Arthur Rimbaud
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
| Jean Nicolas Arthur Rimbaud | |
|---|---|
 |
|
| rođen: | 20. oktobar, 1854. Charleville, Francuska |
| preminuo: | 10. novembar, 1891. Marseille, Francuska |
Arthur Rimbaud, (20. oktobar 1854 - 10. novembar 1891), francuski pjesnik.
Rođen je 20. oktobra 1854. u Charlevilleu. Upoznavši Verlaiena, napušta obitelj i na njegov poziv dolazi u Pariz. Odlazi zatim s njim u London i Bruxelles, gdje Verlaine u, ljubomorom izazvanoj, svađi puca u njega 10. septembra 1873. Time prestaje njihovo prijateljstvo i počinje Rimbaudovo lutanje Evropom, a zatim i Afrikom, sve do svoje prerane smrti, 10. novembra 1891. godine.
Pjesme je počeo pisati već u petnaestoj godini. Preteča simbolizma i nadrealizma, čudesan dječak - vidovnjak, koji je u sedamnaestoj napisao znamenitu poemu Pijani brod. Prestao je pisati u dvadesetoj godini života da bi se prepustio pustolovnom životu trgovca-istraživača u egzotičnim krajevima. U svijet literature banuo je i prohujao kao meteor, ostavivši djela koja nagovještaju simbolizam i nadrealizam moderne poezije. Vrata koja je Baudelaire odškrinuo, Rimbaud je širom otvorio. Uznesen i porican, za jedne ikona, za druge psihopat, taj je "ukleti" pjesnik ostao u svakom slučaju lirski fenomen kojem mnogo duguju sve moderne poetske struje.
[uredi] Moje boemstvo
fantazija
Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
- Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa - sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela - stopu pored srca!
[uredi] Predosjećaj
U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.
[uredi] Prvo veče
Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!
Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagahno.
Nježno mi glavu tad okrene:
"Oh! sviđa mi se, sviđa to!
Ali ti moram reći zato..."
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da...
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
