U inat godinama
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Indexi: U Inat godinama je romansirana biografija i fotomonografija autora Josipa Dujmovića.
Sadržaj |
[uredi] Uvod
"Indexi - U inat godinama" je biografija grupe Indexi, koju je objavila Quattro Media Sarajevo, u septembru 2006. godine, u dvije knjige: kao romansiranu biografiju Indexa i kao fotomonografiju.
Kroz biografiju Indexa, autor Josip Dujmović vodi nas nesvakidašnjim putem - kroz dvije paralelne storije, ispripovijedane u prvom licu. Romansirana priča o Indexima i njihovom (našem) dobu iz cijele druge polovice minulog stoljeća, pripovijesti i ispovijesti iza scene i sa snimanja, tajne o nastanku pjesama, radosne i tužne, vedre i nježne slike iz života članova grupe, sve se to od početka do kraja prepliće s jednom dirljivom ljubavnom pričom. Ona se događa u ovom vremenu i priču pripovijeda mlada žena, koja je odnekud iz Dalmacija stigla u Sarajevo, u potrazi za tajnama svoje prošlosti na kojima će graditi budućnost. Njena je strast i sanjana ljubav rođena, pa onda još inspirirana i magijom muzike. Čarolijom koju su Indexi stvarali četrdeset godina.
Istoimena fotomonografija na oko 250 stranica sadrži više od 300 fotografija od prvih do posljednjih dana grupe Indexi, među kojima je većina prvi put dostupna javnosti. Posebni prilog fotomonografije su slike članova grupe danas, kao i pregled cjelokupne diskografije Indexa, sa ilustracijama omota svih ploča.
[uredi] Sadržaj
Priča "U inat godinama" započinje neobičnim susretom autora s tajanstvenom Dalmatinkom:
Zašto sam tog jutra, u rano proljeće, dok se kiša premišljala bi li se punom snagom sručila na zemlju ili samo provocirala, ja krenuo baš uz kraj Doma mladih, a ne sredinom preko platoa ispred Skenderije, nikada neću odgonetnuti. Niti bi mi na pamet došlo uopće misliti na to, da beznačajno odstupanje od rutine nije ispalo presudno za moj budući život...
Užurbano sam hodao, zanesen mislima o svom poslu, ni primijetio nisam neotvoreni kišobran naslonjen na zid. Zakačio sam ga nogom, malo posrnuo.
Hajde u...!
- Oprostite gospođo - promrmljao sam, umjesto toga, prema njegovoj vlasnici. Sjedila je na betonskom zidiću što se protezao ispred Doma mladih, zagledana nekamo u daljinu...
Pripovjedač, eto, jednog proljetnog jutra 2006. godine susreće mladu ženu iz Dalmacije, i ona će ga ponukati da joj počne kazivati priču o Indexima i priču o davnom vremenu, čudesnom i čudnovatom, kada su prvi ovdašnji rokeri provodili noći uz Radio Luxemburg, sami pravili gitare i na nesvakidašnje načine utirali put ka budućoj čuvenoj sarajevskoj pop rock sceni. Zaplovit ćemo u toj priči najprije kroz rane šezdesete, prisustvovati "otvaranju prve električne gitare u Sarajevu", saznati zašto su izmišljene muške i ženske ulaznice za igranke, kako su se smišljala imena prvih sastava i početi upoznavati Indexovce u novom svjetlu... Koliko god mlada žena bila znatiželjna da sve sazna o Indexima i tom vremenu, pripovjedač je jednako znatiželjan zbog njenog zanimanja za Indexe:
Šta želi prikriti i zašto, upitao sam se, gledajući njeno lice. Nije se šminkala. Blago zaobljeno lice, sa nježnim i putenim usnama, donjom posebno naglašenom, pravilni nos i visoko glatko čelo, i te oči njene, duboke i pronicljive, s jednom diskretnom pjegicom ispod desnoga, sve je to suprotno kazivalo, da je ova mlada žena, uz svu svoju odlučnost, isto tako i krhka, ranjiva, emotivna. Skoro neprimjetne bore smijalice oko očiju otkrivale su da se ona umije i smijati. - Maleni, tako ga je zvala moja mama - polušapatom reče Ana. Zatekla me je s ovom rečenicom.
- Koga? – zbunjeno sam upitao.
- Zlatana. I on je nju zvao Malena.
- A on je?
Uzdahnula je tiho.
- Čovjek kojeg je voljela... Nikad nije ni prestala...
Prevagnulo je nešto u njoj, odlučila je konačno prepustiti se u potpunosti, povjerovati svom predosjećaju da će s tim prepuštanjem i povjerenjem otvoriti zakrčene prolaze do nečeg što je tražila.
- Bila je to ljubav na prvi pogled. Zvuči otrcano i patetično, znam, ali jednostavno, bilo je tako. Ludo su se zavoljeli. Toliko snažno da se mama uplašila, htjela je dati vremena sebi i svojoj neočekivanoj ljubavi za tog čovjeka, ali Zlatan je svakim trenom, kako je to ona opisala, samo bujao u njoj, zauzimao teritorij...
I počinje njezina priča. O ljubavi njezine majke, a potom i o vlastitoj. O neizmjernoj ljubavi koja prolazi i kroz različita iskušenja i koja se tek treba dokazati na svim kušnjama. Ana i plače i smije se, vodi nas kroz svoje nježne uspomene i otkriva nam najveću moć na planetu – moć voljenja.
Knjiga "Indexi: U inat godinama" protječe o tom naizmjeničnom pripovijedanju. S autorom prolazimo kroz četrdeset godina cijele muzičke scene, prisustvujemo nebrojenim veselim zgodama sa turneja...
U jednom trenutku, razgaljen zbog dočeka i pravog profesionalnog odnosa, na kakav još grupa nikada nije naišla - pa smo pomislili ko zna kakav naivko stoji pred nama - Davorin je upitao Džarovskog:
- A znaš li ti, bolan, igrat' na karte?
Džara ga pogleda, pa uzvrati:
- Ne znam, i ne zanima me.
Davorinu, koji je već bio poznat kao pasionirani kartaš, istina ponajviše u svojim sarajevskim krugovima, čovjek odmah bi još draži.
- Ma, hajde bolan, nije to ništa, mi ćemo tebe naučit' da igraš pokera, to je lako - navalio je na njega. Uvjeravanje je trajalo neko vrijeme, dok na kraju Džarovski nije poslao nekog momčića da ode na trafiku i kupi novi špil karata.
Partija, u kojoj smo još bili Fadil i ja, krene svojim predvidljivim tokom. Džari samo što ne ispadnu karte iz ruku, ne zna ih čovjek ni držati, a u svakom dijeljenju gubi sve što uloži. U jednom trenutku dobijem ja jak triling. Pogledam, svi se ostali ukočili. Sumnjivo meni nešto...
... i uz nebrojene zgode, saznajemo sve iz karijere grupe, podatke zaboravljene u krhkim sjećanjima, ozbiljne činjenice o kojima se do sada nije znalo, ali još više - spoznajemo snove, maštanja, ljubavi, boli, dvojbe, padove i uspone kroz koje su prolazili Indexi i svaki od njih pojedinačno... Uporedo s ovim pričama, s mladom ženom prolazimo kroz radosti i patnje koju ljubav uvijek donosi, u priči koju možemo prepoznati i kao svoju. A njen kraj je... očekivan ili neočekivan?
[uredi] Drugi o knjizi
PETAR PECA POPOVIĆ, iz recenzije knjige:
Knjiga U inat godinama panoramskog uvida u najznačajnije periode, obogaćena iskazima aktera i ljudi vezanih za Indexe, istovremeno je koliko pouzdano štivo toliko i sentimentalno putovanje kroz jedno neponovljivo vreme. U Dujmovićevom rukopisu između romantike i analitike ima bezbroj novih činjenica ali i mnogo detalja koji će poslužiti kao građa za uspostavljanje sveobuhvatnije i tačnije slike ne samo o ’sarajevskoj pop školi’ već o fenomenu Sarajeva. U dvadesetom veku ni jedan grad u kontinentalnoj Evropi, slobodan sam da kažem, nije ponudio više referentnih muzičkih stvaralaca ili nosioca preokreta u tokovima popularne muzike u okviru jezika u kojem je nastajao. Dujmovićev tekst je široko koncipiran autorski napor da se ne zaborave, pre svega, pojave i sadržaji tog sarajevskog kulturnog miljea koji je omogućio Indexe a preko njih i klimu čije su muzičke reperkusije neizbrisive na prostoru jednog, srećom, još neizumrlog sećanja. Neretko je ta prošlost pisana kao marš ka utopijskim momentima ili preturanje laika po arheološkom blagu. Josip Dujmović je, s druge strane, autor posvećene ruke, pamćenja koje voli da bude provereno i selekcije koja nije samo subjektivnog kriterijuma. Suočen sa ogromnim zadatkom da sebe ne obruka, niti umanji značaj teme koju ne samo da otvara već teži da zaokruži, on piše pouzdanošću znalca, istovremeno, ne želeći da izda sopstveno srce. Danas pripadamo brojnim državama ali, još uvek, jednoj nevelikoj u mnogome zajedničkoj kulturi koja mora sebe da preispita upravo ako želi dobro svima koji baštine deo tog nasleđa. Josipov rukopis je doprinos tom procesu koji budi zanimanje ne samo generacija koje pripadaju epohi Indexa već i radoznalaca digitalnog uzrasta, koje muči kako se po njihovim pesmama više ništa ni ne meri, još manje pamti. Za kraj, nešto sasvim lično: Indexi možda nisu bili najbolji sastav Sarajeva. Verovatno nisu najpopularniji ansambl. Siguran sam da nisu najtiražnija grupa koju je Grad dao. Nisu bili najveća koncertna atrakcija iz Sarajeva, niti su se ikada bavili onim što se sada zove marketing. Ali, ima li Sarajevo svoju veću i svoju voljeniju i svoju važniju grupu? Knjiga U inat godinama će pomoći da se shvati o čemu to govorim.
BOGICA MIJATOVIĆ, muzički urednik i publicist, Novi Sad:
Upravo sam završio čitanje knjige "U inat godinama" i moram odmah nešto reći - odavno (od autobiografije Fita de la Pere, bunjara grupe Canned Heat, "Living The BLues", 1999) nisam čitao bolju knjigu o rokenrolu! Zbog toga autoru najiskrenije čestitam! Posebno me je fascinirala činjenica u kom je vremenskom roku knjiga urađena! Poznato mi je koliko je to težak, zahtevan i mukotrpan posao, jer sam i sam desetak godina prikupljao podatke za prvu NS Rokopediju. O lošem pamćenju aktera i da ne govorim. No, ne treba im ništa zameriti. Što bi rekao Pit Rivera, bubnjar i pevač jedne od mojih omiljenih grupa Rare Earth - too much rock'n'roll! Naime, kada sam radio telefonski intervju s njim, nešto mi je obećao, a kada sam ga posle izvesnog vremena na to podsetio, napisao mi je mail u kom je na kraju bila rečenica:"Sorry, Bogi, too much rock'n'roll!" I time je sve rekao. Moram da priznam još nešto - bio sam skeptik kako će sve to ispasti jer mi je dobro poznata površnost bosanskih novinara koji su pisali o muzici (da im ne pominjem imena). Utoliko sam bio prijatno iznenađen već posle samo nekoliko pročitanih rečenica. O ideji večne ljubavi u dve paralelne priče da i ne govorim! Sjajna je!!!
DRAGAN ŠIMOVIĆ, književnik, urednik izdanja: Autor je ovo djelo izgradio kroz osobni doživljaj, jer kako drukčije graditi priču, između ostaloga, i o vlastitom životu?! Dugo sam razmišljao o tomu, i prije nego sam započeo urednički urastati u ovaj tekst, za kojeg se može reći da je tada bio još u formi tzv. materijala. Shvatio sam onda kako je zapravo sam sadržaj izabrao ovu formu, kroz koju se – kao nit vodilja – provlači i jedna duboko osobna priča, poznanstvo s misterioznom Dalmatinkom koja Sarajevom traga za rješenjem svojih osobnih životnih dilema, a priča o Indexima naprosto urasta u taj život i razrješava te dileme na jedan naravan način, najnaravniji od svih mogućih, može se reći. Josip Dujmović priču o našim legendama možda pomalo dječački drsko, ali u svakom slučaju iskreno i hrabro, stavlja u formu romansirane biografije, dakle smještajući je tako tik uz rub moguće fikcije. U ovo je izdanje uložen golem ljudski trud, kako fizički tako i duhovni; osobni sam svjedok tog truda i slatke muke s kojom je ova knjiga nastajala. No, to će svakako primijetiti i obični čitatelj, po energiji koja isijava iz ovoga teksta i niza dokumenata, što u fotografiji što u priči, te po strasti koja je vodila autora. A bez strasti nema velikih djela ljudskih ruku i duha. Autor Josip Dujmović uistinu može biti ponosan na ono što je – i protiv struje! – uradio! I slobodno može zadovoljno odahnuti. A svi mi slobodno se možemo osjećati velikim dobitnicima. Ne samo da smo dobili nešto što smo dugo čekali, nego smo u izdanju "U inat godinama" dobili natrag možda i dio sebe, izgubljen negdje u desetljećima iza nas, dio sebe kojeg smo možda i zaboravili.
MIŠO MARIĆ, pjesnik:
Homage Indexima – "U inat godinama” Josipa Dujmovića je opomena umišljenom zaboravu da nije svemoćan, a čitaocima nježan vodič u vrijeme kad su sarajevski momci svijet činili ljepšim, a mladosti sretnijim. Njihova muzika je kardiogram minula vremena ali i kisik današnjih ljubavi. Ovim plemenitim nosačem riječi autor im podiže obelisk zahvalnosti i umjesto na minutu šutnje, poziva na raspjevanu vječnost sjećanja... Mukotrpan istraživački rad stoji iza ovih redova, kaplje znoj sa svakog podatka, a pisano je perom umočenim u srce. Dujmović ne vjeruje da sve ono što se baci u rijeku mora neminovno utihnuti, zgasnuti s onu stranu Modre. Ova knjiga je vidikovac s kojeg se Indexi, obazremo li se u prošlost ili zagledamo u dolazeće, svejedno, gorde kao ljudski svjetionici. Ta djeca Sarajeva su roditelji naših radosti. Na plimi čiste duševnosti iznjedrena je ova knjiga.
FADIL REDŽIĆ, basist Indexa: Sudbina je htjela da grupa sarajevskih mladića, fanatičnih zaljubljenika u električne gitare, prva dosegne kritičnu masu i inicira eksploziju nove muzike, čije odjeke čujemo i danas, nakon više od četiri desetljeća. Bilo nam je devetnaest godina kad smo se pridružili Indexima, Bodo, Davor i ja. I u dobru, i u zlu. Pjevajući svoje pjesme sa svima onima koji su ih nosili u srcu, djelili smo nebesku čaroliju. Čaroliju muzike. U knjigu "U inat godinama" koja će vam o tome pričati, Josip Dujmović je predano uložio svu svoju energiju, znanje, veliko srce i odlično obavio ogroman posao. Paralelna ljubavna priča je dobra i sama za sebe, a u kombinaciji sa našom pričom još bolja, te čini cijelu stvar interesantnijom.
MIRO ŠARANOVIĆ, bubnjar Indexa:
Čitaš ovu knjigu, a kao bujica nadiru sjećanja na zlatno doba druge polovice šezdesetih i cijele sedamdesete, kad sve vrste umjetnosti kreativno eksplodiraju i osvajaju svakodnevnicu svijeta i Sarajeva. Čitaš ovu knjigu, a pred očima živa slika velike trojke, Davora, Bode i Fadila, ali i ostalih Indexa, kojima sam imao sreću i ja pripadati. Čitaš ovu knjigu a to je film, fantastični dokument vremena i pitaš se kako je to moguće ? Čitaš ovu knjigu i sanjaš, čitaš i voliš, vjeruješ, raduješ se životu …
VLADO PRAVDIĆ, klavijaturist Indexa i Bijelog dugmeta:
Zauzet sam i vrijeme mi je dragocjeno, dani su mi kratki i svaka minuta vrijedna. Ali, kad sam počeo čitati ovo štivo, ponijelo me. Pero i ljubav, predanost i zanesenost, dosljednost i upornost, poštenje i istrajnost autora, prenose nam iskrenu poruku i vezat će čitaoca uza se i "prisiliti" ga da ostane uz napisano do zadnjeg slova.
[uredi] Bilješka o autoru
Josip Dujmović, nekadašnji urednik u Radio Zenici, utemeljivač je godišnje bh. muzičke nagrade Davorin (nagrada), čija je prva dodjela obavljena 2002. godine. Živi i radi u Zenici. Član je redakcije Max magazina.
