Nikola Nalješković
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nikola Nalješković (Dubrovnik, oko 1500. - Dubrovnik, 1587.), hrvatski pjesnik, dramatik i naučnik.
Nakon završene škole u Dubrovniku i financijski neuspješne trgovačke karijere, radi kao pisar, kancelar i mjernik. U poznim se godinama bavi astronomijom i matematikom. Na poziv iz Rima dao je mišljenje o reformi kalendara koju je pripremao Grgur XIII.
Sadržaj |
[uredi] Književni rad
Nalješkovićev lirski i dramski opus tematski su i žanrovski raznoliki. U ljubavnom kanconijeru (pod naslovom Pjesni ljuvene štampan u Zagrebu tek 1876.), svojevrsnoj historiji pjesnikove ljubavi, u oko 180 pjesama, kadikad uokvirenima moralno-didaktičnim tonom i prikazom tadašnjeg dubrovačkog društvenog života, prepleću se refleksivnost i melanholija, ljubavna bol i «opći pesimizam». Dvanaest Nalješkovićevih pokladnih pjesama (Pjesni od maskerate; 9, 4. i 7. maskerata štampane su 1844. i 1858, a sve 1873) čini cjelovitu maskeratu. Prvu, svojevrstan prolog, izgovara «vrag», najavljujući dolazak družbe — maskiranih govornika ostalih pjesama (zaljubljenik, zabogari, sužnji, pastiri, Latini, Ciganka). Iz okvira tradicije pokladnih prigodnica izdvaja se Nalješkovićeva maskerata dvosmislenom pokladnom opscenošću i erotičnom rječitošću, odražavajući veselo i lascivno renesansno karnevalsko ozračje.
[uredi] Komedije
Sedam nenaslovljenih scenskih djela, sastavljenih od prologa i jednoga čina u stihovima, rukopisi označuju "komedijama" (prvi put štampane su u ediciji Stari pisci hrvatski). Prve četiri "komedije" ulaze u žanrovski okvir pastorale.
Komedija prva dramatizira tipično pastoralnu tematiku s prepletanjem čarobnjačkih elemenata, podsjećajući na Tassova Amintu, ali i na pastirsku eklogu Džore Držića Radmio i Ljubmir, te nagovješćujući Držićevu Tirenu. Alegorijsko-slavljenički okvir dinamiziran je izmjenom realizma i fantastičnoga, lascivnoga i sentimentalnoga, naturalizma i humora.
Komedija druga, mitološka igra, dramatizira motiv iz klasične mitologije — poznata je kao Parisov sud. U središtu dramske priče (tri vile prepiru se kojoj će pripasti jabuka na kojoj piše "za najljepšu", pastir ih odvodi sudcu, nakon presude vile s pastirima «učine tanac» i podu u lug) je mudri sudac - presuditelj pravde i mira u dubravi/Dubrovniku, koji uspostavlja trenutno poremećen mir.
Komedija treća u žanrovskom smislu je hrvatska dramska robinja. Položaj vile koja tuži, međutim, pretvara ovu pastoralnu dramsku robinju u pravu scensku igru: agonalnost i natjecanje nalik moreški između satira lovaca (prirode) i mladića tragatelja (kulture) za Vilu prekida Starac sudac (svojevrstan Deus ex machina) oslobađajući «robinju».
Necjelovita Komedija četvrta, fragment većeg teksta na moreškansku temu, dramatizira temu mira i slobode u dubravi.
Komedija peta i Komedija šesta u žanrovskom smislu prve su farse u hrvatskoj književnosti; obje realistički prikazuju život u dubrovačkoj kući, obrađujući temu nevjerna muža gospodara. Naslanjaju se na tradiciju srednjovjekovnih farsa i antički mima.
U Komediji šestoj (štampanoj 1873), jednočinkoj farsi sličnoga naboja i odnosa kao u Petoj, i s podsjećanjem na francusku srednjovjekovnu farsu, radnja se zapleće: s gosparom je zanijela ne samo sluškinja nego i «babica»; to doznavši, žena se pretvara da umire, a pop smiruje situaciju. Društvena kritika ovdje je još jača, jezik prostački, situacija naturalistička i gruba.
Komedija sedma, kao i farse, isječak iz dubrovačkoga života, podijeljena u prolog i tri ara (čina), ima neka obilježja plautovske eruditne komedije i rimskoga mirna (ljubavne intrige). Utemeljena na realističkim dijalozima, konkretnim detaljima, osobama i slikama dubrovačkoga života, svojevrsna je preteča Držićeve komedije Dundo Maroje, ali i Novele od Stanca.
[uredi] Ostala djela
Nalješković je napisao velik broj pjesničkih poslanica, epistola koje upućuje obitelji i prijateljima od Zadra do Dubrovnika, posebno pjesnicima. Osim za istraživanje hrvatske kulturne historije, Nalješkovićeve poslanice (napisane dvostruko rimovanim dvanaestercima ili u osmeračkim katrenima), često prožete osjećajem boli, čežnjom za mirom i slobodom, te ljubavlju prema domovini, imaju znatnu pjesničku vrijednost (elementi humora i satire).
Nalješkovićeve nadgrobnice, žanrovski (prigodnice) i izrazno bliske su epistolarna, a osim pojedinačnih (prigodnih) pobuda tematiziraju i univerzalnije sadržaje (fenomen smrti).
Pjesni bogoljubne, odnosno nabožnu, duhovnu liriku pisao je Nalješković vjerojatno u starijim godinama. Nastavljajući na srednjovjekovnu tradiciju, teme kršćanske teologije obogaćuje složenijim oblicima i meditativno-refleksivnim naglascima, te izrazito emocionalnim stavom lirskoga subjekta.
Sredinom 16. vijeka Nikola Nalješković je središnja osobnost prvog povezanijeg književnog kruga u hrvatskoj književnosti (Mavro Vetranović, Ivan Vidali, Petar Hektorović, Hortenzije Bartučević). Naraštajno, vrijednosno i poetički smješten između Mavra Vetranovića i Marina Držića, Nalješković estetički vrijedno mjesto danas zaslužuje žanrovskom raznolikošću svojega opusa u kojem se smjenjuju paradigme srednjovjekovne, renesansne, ali i manirističke poetike (prepletanje privatnosti i javnosti, tjelesnosti i duhovnosti, smijeha i osamljenosti, realizma i senzualizma, racionalizma i osjećajnosti, smrti i radosti). Nalješkovićeva djela su 1873. i 1876. štampana u Starim piscima hrvatskim, šezdesetih godina 20. vijeka otkriven je najstariji poznati rukopis iz 17. vijeka svih djela ovoga autora (čuva se u trezoru Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Zagrebu) i do danas nije objavljen.
[uredi] Djela
- Pjesni ljuvene
- Pjesni od maskerate
- Sedam nenaslovljenih komedija
- Pjesni bogoljubne
