strane i gotovo socijalnoj, s druge.
Naporedo sa pjesma u kojima se čulna ljubav slavi bez zazora ili mističke dvosmislenosti, u Ćatićevoj poeziji se javio i čitav niz pjesama u kojima je lirski subjekt izražavao bolno osjećanje pokajanja i obraćanja, tražeći azil u okrilju religijskog autoriteta. U takvim bi se pjesmama opći ton religijske poruke i pouke pretvarao u duboko lični doživljaj nadmoćnosti duhovnog nad prolaznim strastima i zabludama svakodnevice. Pjesma Teubei nesuh po mišljenju A. Isakovića ova pjesma ne spada u krug religiozne poezije: "Ona je bolno iskrena i dirljiva čovjekova ispovjest - čovjeku, mada priziva Gospoda; a mogla bi tako pozivati i sotonu i ne biti bogohulna."
