Proučavanje stećaka
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Proučavanje stećaka ima svoju dugu historiju.
Prvobitno sagledavanje stećaka pripada putopiscima koji su sa pratili očuvanu narodnu tradiciju na terenu koja je bila skromna u pojašnjavanju mjesta i uloge stećaka u historijskom razvoju BiH. Naučno proučavanje stećaka počinje krajem 19. vijeka, najviše u okviru struke povezane za Glasnik Zemaljskog muzeja BiH i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Značajni rezultati postignuti su u 20. vijeku. Pored Zemaljskog muzeja na tom planu su se istakli stručnjaci u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti.
Polovinom 20. vijeka započelo se s poslom kompletnijeg sagledavanja identifikacije lokaliteta i nekropola sa stećcima. Pored popisivanja započelo se i sa detaljnijom obradom pojedinih nekropola. Obrađeni su Radimlja, Olovo, Ludmer, Kupres, Blidinje, Kalinovik, Stećci centralne Bosne, Grborezi, Ljubinje i drugi širi lokaliteti i nekropole. Pored popisivanja, registracije i zavođenja u blago kulturne baštine BiH, vršena je i konzervacija i zaštita oštećenih stećaka. Čitav posao je rezultirao obimnim katalogom koji je sačinio Šefik Bešlagić 1971. To je ogromno blago koje je predstavljano i u svijetu putem međunarodnih izložbi. Uprkos detaljnom popisivanju i poslije je dolazilo do pronalaska novih stećaka koji ranije nisu bili evidentirani.
Proučavanje stećaka obuhvata više segmenata definiranih istraživačkih pravaca koji su još uvijek otvoreni. Pored rasprostranjenosti, brojnosti, oblika, ukrasa, predstava, simbolike i proučavanja pokojnika, najveću vrijednost predstavljaju očuvani Natpisi na stećcima, kao izvori prvog reda za proučavanje historije srednjovjekovne Bosne. Pojedinačnim segmentima proučavanja stećaka prilazili su brojni stručnjaci starije generacije među kojima se ističe Ćiro Truhelka. Noviju generaciju predstavljaju Marko Vego, Alojz Benac, Šefik Bešlagić i Nada Miletić.
