Varaždin
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Varaždin je grad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz obale rijeke Drave, središte Varaždinske županije. Grad ima oko 50.000 stanovnika (2001).
[uredi] Historija
Prema arheološkim nalazima, područje grada bilo je naseljeno još u rimsko doba, o čemu svjedoče i imena dviju danas postojećih ulica - Via Militum i Via Petovia (današnje ulice Braće Radić i Optujska).
Prvi se puta spominje davne 1181. godine u predmetu svađe oko nekih imanja.
Kralj Bela IV. dodjeljuje mu povelju slobodnog i kraljevskog grada 1209. godine, kao prvom gradu u Hrvatskoj. Za kralja Žigmunda došao pod vlast Celjskih grofova. Matija Korvin ga je opet oslobodio. U 16. vijeku grad je dobio Ivan Ungnad, 1585. Tomo grof Erdödy.
Od 1756. do 1776. godine sjedište je generalata i glavni grad Hrvatske. U velikom požaru 1776. godine grad je izgorio skoro do temelja.
Kod Varaždina je 11. novembra 1848. ban Josip Jelačić prešao Dravu.
Nakon rata 1991-95, Varaždin dobiva na značaju kao županijsko središte.
Historija Varaždina je usko povezana s historijom srednjovjekovne Varaždinske županije. Postoje pretpostavke da je prije 12. vijeka postojala plemenska župa Varaždin. Prema sačuvanim izvorima jasno se vidi da su u razvijenom i kasnom Srednjem vijeku postojale Varaždinska i Zagorska županija. Oko 1350. godine, reorganizacijom županija, stvara se velika Varaždinska županija koja je, između ostalih, u svoj sastav uključila i neke susjedne županije. Varaždinska županija se od sredine 14. vijeka dijelila na manje kotare koji su se većinom podudarali sa starim županijama.
U srednjem vijeku se Varaždin razvija kao tipičan privilegirani grad, a ubrzo postaje najnaseljenijim gradom današnjeg područja kontinentalne Hrvatske (tadašnje Kraljevine Slavonije). Varaždin je bio ne samo sjedištem Varaždinske županije nego i često mjestom gdje su se održavala zasjedanja Sabora. Varaždin je vrlo brzo postao trgovačkim središtem jer se nalazio na raskršću važnih srednjovjekovnih puteva koje su spajale Ugarsku s Jadranskim morem, ali i Kraljevinu Slavoniju sa susjednom Vojvodinom Štajerskom. Uz trgovinu ubrzano se počeo razvijati obrt. Prosperitet je trajao sve dok varaždinsku okolicu i sam Varaždin nisu ugrozili Osmanlije. Izgleda da je jedna od najvećih provala Osmanlija na varaždinsko područje bila 1532. godine. Sultan Sulejman I je u ljeto 1532. godine krenuo zauzeti glavni habsburški grad Beč. Na putu mu se kod Kisega uspješno suprotstavio Nikola Jurišić. Sulejman I je nakon neuspjeha kod Kisega napustio namjeru osvajanja Beča i vraćao se u Osmanlijsko carstvo. O tome piše historičar Rudolf Horvat: «Turska vojska je kod Maribora prešla preko Drave, a zatim je nastavila put uz desnu obalu rijeke. Iza Zavrča kod grada Vinice uđe Sulejman 23. septembra 1532. u Hrvatsku. Od straha pred Turcima utekoše bijedni seljaci iz sela na Varaždinskom polju u obližnje šume, a mnogi se zakloniše i u nutarnji (utvrđeni) grad Varaždin. Kogod je ostao kod kuće, toga su Turci zarobili i sa sobom odvukli."
Osmanlije su postupno zauzimali hrvatski prostor, a usporedno s njihovim napredovanjem pojedini su hrvatski plemići tokom 16. vijeka kralju davali svoje pogranične utvrde. Sredinom 16. vijeka je stvoren sistem pograničnih straža i utvrda s posadama financiranim od kralja koji se protezao od rijeka Mure i Drave do Jadranskoga mora. Taj sistem se zvao Vojna krajina ili granica. Uz kralja su, pogranične utvrde od 30-tih godina 16. vijeka financirali pretežito staleži pokrajina Štajerske, Kranjske i Koruške, ali i Hrvatski sabor. Između Drave i Save je utemeljena Slavonska krajina koja je kasnije po svom sjedištu Varaždinu dobila ime Varaždinski generalat. Sastojala se od tri nadkapetanije: Koprivničke, Križevačke i Ivanić. Time Varaždin postaje važno vojno uporište.
Mirom na ušću rječice Žitve u Dunav 1606. godine, sklopljenim na dvadeset godina između osmanlijskog i bečkog dvora, zabranjena su sva četovanja i upadi na prekogranična područja. Sve su se hajdučke i dobrovoljačke jedinice trebale raspustiti, a ni jedna strana neće napadati pogranične utvrde, niti smije štititi odmetnike koji se ne drže dogovora utanačenim tim mirom. Stare utvrde su jedna i druga strana smjele popravljati, ali nisu mogle graditi nove. Nakon potpisanog dokumenta o miru provedeno je i razgraničenje zemalja prema stanju zatečenom na terenu. Prema dokumentu o razgraničenju Hrvatska je stekla po prvi puta međunarodno priznatu granicu prema Osmanlijskom carstvu. Ta je granica išla rijekom Dravom do Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca te dalje na jug prema Savi. Ovaj mir je bio preduvjet za oporavak i obnovu šireg područja današnje sjeverozapadne Hrvatske, a posebno su ga uspješno za svoj razvoj iskoristili Varaždinci.
Nakon potpisivanja mira kralj je nagradio bana Tomu Erdödyja za zasluge u ratu i odbrani Hrvatskog kraljevstva. Godine 1607. dao mu je varaždinsku utvrdu, posjede oko Varaždina i imenovao ga nasljednim županom varaždinskim.
Varaždin je bio i crkveno sjedište tj. središte Varaždinskog arhiđakonata Zagrebačke biskupije. Najstariji popis župa Varaždinskog arhiđakonata u ranome novom vijeku je iz 1638. godine. Tada se spominju slijedeće župe (u zagradi su navedeni tadašnji župnici): Sv. Križ u Križovljanu (župnik Nikola Belančić), Sv. Petar u Petrijancu (Juraj Tičić), Sv. Nikola u Varaždinu (Ivan Šantok), Blažena Djevica Marija u Biškupcu (Matija Kos), Sv. Bartolomej u Žabniku – kasnije Bartolovcu (Stjepan Sekirnjak), Sv. Martin u Varaždinskim Toplicama (Martin Lovrečki), Sv. Ilija Obrež (Mihael Senković), Sv. Margareta u Beli – kasnije Margečanu (fra Simon Apolonis), Bl. Marija Magdalena u Ivancu (Pavao Kramarić), Sv. Vid u Vidovcu (Petar Cvetković) i Sv. Marko u Vinici (Petar Jembreković).
Varaždin u 20. vijek ulazi s razvijenim društvenim i ekonomskim životom. Do stagnacije ekonomskih funkcija je došlo nakon Prvog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do daljnjih procesa modernizacije i ubrzane industrijalizacije, ali i osnivanja prvih visokoškolskih institucija. Tokom rata 1992-95 u Varaždinu je bilo jako uporište JNA, a sve kasarne je odlučnim akcijama zauzela Hrvatska vojska 1991. te time omogućila naoružanje jedinica koje su odbranile i na kraju odlučnim vojno-policijskim akcijama Bljesak i Oluja oslobodile zauzeta područja Republike Hrvatske. U Republici Hrvatskoj Varaždin je postao sjedište Varaždinske županije (od 1993.) i Varaždinske biskupije (od 1997.). Za Varaždin je posebno značajna 2003. godina kada je otvaranjem savremenog autoputa od mađarske granice do Zagreba (i dalje prema Rijeci i Splitu) stvoren preduvjet za daljnje ekonomsko jačanje Varaždina i njegovog potvrđivanja kao glavnog središta sjeverozapadne Hrvatske.
