Savezničke sile
From Wikipedia
Saveznici ili Savezničke sile je izraz koji se ispočetka neformalno, a kasnije formalno koristio za savez država na čelu s Velikom Britanijom, SSSR-om i SAD koji je u drugom svjetskom ratu pobijedio Sile Osovine.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Predratna savezništva
Savez država koji će se suprotstaviti Osovini je svoje izvorište imao u dvjema preživjelim članicama Antante iz prvog svjetskog rata - Velikoj Britaniji i Francuskoj. Treći član originalne Antante - Rusko Carstvo- se nakon oktobarske revolucije transformiralo u diplomatski izolirani i ispočetka prema Antanti izuzetno neprijateljski raspoložen Sovjetski Savez. SAD, koja se Antanti priključila 1917. godine i bile jednom od četiri velike sile na versajskoj mirovnoj konferenciji, su vrlo brzo odlučile zbog izolacionizma napustiti sve vojne i političke saveze. Italija - također priznata kao jedna od sila pobjednica se - pak, postupno počela distancirati od svojih saveznika, pogotovo nakon što je 1922. na njeno čelo došao fašistički režim na čelu s Benitom Mussolinijem.
Raspadu ratnog savezništva je bitno pridonijelo uvjerenje da je Njemačka tako temeljito poražena da u bliskoj budućnosti neće predstavljati opasnost po svjetski mir i sigurnost ratnih pobjednika, kao i uvjerenje da će novostvorena Liga naroda svojim diplomatskim mehanizmima uspješno spriječiti izbijanje novih kriza i ratova, učinivši tako nekadašnje vojne i političke saveze nepotrebnim. S druge strane se 1920-ih počelo javljati sve veće razilaženje među Britanijom i Francuskom, s obzirom da su Britanci u skladu s tradicionalnom politikom sjajne izolacije držali i načela ravnoteže sila držali da Francuska kao kontinentalna sila ne smije dominirati Evropom. Francuska se, pak, zbog postojanja granice s Njemačkom, nastojala osigurati s pojačanim utjecajem na njemačke istočne susjede i stvaranjem vojnih aranžmana i saveza od kojih je najpoznatija Mala Antanta.
Britanija i Francuska su svoja neslaganja nastavili i nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj, pri čemu su britanske vlade nastojale novi nacistički režim odobrovoljiti politikom ustupaka (appeasament), dok je Francuska bila nešto aktivnija, pa se početkom 1930-ih nastojala kao svog saveznika pridobiti Sovjetski Savez.
Savez Britanije i Francuske je ponovno počeo jačati tek s abisinijskim ratom, koga su obje države shvatile kao početak nastojanja Italije da se proširi na račun njihovih kolonijalnih imperija. Mussolinijev režim se, pak, počeo povezivati s Njemačkom, pa je tako 1936. stvoren začetak Osovine.
Pokušaji britanskih i francuskih diplomata da u svoj savez uključe druge države u Evropi nisu urodili plodom. Nesuglasice između Poljske i Čehoslovačke s jedne, te Poljske i Sovjetskog Saveza s druge strane su, pak, spriječile stvaranje jedinstvenog fronta koji bi se suprostavio Hitlerovoj politici za vrijeme sudetske krize 1938. godine.
Da će savez morati ući u rat je postalo jasno nakon što je u proljeće 1939. godine Hitler pogazio minhenski sporazum i okupirao, a potom raskomadao Čehoslovačku. Ubrzo nakon toga, kao i italijanske okupacije Albanije, su zapadne sile reagirale davanjem garancija o nezavisnosti Poljske, Rumunjske i Grčke. Od svih tih zemalja je, međutim, jedino Poljska to iskoristila da uđe u formalni vojni savez s Britanijom i Francuskom, te su tako 3.9. 1939. te tri države bile jedine važnije članice Saveznika u drugom svjetskom ratu.
[uredi - уреди] Saveznici u prvim godinama rata
Britanija i Francuska su vrlo brzo izgubile svog jedinog saveznika, s obzirom da je Poljska pregažena za mjesec dana, iako će se na strani Saveznika kasnije boriti snage poljske vlade u izbjeglištvu.
Kasnije su se Saveznicima uglavnom priključivale države nakon napada osovinskih snaga - Norveška nakon njemačke invazije u aprilu, a Belgija, Holandija i Luksemburg u maju 1940. godine. To, međutim, nije imalo velike koristi za saveznike, s obzirom da su te države bile pregažene; jedini izuzetak su bili netaknuti resursi u belgijskim i holandskim kolonijama.
Međutim, to je sve izblijedilo nakon što je u junu 1940. godine kapitulirala Francuska. Novi francuski režim - prozvan vichyjskim - je preuzeo kontrolu nad većim dijelom francuskog kolonijalnog imperija, učinivši Britaniju jedinom važnijom članicom Saveznika. Usprkos toga što se smatrala osamljenom, Britanija se nastavila boriti, ohrabrena pobjedom u bitci za Britaniju.
Zbog italijanskog napada se u oktobru 1940. Saveznicima priključila i Grčka, ali je i ona ubrzo pregažena, kao i Jugoslavija u aprilu 1941. godine.
Rat je svoju prekretnicu, pak, dobio kada je u junu 1941. Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nade Hitlera da će se Britanija iz ideoloških razloga priključiti tom pohodu su se izjalovile. Umjesto toga Britanija je u SSSR-u vidjela dragocjenog saveznika, koji je ne samo na sebe preuzeo glavnu zadaću vođenja rata, nego na stranu Saveznika uz svoje ljudske i druge resurse stavio komunističke i druge prosovjetske pokrete u Evropi i svijetu.
Veliki savez je svoj konačni oblik dobio u decembru 1941. kada su poslije japanskog napada na Pearl Harbor Njemačka i Italija objavile SAD. Tako se Britaniji i SSSR-u priključila najveća, najmoćnija i ratom dotada netaknuta sila. Pored svojih ljudskih i drugih resursa, SAD su uz pomoć svog političkog utjecaja na stranu Saveznika stavile i veliki broj država Latinske Amerike.
Japanski napad na SAD je istovremeno na stranu Saveznika doveo i mnogoljudnu Kinu, koja je od 1937. godine bila u ratu s Japanom. Zbog toga kineski historičari smatraju upravo Kinu prvom državom - članicom Saveznika, odnosno kako je drugi svjetski rat počeo 1937. godine.
[uredi - уреди] Velika trojka
Ulaskom SAD u rat se konačno formirala srž saveza, koji će kasnije biti neformalno poznat kao Velika trojka, odnosno u kome će se sve ključne odluke donositi savjetovanjem triju velikih vođa - britanskog premijera Winstona Churchilla, sovjetskog vođe Josifa Staljina i američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta.
Iako je taj savez, kao i svi savezi, bio prije svega motiviran interesima - u slučaju Britanije i SSSR vlastitim opstankom, a u slučaju SAD nastojanjem da se ostvari globalna dominacija u poratnom svijetu - njegovi ključni članovi su mu nastojali dati svojevrsno ideološko opravdanje. Za to je poslužila tzv. Deklaracija Ujedinjenih naroda s početka 1942. godine, kojom su članice Saveznika prihvatile načela Atlantske povelje, donesene od strane Britanije i tada još neutralnih SAD u augustu 1941. Ta je deklaracija kasnije poslužila kao model temeljem koga će se stvoriti današnja Organizacija Ujedinjenih naroda, odnosno mnoge važne institucije poratnog svijeta.
Odnosi među Saveznicima nikada nisu bili potpuno skladni, ali se za vrijeme samog rata, a pogotovo u trenucima kada su Sile Osovine bile na vrhuncu moći, izbjegavalo javno izražavanje nesuglasica, a članice Velike trojke su bile spremne na ponekad bolne ustupke svojim saveznicima. Tako su SAD, na primjer, usprkos daleko veće popularnosti rata protiv Japana među vlastitom javnošću, odmah donijele odluku da se prvo porazi Njemačka, što je bilo u interesu Britanije i SSSR-a. Staljin je, s druge strane, formalno ukinuo Kominternu kako bi savez učinio prihvatljivim svojim saveznicima, kao i antikomunističkom dijelu njihove javnosti. I Britanija i SAD su, pak, pokazale razumijevanje prema odluci SSSR-a da radi izbjegavanja rata na dva fronta održi svoju neutralnost u odnosu na Japan odnosno ne uđe u pacifički rat nakon napada na Pearl Harbor.
Nesuglasice među Saveznicima su uglavnom, pogotovo na početku saveza, bile uglavnom praktičke prirode. Tako je Staljin, suočen s njemačkom ofenzivom na istočnom frontu u ljeto 1942. iznistirao da zapadni saveznici otvore drugi front u Zapadnoj Evropi. Taj je zahtjev kasnije postao manje važan promjenom situacije na frontu, odnosno iskrcavanjem Saveznika u Sjevernoj Africi i Italiji.
Nesuglasice su postojale i među samim zapadnim saveznicima, pa su SAD 1942. godine smatrale da Saveznici moraju podilaziti vichyjskoj Francuskoj, za razliku od Britanije koja je podržavala Slobodne Francuze.
Iako su se nesporazumi intenzivirali pred sam slom Sila Osovine u Evropi - pri čemu je najeklatantniji primjer postojanje dvije poljske vlade nakon oslobođenja od strane Crvene armije 1944. godine - savez je ostao čvrst do samog kraja.
Prema zamislima Velike trojke, u njihov eksluzivni klub su se nakon oslobođenja trebali priključiti Francuska (što je bilo u interesu Britanije) i Kina (na čemu su inzistirale antikolonijalistički raspoložene SAD). Dok je Francuskoj nakon rata 1945. priznat formalno status velike savezničke sile, u slučaju Kine to nije bilo moguće praktično izvesti zbog neprevladanih sporova između Čang Kaj Šekovih nacionalista i Mao Ce Tungovih komunista - frakcije koje će vrlo brzo Kinu uplesti u krvavi građanski rat.
[uredi - уреди] Saveznici poslije rata
Savezništvo Velike trojke je s nestankom Sila Osovine vrlo brzo izgubilo svoju svrhu postojanja, ali su se prvih poratnih godina određeni oblici suradnje održali, prvenstveno u oblastima kao što su okupacija Njemačke, repatrijacija i zbrinjavanje izbjeglica, odnosno suđenja ratnim zločincima od čega su najpoznatiji Nirnberški proces i Tokijski proces.
Međutim, nakon što su ta praktična pitanja riješena, nesuglasice po pitanju poratnog uređenja svijeta su SSSR i njegove zapadne saveznike odvele na suprotne strane, odnosno u otvoreno neprijateljstvo koje je bilo poznato kao hladni rat.
[uredi - уреди] Datumi nakon kojih su se pojedine države priključile Saveznicima
[uredi - уреди] Nakon njemačkog napada na Poljsku
Poljska: 1939 1.9.
Ujedinjeno kraljevstvo: 1939 3.9. (uključujući Indijski imperij & Krunske kolonije)
Francuska: 1939 3.9.
Australija: 1939 3.9.
Novi Zeland: 1939 3.9.
Nepal: 1939 4.9.
Južna Afrika: 1939 6.9.
Kanada: 1939 10.9.
[uredi - уреди] Nakon završetka Lažnog rata
Norveška: 1940 9.4.
Belgija: 1940 10.5.
Luksemburg: 1940 10.5.
Nizozemska: 1940 10.5.
Grčka: 1940 28.10.
Kraljevina Jugoslavija: 1941 6.4.
Sovjetski Savez: 1941 22.6.
[uredi - уреди] Nakon napada na Pearl Harbor
Panama: 1941 7.12.
Kostarika: 1941 8.12.
Dominikanska republika: 1941 8.12.
Salvador: 1941 8.12.
Haiti: 1941 8.12.
Honduras: 1941 8.12.
Nikaragva: 1941 8.12.
Sjedinjene Američke Države: 1941 8.12.
Republika Kina: 1941 9.12.
Gvatemala: 1941 9.12.
Kuba: 1941 9.12.
Čehoslovačka (izbjeglička vlada) : 1941 16.12.
[uredi - уреди] Nakon Deklaracije o Ujedinjenim narodima
Meksiko: 1942 22.5.
Brazil: 1942 22.8.- Image:Ethiopia1897.gif Etiopija: 1942 14.12.
Irak: 1943 17.1. (okupiran od Saveznika godine 1941.)
Bolivija: 1943 7.4.
Iran: 1943 9.9. (okupiran od Saveznika godine 1941.)
Italija: 1943 13.10. (bivša članica Osovine)
Kolumbija: 1943 26.11.
Liberija: 1944 27.1.
[uredi - уреди] Nakon Dana D
Rumunjska: 1944 25.8. (bivša članica Osovine)
Bugarska: 1944 8.9. (bivša članica Osovine)
San Marino: 1944 21.9.
Albanija: 1944 26.10.
Mađarska: 1945 20.1. (bivša članica Osovine)
Bahawalpur: 1945 2.2.
Ekvador: 1945 2.2.
Paragvaj: 1945 7.2.
Peru: 1945 12.2.
Urugvaj: 1945 15.2.
Venezuela: 1945 15.2.
Turska: 1945 23.2.
Libanon: 1945 27.2.
Saudijska Arabija: 1945 mart
Finland: 1945 4.3. (bivša članica Osovine)
Argentina: 1945 27.3.
Čile: 1945 11.4.
[uredi - уреди] Nakonnapada na Hiroshimu
| Drugi svjetski rat | ||||||||||
| Bojišta | Glavni događaji | Posebni članci | Sudionici | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
|
Predvečerje: Glavna bojišta: Opća kronologija: |
1939: |
• Blitzkrieg Drugi svjetski rat u Jugoslaviji: Civilne žrtve i ratni zločini: Posljedice: |
Saveznici Osovina |
|||||||
|
||||||||||
