Humska zemlja

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Humska zemlja je dio prostora koji obuhvata današnja Hercegovina.

Uzima se da je Hum stari naziv za Hercegovinu. Granice Huma (Humske zemlje) koji je 1326. ušao u sastav Bosanskog kraljevstva i granice kasnije hercegove zemlje i kasnijih poimanja i shvatanja Hercegovine (Hercegovački sandžak, Hercegovački pašaluk, ali i Stara Hercegovina i sl.), sve do dabašnjeg vremena je drugačije. Područje današnje Hercegovine je kroz historiju bilo u sastavu različitih država, u srednjem vijeku u sastavu Bosanskog kraljevstava, a u razdoblju osmanske vlasti jedno vrijeme u sastavu Bosanskog pašaluka, a onda kao poseban Hercegovački pašaluk. U mnogim segmentima Hercegovina je imala i ima svoje identifikacione karakteristike.

II. Od zemlje Bosne do Bosne i Hercegovine

Papa Ivan X. pisao je u dva navrata tijekom 925. pisma hrvatskom kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na crkveni sabor u Split, a drugim ih savjetovao da svoju mladež uče latinskom, a ne barbarskom jeziku.[3] Nešto kasnije, bizantski car Konstantin Porfirogenet (905-959.) napisao je, odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi poznato pod nazivom O upravljanju carstvom. U njemu možemo pronaći podatke o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali. Posebna poglavlja posvećena su: Zahumljanima, zatim Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima i Paganima, odnosno Neretvanima, te njihovim zemljama.[4] Porfirogenet posvećuje XXXIII. poglavlje Zahumljanima i "zemlji koju sada nastanjuju", te spominje gradove: Bunu, Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik, te rijeku Bunu. Spominje zemljicu Bosnu (to horion Bosona) Prvi bosanski vladar ban Borić spomenut je prvi put u povijesnim vrelima oko 1150., više od dva stoljeća (225 godina) iza humskog kneza.[9] Dok neki autori drže kako su Zahumlje i Hum sinonimi, drugi tvrde da je Zahumlje iza Huma i da se zapravo radi o dva različita prostora.[10] Kako bilo, Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima. Važno obilježje njihovog društvenog života i identiteta bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka i rješavanja sporova. Hum je početkom XIV. stoljeća potpao pod vlast hrvatskog bana Pavla Šubića, zatim od 1326. pod vlast bosanskog bana Stjepana.[11] Takvo stanje nije dugo potrajalo, Stjepanov sinovac i nasljednik Tvrtko predao je već 1357. najveći dio Humske zemlje, odnosno kraj između Cetine i Neretve sa Završjem i Imotskim u vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I., koji je oženio njegovu rođaku, Stjepanovu kći Elizabetu.[12] Pet godina nakon Ludovikove smrti, tijekom 1387., sada već kralj Tvrtko (okrunjen 1377.) zauzeo je uz pomoć hrvatskih ustanika Klis, Omiš, Vranu i Ostrovicu, te su ga kancelarije dalmatinskih gradova nazivale još i kraljem Hrvatske i Dalmacije.[13] Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegovog nasljednika bosanskog kralja Dabiše i ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda iz 1394., Hum je opet (nakratko) vraćen u vlast sada već znatno oslabljenog bosanskog kralja.[14] U XV. stoljeću Hum je bio izložen čestim napadima Turaka. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda Vlatko Vuković, čiji je sinovac i nasljednik Sandalj Hranić Kosača (1392-1435.) od svibnja 1405. vladao Humom.[15] Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to vrijeme bosansko kraljevstvo bilo je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje, Pavlovići i Kosače.[16] Sandalja je u ožujku 1435. naslijedio sinovac Stipan Vukčić Kosača, koji se u listopadu 1448. proglasio Hercegom humskim i primorskim, čime je iskazao svoju potpunu neovisnost. Herceg je zaratio s bosanskim kraljem Tomašem a rat je potrajao nekoliko godina.[17] Herceg Stipan htio je svoju vlast proširiti i na oblast Cetine, pa je u srpnju 1459. zauzeo grad Čačvinu.[18] To je izazvalo nove sukobe s bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao ambicija u tom pravcu, pa je od Hercega tražio da mu ustupi osvojeni grad. Herceg je izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima nego bosanskom kralju.[19] Turci su 1463. zauzeli najveći dio bosanskog kraljevstva i ubili kralja Stjepana Tomaševića. Hercegovina se žestoko branila. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače Vladislav i Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem Korvinom navaljivali su na Turke i oslobađali dijelove bosanskog kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska posebno su se istakli u borbama za oslobađanje Jajca početkom listopada 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava među svoje velikaše i dao je njemu i njegovom sinu Balši gradove: Veselu Stražu i Prozor sa župama: Uskoplje i Rama.[20] Snaga turskog oružja i nesloga zapadnog svijeta uvjetovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Zadnji hercegovački grad Novi pao je početkom 1482., a zadnje otpore Turcima su uz vojsku Hercega Vlatka pružali Ugari i Hrvati pristigli iz Senja.[21] Tako je nepuna dva desetljeća iza Bosne, nakon žestokog otpora i najveći dio Hercegovine pao u turske ruke. Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i Primorju, koje su zauzeli Mlečani. Hercegovačka i bosanska država potpuno su ugašene.[22] Herceg Stipan Vukčić Kosača umro je u Novom 22. svibnja 1466.[23] Njegova kći Katarina, bosanska kraljica, žena kralja Tomaša i pomajka kralja Stjepana Tomaševića, uspjela je izbjeći preko Dubrovnika u Rim, gdje je umrla 25. listopada 1478.[24] Hercegov najstariji sin Vladislav sklonio se u Slavoniju u Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo, gdje je za sebe i svoje potomke, od kralja Matijaša dobio posjede u Križevačkoj i Vukovarskoj županiji. Umro je početkom 1489. Vladislavov sin Petar Balša dobivao je tijekom 1497. od Dubrovčana novce na ime prihoda s imanja na dubrovačkom teritoriju. Njegov potpis nalazi se sedmi po redu u ispravi koju je plemstvo (63 plemića) Dalmacije Hrvatske i Slavonije izdalo u ožujku 1492. Tri godine kasnije Balša je kraljevim nalogom upućen opskrbiti namirnicama hrvatsko-ugarsku posadu u Jajcu, a početkom XVI. stoljeća zabilježeni su njegovi vojni pothvati protiv Turaka kod Kamengrada i Knina. Balša je 1498. dobio i mletačko plemstvo. Umro je oko 1515., a iza njega ostali su sinovi: Matija i Vladislav. Matija je imao sina Nikolu, koji je napustio Slavoniju i preselio na imanja svojih ujaka Jakšića u Čanadskoj županiji. Nikola je imao sinove: Juru, Stipana i Pavla. Dubrovčani su 1605. isplatili Vladislavovim potomcima prihode s njihovih imanja, nakon čega se više ne spominju u povijesnim vrelima.[25] Hercegov mlađi sin Vlatko sklonio se nakon pada Novog 1482. na otok Rab, gdje je ubrzo, nekako kada i stariji brat malo prije ožujka 1489. i umro.[26] Vlatko je imao tri sina, ali se u vrelima imenom spominje samo Ivan, koji je 1505. uvršten u mletačko plemstvo. Ivan je umro 1538., a iza njega ostala su tri sina: Vlatko, Stipan i Feranta. U ljeto 1551. Vlatko je boravio u Carigradu, odakle je preko Bugarske i Srbije došao u Dubrovnik. U Carigradu je pokušao raščistiti nesuglasice sa svojom rođakom kćerkom Ahmed-paše Hercegovića. Spor se vodio zbog vinograda i kuće na dubrovačkoj teritoriji. Ona je obavijestila sultana da je iz Mletaka došao "sin sinovca njezinog oca, nevjernik po imenu Vlatko". Vlatko je 1570. došao u Kotor s namjerom osloboditi Hercegovinu od Turaka. Sudjelovao je u nekoliko bitaka, ali nije dobio dostatnu podršku za ostvarenje svog nauma. Vlatko je zadnji put spomenut u povijesnim izvorima 1591., a već 1596. Dubrovčani su isplatili prihode na imanja njegovim sinovima: Ivanu, Alfonsu i Horaciju. Ivan je 1598., došao u sukob s mletačkim vlastima, a koliki je bio ugled Kosača u kršćanskom svijetu pokazuje i činjenica da se za njega tada zauzeo i sam Papa. Ivan je umro oko 1602. Kosačama su 1624. isplaćene zadnji novci na ime prihoda od njihovih imanja iz Dubrovnika, a Ivanov sin Vlatko umro je između 1637. i 1646.[27]

Najmlađi sin Hercega Stipana, istoga imena Stipan, prešao je kao turski talac 1474., na islam. Prozvali su ga Ahmed Hercegzade (hercegov sin). Dubrovčani su mu 1495. isplatili 10.000 dukata na ime očeve zaostavštine i prihoda. Nastavili su plaćati dohodak "s imanja u Hercegovini" barem do 1513., o čemu su sačuvani dokumenti. U ožujku 1497. Ahmed je po prvi put postao veliki vezir Otomanskog carstva, što je bio još pet puta. Nakon više uspona i padova u karijeri ubijen je u ljeto 1517. u Kairu, gdje je bio na funkciji Kair-bega. Imao je tri sina i tri kćeri. Ostala su sačuvana imena dvojice sinova: Alija i Mustafe i kćerke, kojoj je otac dao znakovito ime Huma. Jedna Ahmedova kćer, kojoj nije ostalo upamćeno ime, živjela je neko vrijeme u Mostaru, kao sandžak-begovica Hercegovine. Dubrovčani su nastavili isplaćivati prihode Ahmedovim nasljednicima do 1585., kada su umrli njegovi zadnji potomci, koji nisu ostavili nasljednika.[28] Iscrpnije: [1]