Ključ (stari grad)
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
- Za druga značenja pojma Ključ pogledajte čvor članak.
 |
|
Ključ je stari grad u istočnoj Hercegovini, Bosna i Hercegovina.
[uredi] Historija
Na obroncima ispod Babe planine uočava se kupasto uzvišenje sa ostacima Sandaljeve rezidencije Ključa, njegovog najvažnijeg grada u kome je izdao najviše povelja. Tradicija pominje više priča o Sandaljevoj ženi Jeleni kćerki kneza Lazara Hrebljanovića i udovici Đurđa Stracimirovića Balšića, na ovom području. Sandaljev nasljednik, Stefan Vukčić, često je boraveći u Ključu primao poslanstva, mada već tada grad nije imao isti status.
Nije objašnjeno zašto se Ključ ne navodi već u prvoj povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa iz 1444. godine, kada se potvrđuju posjedi Stefana Kosače. Kao castrum Glutsch pominje se 1448. g., a kao civitate Cluz cum castris et partinentiis suis, 1454. godine.
Nadgledajući susjednu Cernicu, grad je osmatrao kretanje najvažnijim trgovačkim drumom, Dubrovnik-Goražde. Medu hercegovim rezidencijama najduže je opstajao pod osmanskom opsadom. Tako je upad njihovih pokretljivih trupa osujećen u julu 1463. godine, ponovnim i kratkim pripajanjem hercegovoj teritoriji.
Krajem 1465. godine Kosača od Dubrovčana traži namirnice za opkoljenu tvrđavu. Zbog bojazni od odmazde, njegov zahtjev je odbijen i upućen na ugarske zapovjednike.
Hercegov sin Vlatko neposredno upravlja Ključem od 1464-1468. godine, da bi potonje godine pao pred Osmanima uz najžešći otpor i postao has hercegovačkog paše. U ugarskom mirovnom ugovoru, Ključ se spominje 1519. godine, a već 1533. godine djelimično je u ruševinama. U tursko-mletačkim ratovima, 1687. godine, zabilježen je kao ”Fortezza di Cluz”. Među dizdarima iz 1687. godine, uz ključke, pominju se i oni iz Klobuka i Trebinja. U gradu su na neodređeno vrijeme boravile Turhanijine trupe, odbjegle od Smail-age Čengića. U njemu su, 1861. godine bili zatočeni Stojan i Petko Kovačević, i iste godine pod nerazjašnjenim okolnostima uspijevaju da se domognu slobode. Pred austrougarsku aneksiju, 1878. godine, ulogu Ključa preuzima novopodignuti grad u Koritima.
Ključko podgrađe sa nekropolom ukrašavao je nadgrobnik Radonje Ratkovića na kome se pojavljuje po prvi put ime jednog srednjovjekovnog grada.
Na geografskim kartama, tvrđava je ucrtana iz podataka preuzetih iz dubrovačke građe. Ostaje nepoznato kada je prvi put naznačena na karti sa istorijskom podlogom. U tom slučaju, kartografska građa bila bi usmjerena na posebna istraživanja. Na karti urađenoj prema dubrovačkim izvorima do XV vijeka u razmjeru 1:100000, Ključ je ucrtan na prostoru naseljenom vlasima Plišcima i Maleševcima. Znatno kasnije, Taloci je uradio kartu u razmjeru 1:750000 sa prepoznatljivim položajem srednjovjekovnog sistema. Na Vegovoj karti iz 1957. godine, Ključ je obilježen kao dvorac Hranića-Kosača. Pošto se taj zaključak ne može odnositi na kartu trebinjske oblasti, pojava grada ne može se vezivati za period stariji od XIV vijeka. Od XIV vijeka i razvoj Cernice je zahtijevao potpunu zaštitu trgovišta.
Odmah poslije 1878. godine, na Ključu je istraživao inženjer Hugo Jedlička. On ne samo da nije vodio stručna arheološka iskopavanja, nego je, šta više, opustošio lokalitet, a uz to prenio dva topa u Zemaljski muzej.
Prvi i dosad jedini opis Ključa dao je Stevan Delić. Opis je zabilježen prije devedeset godina i zaslužuje pažnju. On je uočio da je grad podignut na ”uzdignutoj uzbrdici”, i da ga od istoka prema zapadu zatvaraju tri visoke stijene. Iako bez klasičnog predvorja, sastojao se iz Gornjeg i Donjeg grada.
Od istoka prema zapadu uočio je ”Vilinu pećinu” sa ponorom i dubokom jarugom, gdje su se posadnici snabdijevali vodom u vrijeme velikih oborina.
Položaj zidova ograničen je krečnjačkim gromadama pri spajanju vanjskog bedema, dok stjenoviti teren do krajnosti štiti istočni bedem gornjeg grada. U njemu je ulaz sa dovratnicima visokim 1,70 m i širokim 0,80 m. Teren je nivelisan ispred donjeg praga, a iznad njega usječeni su stepenici za izlaz na stražarsku stazu. Sudeći po ostacima kružnih udubljenja u zidu, šetnicu je podržavala drvena galerija.
Unutrašnjost zatvara dvorišni prostor 51x19,2 m, a na najvišem grebenu uzdiže se glavna kula (donžon) četverougaone osnove, 8,00x8,00 m sa zidom debelim 1,80 m. Južno od glavnog ulaza raspoređena je četvrtasta kula 7,00x3,40 m koju je Delić nazvao tamnicom. Sa zidovima širokim od 0,80 do 1,00 m, ona je nadzirala tajni izlaz za donji grad.
Iznad sjeveroistočnog bedema zapažaju se topovski otvori i brojne puškarnice-strijelnice. Na zidovima glavne kule vidljiva je daleko manja brojnost otvora za vatreno i hladno oružje.
Za arhitekturu grada možda je najvažniji opis spoljnog bedema gornjeg grada, visokog oko 7,00 m i širokog do 3,50 m, što je, bez sumnje, neuobičajeno za srednjovjekovne gradove. Za zapadni i južni zid tog dijela grada Delić ističe da su imali debljinu 0,80 m i da odatle opsađenim nije prijetila opasnost.
Prilaz glavnom ulazu gornjeg grada bio je izveden kroz bočni zid visok 2,00 m i širok 1,40 m. U tom dijelu tvrđave vodosnabdijevanje je bilo redovnije iz do danas dobro očuvane cisterne 4,00x3,00 m. Uz nju se prepoznaju ostaci neidentifikovane stambene zgrade na putu prema tamnici.
Po dužini, Donji grad se ne razlikuje od gornjeg i znatno je niži.
Mnogo više je oštećen, tako da se osim jugoistočnog ugla ne prepoznaju ostaci zidova. U srednjem vijeku su bili moćni i zatvarali unutrašnjost sa istoka i zapada, a sa sjevera, strma padina gornje fortifikacije. U taj dio grada ulazilo se sa sjeveroistoka, iza kamene stolice uklesane u stijeni, 68x35x40 cm.
Zidovi i kule omeđuju približno pravilan prostor dvostrukog četverougla, gdje su donji, gornji i centralni prostori zaštićeni prirodnim stijenama. Zbog toga su zidovi pojačani samo na mjestima gdje grebeni nisu postojali, ili su tek naizmjenično primjetni.
Kako bi se onemogućio prilaz neprijatelju do slabije ozidanih bedema iznad litica na kojima se grad sterao, bočna kula je dobila ulogu isturene osmatračnice. Ako se izostavi spoljni bedem sa ulazom u nižu tvrđavu, najraniji zidovi Gornjeg grada brižljivije su izvedeni od njegovog donjeg i mlađeg proširenja.
Osnova Ključa pokazuje da se na njoj mogao razviti odbrambeni sistem pravilnog četverougla na nivelisanom terenu sa uvučenim motriljama na uglovima Gornjeg grada. Kako su Osmani u dužim i kraćim prekidima prodirali u vojvodstvo, bedemi i kule su pretrpjeli znatne prepravke, već od Sandaljeve smrti, 1435. godine.
Sa Hercegovom vlašću Ključ gubi političku ulogu, ali mu raste strateška i ekonomska vrijednost. Tada su zidovi ojačani srednjovjekovnim opusom incertumom sa ispunom od trpanca u krečnom malteru.
Jedno od najinteresantnijih pitanja se odnosi na prilagođavanje novoj tehnici ratovanja. Sudeći prema ostacima strijelnica i topovskih otvora, grad je bio mnogo bezbjedniji od Blagaja i Samobora. Prevazilaženjem prvobitne izgradnje čvrstih i masivnih konstrukcija, odbrambeni smisao je dobijao na obimnijim izmjenama. Vjerovatno je to razlog više za proučavanje promjena u temeljima kula i zidova. Za unošenje ratnih sprava mogli su poslužiti veliki polukružni otvori. Ipak, položaj kula i objekata Donjeg grada nije moguće ustanoviti bez istraživanja, mada se u manjoj mjeri isti problem osjeća i u gornjogradskoj fortifikaciji. Povećanje nosivosti donjih zidnih površina nije bilo od uticaja na gornje završetka koji su se vremenom sve više obrušavali. Do osme decenije XIV vijeka, visina kula nije povećavana. Krajem XIV i početkom XV vijeka otpočela su pojačavanja zidova, tako da je danas gotovo nemoguće potpuno uočavanje prvobitne zidne teksture. Spolja su doživjele zadebljanja preziđivanjem, pri dnu mnogo debljim, pri vrhu mnogo užim. Ta okolnost je smanjila efikasnost urušavanja topovskim gađanjem. Da li je u to doba ispred grada podignut novi zid ili rov ne može se zaključiti bez pomoći arheologije. Sličan zaključak se odnosi i na ojačavanje kula koja su sprječavala prilaz kontraforima.
