Тимпан
Из пројекта Википедија
Овај чланак или један његов део није преведен.
Ако сматрате да сте способни да га преведете, кликните на картицу уреди и преведите га обавезно водећи рачуна о стилу и правопису.
Krajem XVI stoljeća europski majstori za proizvodnju timpana uveli su važnu promjenu da bi zamjenili način orijentalnog zatezanja pomoću kožnih kaiša. Učvrstili su na vrhu zdjele izvjestan broj (6, 7, 8 i 10, već prema veličini) matica za zavrtnje, drzeći kožu željeznim obručem pričvršćenim istim brojem zavrtanja, koji su se po volji zatezali ili popustali da bi se povisio ili snizio ton. Iz ove epohe potječe uštimavanje timpana u "tonici i dominanti". Kastner priznaje da i pored svih istraživanja nije mogao saznati koji je kompozitor prvi uveo timpane u orkestar. Ipak, on ukazuje da Choron i Fajol u svom povijesnom riječniku muzičara govore da je Lully uveo u koncerte doboše i timpane. Opće je mišljenje da je Lully uveo prvi put timpane u orkestar, prilikom izvođenja svoje opere Tezej, 1975. Ali Pierre Kerbi upozorava da je u Engleskoj prikazivanje Psihe od Locke-a (1673) ovako bilo najavljeno: "Pjesme i igre sa pratnjom za ansambl timpana, duhačkih instrumenata, violina itd.". S druge strane, na listi od 53 muzičara koji su bili angažirani za "veliku masku" datu u Whitehallu 1674, pojavljuje se ime Waltera Vanbritea, timpaniste.
Johan-Sebastijan Bach je oko 1729. potrebljavao timpane u orkestru, ali isključivo sa trubama na "tutti" i "forte" mjestima.
Haydn i Mozart daju timpanima u orkestraciji svojih simfonija važno mjesto i postižu nove efekte.
Beethoven ih koristi u svojim simfonijama i drugim djelima (osobito u Petoj, Šestoj, Sedmoj, Devetoj simfoniji i Misi u D).
U ovoj epohi timpani su se upotrebljavali u konjičkim pukovima. Nema sumnje da iz toga potječe navika, koja se dugo sačuvala u orkestru, da trube sviraju zajedno sa timpanima. Ova se navika objašnjava time što su u prošlosti timpani upotrebljavani samo za marširanje, oponašanje topova ili grmljavine, ili za ratničke scene. Kasnije su korišćeni za raznovrsne komade i svejedno su i dalje dopunjavali trube.
Ali već niz godina moderna muzika priznaje vrijednost ovih dragocijenih instrumenata i određuje im u orkestru značajnu ulogu, dostojne njihove posebne zvučnosti i njihovih ritmičkih svojstava. Anton Reicha, podrijetlom Čeh, profesor fuge i kontrapunkta na pariškom Konzervatoriju, upotrijebio je (1775), za pratnju jedne Ode Schilleru, osam timpana koje su svirala četiri izvođača.
Mayerbeer prvi koristi četiri timpana na kojima je svirao samo jedan izvođač u Robertu vragu, 1831. i Proroku, 1849.
Berlioz u Fantastičnoj simfoniji, koristi četiri timpana u koje udaraju četiri timpanista i to u Sceni na poljima, i četiri timpana sa dva timpanista u Posijelu vještica. U Velikoj posmrtnoj misi upotrebljava za stav Tuba mirum osam pari timpana (na dva para svirala su četiri izvodjaca, a od šest ostalih izvođača svaki je svirao na po jednom paru timpana; ukupno deset timpanista za šesnaest timpana).
Wagner u Tetralogiji koristi dva para timpana na kojima sviraju dva timpanista.
Prije ovih autora J.F.Reichardt upotrijebio je više parova timpana u posmrtnoj kantati pisanoj povodom smrti Fridricha Velikog.
Opat Vogler i Spohr, među ostalima, često su uvodili četiri ili šest timpana u svoj orkestar.
Pošto su u prošlosti kompozitori imali na raspolaganju više timpanista, oni su se služili čestim promjenama tonova. Od XIX. stoljeća usavršavanje različitih modela mehaničkih timpana smanjilo je broj izvođača. Tamo gdje je ranije bilo za četiri timpana dvoje timpanista, sada je jedan dovoljan (izuzev ako kompozitori ne pišu dvije ili tri odvojene dionice za timpane, što nalazimo kod Berlioza i Wagnera, ali je takav slučaj vrlo rijedak u modernoj muzici).
U suvremenoj muzici upotreba četiri ili pet timpana veoma je česta (peti je većinom mali timpan sa visokim tonovima). Kompozitori mogu pisati veoma složene dionice, jer je sadašnja konstrukcija timpana sa pedalom veoma uznaprijedovala, što olakšava zadatak izvođačima i omogućava im da veoma brzo i nečujno promijene visine tonova.
Prvi timpani upotrebljavani u orkestru, bili su bez sumnje oni kojima se služilo u vojsci. Poluloptasti kotao bio je uglavnom pokriven magarećom kožom, ponekad janjećom, kozjom ili telećom. Ove dvije posljednje vrste kože se najčešće koriste, naročito teleća. Ima više godina kako su neki proizvođači instrumenata (Amerika, Engleska, Francuska) počeli prekrivati timpane, doboše, tom-tome itd. plastičnom tvari. Na ove prekrivače ne utječe promjena temperarure onako kako utječe na životinjske kože. Zbog toga je njihova napetost uvijek jednaka i ton se ne mijenja.
