Narcizam
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Narcizam je stanje nastranosti u kome su ljudi usmjereni da traže zadovoljstvo u samom sebi. Porijeklo ljubavi prema sebi moguće je objasniti nagonom za samoodržanjem. Postoji veza između hipohondrije, psihoza i narcizma. Narcizam se javlja i kod djece i primitivnih naroda koji vjeruju na magiju svojih snaga i usmjereni su na sebe.
Sigmund Freud razlikuje primarni i sekundarni narcizam.
- Primarni se odnosi na najraniju fazu ljudskog razvoja kada ne postoji granica između sebe i svijeta.
- Sekundarni izrasta iz kasnije faze razvoja zbog izgubljenosti ili osječaja razočarenja. Narcizam iz djetinjstva dijelom snadbijeva ego, izgrađuje međustupanj u sazrijevanju seksualnosti ili se manufestuje kroz: nastranosti, karakterne poremečaje, sklonost magičnom mišljenju i veliki broj ljudskih odnosa. Omogučava razvoj ego ideala.
Sadržaj |
[uredi] Podjela
Psihoanalitičari narcizam svrstavaju u tri grupe
- Libidni narcizam
- Destruktivni narcizam
- Zdravi narcizam
[uredi] Libidni narcizam
Sigmund Freud smatrao je primarni narcizam normalnim razvojnim stupnjem u kome dijete misli samo o sebi. Taj stupanj prethodi objekttivnim odnosima tj sposobnost da uspostavimo odnos s drugima . Ronald Britton to stanje psihičkog povlačenja u sebe naziva libidnim narcizmom.
[uredi] Destruktivni narcizam
Suprotno tome, Karl Abraham, a poslije i kleinovska škola (posebno destruktivni narcizam Herbert Rosenfeld i Otto Kernberg), istiću destruktivne aspekte narcizma, kada narcis patološki zavidi, mrzi i aktivno želi uništiti drugoga.
[uredi] Zdravi narcizam
Treći psihoanalitički pristup narcizmu povezuje se sa školom psihologije sebstva Heinza Kohuta. On je smatrao da narcizam, tj. ljubav prema sebi, i objektna ljubav ne tvore kontinuum, nego su to dva odvojena razvojna smjera koji traju čitav život život, sa svojim posebnim obilježjima i patologijom.
