Župna crkva Sv. Mihovila u Varešu

Izvor: Wikipedija

Sadržaj 1 Uvod 2 Vareš i njegova okolica 3 Vareška katolička župa 4 Stara crkva 5 Srednja ili Kljajićeva crkva 6 Druga(Ikićeva)crkva 7 Obnova crkve(1977. – 1981.)

[uredi] Uvod

Među najvažnije zgrade u Varešu svakako pripada i katolička župna crkva. Nju ide to mjesto i zbog starine i zbog veličine, i zbog ostvarene ljepote.

Ta zgrada ima za sobom dug i zanimljiv razvoj. U njemu razlikujemo staru crkvu uz riječicu Stavnju, srednju crkvu, koja je ugrađena u postojeću a ovdje je nazivam «Kljajićevom» i napokon, novu crkvu, koju ovdje nazivam «Ikićevom». I ova, zadnja crkva doživjela je prije dvadesetak godina (od 1977. do 1981.) znatan preobražaj. Toga reda držat ćemo se i u ovom prikazu. Ipak, prije opisa zgrada i njihova razvoja, potrebno je u najkraćim crtama kazati nešto i o samom mjestu Varešu i o njegovoj župi.

Izlaganje se, prema tome, dijeli na šest dijelova:

I. O Varešu

II. O vareškoj župi

III. O Staroj crkvi

IV. O srednjoj ili Kljajićevoj crkvi

V. O novoj ili Ikićevoj crkvi

VI. O obnovi nove crkve od 1977. do 1981.

[uredi] Vareš i njegova okolica

Vareš, grad udaljen 46 km sjeverno od Sarajeva, smješten je u kotlini kojom protječe rječica Stavnja. Nad tom kotlinom (nadmorske visine oko 830 m) izdižu se s obje strane visoka strmenita brda. Takav oblik tla nepogodan je da se na njemu razvije veće naselje, budući da se ono ovdje može širiti samo po dužini, u pravcu sjever-jug. Vareš je tako vrlo rijedak primjer većega naselja, koje se – silom prilika – pružilo poput vrpce na dužini od pet kilometara.

No, ako je ovo mjesto zbog svoga uskog i tijesnog smještaja nepodesno da na njemu nastane i da se razvije neko veće naselje, to su ipak njegovo rudno bogatstvo, guste šume posvuda unaokolo i dovoljno vode bili uzrokom da ono ovdje nastane i da dosegne visok broj stanovnika (1960. godine 24.476). Računa se da u vareškim brdima ima preko 150.000.000 tona željezne rude srednje kvalitete. To je, po prilici, bila polovica svih zaliha te rude u bivšoj Jugoslaviji. A vareška okolica obiluje ne samo željeznom nego i drugim rudama, koje sadrže olovo, krom, cink, aluminij. – Veliko vareško blago jesu i njegove šume, danas uglavnom četinjarske (jele i omorike), a nekoć je bilo obilno bukava, kojih je danas gotovo sasvim nestalo.(1)

Već su Rimljani ovdje iskorištavali rudu, iako je o tome sačuvano malo tragova, npr. Ploča s natpisom «villicus procurator» i rudarska svjetiljka. U srednjem vijeku spominju se poimenice neka vareška sela, središta rudarske djelatnosti, npr. Duboštica (g. 1393.), pa se računa da se ovdje kopala i prerađivala i željezna i druge rude za bosanskih banova (Kulina i, osobito, Stjepana II. Kotromanića) i za bosanskih kraljeva. Nažalost, izvori su o tim stvarima oskudni.(2)

Sam Vareš, pod tim imenom i na sadašnjem mjestu, spominje se kao naselje tek za bosanskog upravitelja Jakuba Hadum-paše (1489.-1493.). To, naravno, ne znači da on nije i ranije postojao. U 16. stoljeću (g. 1516.), kako to bilježi turski defter toga vremena, Vareš je imao 150 kuća, od čega je bilo 147 kršćanskih, dvije muslimanske i jedna koja je pripadala nekom muslimanu samcu. Kad uzmemo da pojedina kuća ima u prosjeku šest osoba, onda izlazi da je te godine u gradiću bilo oko 900 stanovnika.(3)

Osnovno zanimanje ljudi ovog kraja bilo je odvajkada vađenje i taljenje rude i obrada željeza, iz kojeg su kovali razne predmete (peke, sačeve, sjekire, noževe i dr.), koje su posrednici prodavali diljem turskog carstva (u Egiptu i Siriji). Tu proizvodnju pratilo je u stopu pravljenje drvenog uglja, prijeko potrebnog za taljenje rude i za kovanje željeza, a onda i razni drugi zanati, trgovina, prijevoz i uprava. Stoljećima, to se zadržavalo na istoj razini: fra Pavao iz Rovinja zatekao je g. 1640. oko četrdeset majdana u Varešu a upravo toliko ih je bilo kad je Austrija izgradila i upalila prvu visoku peć (1891.), pa je onda time samostalno taljenje rude i obrađivanje željeza u majdanima bilo ugušeno.(4) Još je korjenitija izmjena nastala nakon II. svjetskog rata, kada je komunistička Jugoslavija uvelike povećala kopanje rude. Dok se u staro doba, g. 1880., godišnje iskopalo 2.305 toga, g. 1913. (kad je austrijska proizvodnja rude dosegla svoj vrhunac), bilo je iskopano 219.131 tona, što znači gotovo sto puta više nego ranije.(5) Slično je i jugoslovenska proizvodnja nadmašila austrijsku, jer se ponekad (npr. g. 1975.) proizvelo oko 3.000.000 tona. U to vrijeme vareški je rudnik snabdijevao rudom ne samo svoju željezaru nego i druge: Zenicu, Sisak, Jesenice i Smederevo.(6)

Usporedo s tim promijenio se i broj vareškog stanovništva: g. 1960. ono je naraslo do brojke 24.476. Tako se izmijenio i njegov sastav u vjerskom i nacionalnom pogledu. Izmijenilo se postupno i vanjsko lice grada. Ono je ostalo isto samo u nekim dijelovima gornjega grada (osobito u Matijevićima), a na mnogim drugim mjestima nekadašnjem Varešaku teško je bilo reći je li to njegov grad. Čak su ponegdje i brda izmijenila svoj izgled.

[uredi] Vareška katolička župa

Jedna je stvar tijekom svih ovih promijena ostala stalna: djelovanje vareške katoličke župe. No, njezin nastanak i prvobitno sjedište njezino zavijeno je u maglu. U godinama bosanske samostalnosti vjernike ovog kraja posluživali su franjevci sutješkog samostana. Postupalo se tada, kao što i često kasnije, po sustavu tzv. kapelanija: iz svoga sjedišta u samostanu dolazio bi za to zaduženi svećenik na neko vrijeme da održi službu Božju i zadovolji druge vjerske potrebe, da bi se onda opet vraćao u samostan. Mjesta kamo je on najprije dolazio bila su, kako se čini, najprije Duboštica, a kasnije zaravanak iznad samog Vareša zvani Oglavić i drugo mjesto, na suprotnoj strani, u selu Diknićima. Na Oglaviću je bila crkva sv. Ilije; još u vrijeme između dvaju svjetskih ratova održavala se tamo na blagdan sv. Ilije sv. Misa na tada još zamjetljivim ruševinama crkve. Na Diknićima je postojala crkva sv. Ane(7).

S vremenom su uza Stavnju izgradili brojne majdane pa onda i radničke kuće, da se oni, nakon mučnog rada, ne moraju penjati na brdo. Tako je onda bilo prikladno da se i svećenikovo sjedište i crkva smjesti u kotlini i da postane župom. Iako ne znamo kada se to točno dogodilo, čini se sasvim prihvatljivim da je to bilo početkom 16. stoljeća.

Turske vlasti izlazile su rudarima i kovačima više u susret nego li ostaloj raji, jer im je njihova djelatnost bila potrebna i unosna(8).

Župa je s vremenom nekada rasla a nekada se i smanjivala. Nekoć su predjeli oko Jelašaka i Vijake bili samostalne župe, ali su, nakon napuštanja olovskog samostana (g. 1687.) bili uključeni u varešku župu. Kasnije je Vijaka (g. 1833.) postala samostalnom župom a tako i Jelaške (g. 1924.). Napokon, g. 1935., odijelila se od vareške župe i Breza.

Broj vjernika ove župe u prošlim vremenima rastao je polagano, a tek se u zadnjem stoljeću bilježi nagli porast, kako se može vidjeti iz sljedećeg pregleda:

a) 1516. - 887 vjernika

b) 1673. - 954 vjernika

c) 1777. - 2225 vjernika

d) 1813. - 2531 vjernik

e) 1877. - 2037 vjernika

f) 1906. - 2103 vjernika

g) 1935. - 4925 vjernika

h) 1990. - 5897 vjernika(9)

Napomena: Smanjenje broja g. 1877. i 1906. treba pripisati odjeljivanju Vijake od vareške župe. Nekad dolazi do upadnog smanjivanja broja vjernika i zbog kuge (npr. g. 1815. – 1818.) i raznih drugih nevolja.

Djelovanje župnika ovdje, kao i po ostaloj Bosni i Hercegovini, sastojalo se prvenstveno u skrbi za duhovno dobro vjernika. No, oni su kroz dugi period bili jedini školovani ljudi, pa su tako morali biti i narodni predvoditelji i savjetnici. Čitav niz značajnih ljudi potekao je upravo iz redova franjevaca ovoga kraja, koji su važni ne samo za ovaj period nego i za širu narodnu zajednicu. Spominjem od kulturnih djelatnika samo dvojicu: fra Matiju Divkovića iz Jelašaka, nazvanog «ocem bosanske književnosti» i fra Filipa Lastrića, prvog povjesnika Bosne. Ovaj je kraj dao i nekoliko biskupa: fra Jeronima Lučića iz Brgula (+1643.), fra Grgu Ilića iz Vareša (+1813.), fra Gabrijela Barišića (+1841.), fra Rafu Barišića (+1863.), obojica iz Oćevije(10).

Osvrnimo se, međutim, na rad vareških župnika i kapelana. Kroz zadnjih stotinjak godina možemo i u nekim pojedinostima pratiti njihovu djelatnost i osim one isključivo vjerske. Od 1836. pa do 1886. oni, s malim prekidom, vode i poučavaju ljude i djecu u osnovnoj školi, koju su oni osnovali i u kojoj su poučavali, te za koju su, uz pomoć župljana, podigli i zgradu. – Oni su začetnici hrvatskog kulturnog društva «Zvijezda»; fra Mijo Franjković pokrenuo je nastojanje da se ono osnuje (unatoč protivljenju tadašnje Vlade), a njegov brat, također župnik nakon njega, bio je prvi njegov predsjednik. Kasnije, g. 1935., upravo je župnik (fra Anđeo Anđelović) spasio to društvo da ne propadne isplativši za njega golem dug. – G. 1924., kada je «Hrvatski sokol» zaplovio protuvjerskim vodama, svećenici su osnovali odgojno, vjersko i ujedno športsko društvo «Hrvatski katolički orao», koji je kasnije (g. 1929.) pod drugim imenom nastavio svoju odgojnu i vjersku djelatnost. – Vareški svećenici bili su aktivni i pri osnivanju mjesne štedionice («Kasa društvena») i, kasnije, pri ustanovljenju nabavljačko-potrošačke zadruge (fra Peregrin Brković). – Istaknutu ulogu u zaštićivanju radnika imali su vareški župnici (osobito fra Stjepan Ikić) prilikom štrajka g. 1906. i 1912. – Župnici su ustanovi li katoličku limenu glazbu i sagradili «Katolički dom». – Oni su doveli u Vareš katoličke redovnice – najprije «Kćeri Božje ljubavi» a zatim Školske sestre sv. Franje, koje su odgojno i obrazovno djelovale sve do komunizma. – Zadnjih ratnih godina vodstvo župe istaklo se zauzetim karitativnim radom(11).

Nako prvog svjetskog rata župa je brojem znatno porasla, kao što je to već rečeno, na blizu 5.000 duša. Trebalo se stoga pobrinuti kako da ih svećenici prikladnije poslužuju. Stoga je osnovana podružna (filijalna) crkva u Vareš-Majdanu prije drugog svjetskog rata, a nakon njega na Pogari, Pržićima i Duboštici. U drugim selima postoje u grobljima kapelice. Najljepša od njih je svakako ona na gradskom groblju, koje je ranije bilo na brežuljku zvanom «Ruda», na sredini između Gornjeg Vareša i Vareš-Majdana. Nakon II. Svjetskog rata to je groblje preneseno na sjever, podaleko od grada, na mjesto zvano «Stogić». Tu je kapelicu projektirao J. Plećnik, no golema je šteta što je ona sada izgubila svoj raniji, izvanredno lijepi smještaj.

[uredi] Stara crkva

Nas ovdje zanima prvenstveno zgrada stare vareške crkve. To je danas u Bosni jedina očuvana katolička crkva iz vremena prije Omer-paše (tj. prije 1850.), dakle iz onog razdoblja kad katolicima nije bilo dopušteno podizati svoje bogomolje. Izložit ću po redu 1) njezinu povijest, 2) njezin oblik, 3) njezinu opremu, 4) njezine graditelje, i, napokon, 5) najnoviju njezinu «konzervaciju».

1. Povijest stare crkve

Već je rečeno da ne znamo kad je ova crkva sagrađena. Iako neki stavljaju vrijeme njezina nastanka u doba bosanske samostalnosti(12), za to ne donose nikakvih a pogotovo ne čvrstih dokaza. Vjerojatnije je da njezina prva gradnja pada – kako tvrdi Hamdija Kreševljaković – u prva desetljeća 16. stoljeća, svakako prije 1516(13).

Tijekom vremena ona je bila žrtvom požara, osobito u dva navrata: pri koncu Bečkog rata (oko 1697.) i početkom 19. stoljeća, najkasnije 1819. Nju je vidio prilikom svog posjeta g. 1640. fra Pavao iz Rovinja ali je nije opisao. O njoj govori i biskup fra Nikola Ogramić (Olovčić) g. 1673. i tom prilikom za vareške katolike kaže da su vrlo dobri (optimi). Pohoditelj Provincije I. K. De Vietri g. 1708. nije u Varešu zatekao crkvu, no ona je bila ponovno sagrađena prije 1716 (14). Nakon požara u početku 19. stoljeća ona je bila ponovno sagrađena u istom obliku i u jednakim mjerama kakva je i ranije bila i otada se održala sve do danas(15).

God. 1990.-1991. ova je crkva bila dobro restaurirana i dobila ispred sebe, prema zapadu, drveni zvonik, kojega u 18. stoljeću nije bilo. – Velika nevolja skopčana s ovom zgradom bila je u tome što je ona bila pokrivena borovim daščicama. To je prisiljavalo ljude da svakih 20-30 godina moraju mijenjati krov uz goleme izdatke. Tako je, npr. g. 1747., ona bila ponovno pokrivena s Alipašinom dozvolom (bujruntijom), ali je za tu dozvolu, radnike, hranu i preglede, valjalo izdati 1.700 groša (425 dukata)(16). U drugu ruku, ako u gradu izbije požar i pri tome puše jak vjetar, gotovo je nemoguće spasiti zgradu pokrivenu borovom građom.

2. Oblik crkve

Crkva sada ima oblik pravokutnika (14,34 x 8,96 m) a takva je bila i prethodna iz 18. stoljeća. Građena je od pravilno tesanog tamnosivog kamena. Niska je: njezin zid samo malo je viši od dobro razvijenog čovjeka (oko 2,40 m) Pokrivena je krovom od cijepanih i pritesanih borovih daščica (šindre), na sljeme, na četiri vode. Na zidu ove zgrade postoje samo dva otvora i to su njezina dvoja vrata, južna i zapadna: ona su vrlo niska (1,62 m) i okovana željeznim pločama, koje su nagusto prikovane za drvo krupnim čavlima zaobljene glave, uz poneki skromni željezni ukras. Sve je to rad domaćih kovača.

Prvi dojam izvana vrlo je skroman – kao da se radi o nekakvoj kamenoj staji, samo nešto drugačijeg krova. Taj dojam odjednom se sasvim promijeni kad stupimo unutra. Prvo nas iznenadi prostranost, visina i širina, koje nismo nikako očekivali: prostor kao da je udvostručen. To dolazi odatle što se prostorija širi prema gore; umjesto očekivanog ravnog stropa u visini zidova, napravljen je zaobljeni (bačvasti) svod od drveta. Izvana nismo vidjeli prozore a sad ih odjednom ugledamo: napravljeni su u obliku «badža», po dva s južne i sa sjeverne strane i jedan na zapadnoj. Oni probijaju najprije strop pa onda krov i dovode umjereno, utišano, osvjetljenje. Ponutrica je, dakle, ovdje posve suprotna vanjštini: od pritisnuta niska oblika neočekivano se nađemo u prostoru, gdje se osjećamo nesputani, u prijatnoj, blago obasjanoj, atmosferi.

Da bi crkrva primila što veći broj vjernika, u crkvi je napravljen i prostran kor, koji seže do sredine crkve. Podržava ga samo jedan drveni nosač.

U crkvi su, nakon završetka radova, postavili i klupe (u Varešu ih zovu «korovi»), što je izazvalo buru negodovanja! One su smanjile prijeko potrebni prostora a neki ljudi, ugledniji i bogatiji, bili su tim povlašteni. Uzbuna se završila tako da su klupe bile uklonjene. Tko je htio da za vrijeme tadašnje prilično duge propovijedi sjedi, donio bi sa sobom preklopnu stoličicu od tri noge, koja je mogla stati u poveći džep. Kao dijete služio sam se i sam takvom napravom. Žene bi donijele lijep vuneni ćilimić, pa bi na njemu klečale a ponekad i sjedile; mogle su to raditi jer su gotovo sve bile u dimijama.

Crkva nije imala sakristije, pa su se pomagali udubinama u zidu da u njih smjeste potrebne obredne stvari.

Crkva je smještena blizu riječice Stavnje, nekako povučena i kao sakrivena. Bila je propisno okrenuta od zapada prema istoku; livada, zvana «Obor», koja je ujedno služila i za groblje, to je dopuštala. U prošlom stoljeću na njoj su se još mogli vidjeti kameni nadgrobni križevi; njih su u 20. stoljeću zamijenili daleko lošijim od ljevanog željeza, koji se lako lome; danas ni njih više nema. Taj prostor bio je zasađen s dvjema ili trima visokim lipama i djelovao skladno i intimno, uz hladovinu stabala i žubor rijeke. Za lijepa vremena obavljala se služba Božja ponekad izvan crkve pod izrazito plavim, čistim nebom.

Prije 1850. godine crkva nije imala zvonika iako je imala omanje zvono, kojim se svakodnevno zvonilo, a bilo je smješteno u samoj crkvi. To je bio izniman ustupak turskih vlasti ovom rudarskom mjestu.

3. Oprema crkve

Crkva ima dva prava oltara sa zidnim menzama: glavni, sv. Mihovila, i pobočni (s lijeve strane), Gospin. Naknadno je, g. 1830., dodan i treći, vrlo malen.

Glavni oltar je podignut za dvije stepenice od poda. On ima retabulu izdijeljenu u pet odjeljaka. U srednjemu stoji drveni višebojni kip sv. Mihovila, s plamenim mačem i vagom, prikazan kako ubija zmaja (đavla). To je dobar kasnobarokni rad iz 18. stoljeća (oko 1730.), nabavljen u Veneciji. Njemu s lijeve i desne strane stoje po dvije uljane slike na platnu kao dijelovi poliptiha: sv. Grgur Vel. i sv. Petar, te sv. Franjo i sv. Nikola. Lica su na ovim slikama dobro obrađena ali je odjeća prikazana površno. Te slike su vjerojatno nabavljene u Dubrovniku i potječu možda iz 17. stoljeća. Oltar je imao i neobičan predoltarnik (antependij) od kože, koji se danas čuva u Kraljevoj Sutjesci.

Gospin oltar, odignut za jednu stepenicu od tla, ima u sredini Gospin kip. To je doličan barokni rad, slobodnih pokreta i prirodnog pada odjeće, jedino je lice nekako ravnodušno i pomalo grubo. Uz taj kip stoje sa strane dva barokna anđelića, kao nosači svijećnjaka; sve ove figure nabavljene su u 18. stoljeću u Veneciji.

Treći oltarić malih dimenzija vrlo je skroman domaći rad.

Crkva je na svodu bila skromno ukrašena šarolikim cvijećem i girlandama zelenog lišća, koje se reda vodoravno već kako teku daščice svoda. Ta dekoracija, pored bijelog zida i mrke boje drvenih dijelova, davala je prostoriji veseliji izgled. – Sa svoda su visjela metalna kandila domaće izrade obrađena iskucavanjem.

4. Graditelji crkve

Zidove su radili majstori iz Mostara a svod vjerojatno domaći ljudi, koji su bili vješti obrađivanju drveta. Cvijetnu dekoraciju svoda izveo je u ožujku 1822. neki Stjepan, pravoslavac iz Srijema, kojega je unajmio fra Ivan Kljajić(17).

Nadzor nad radovima u crkvi vodio je fra Augustin Pejčinović, rodom iz Vareša (1762.-1819.), koji je ranije bio bosanski provincijal i u svoje vrijeme izmolio cara Franje I. stipendiju za sedam bosanskih klerika. S velikom mukom i troškom dobio je dozvolu za gradnju crkve, pa ju je on i blagoslovio 26. rujna 1819. a dva dana zatim umro! Bio je sahranjen na sam Miholjdan u ovoj crkvi pred Gospinim oltarom, u grobnici koju je sam ranije dao izraditi(18). – Crkva je bila izgrađena dok je župnikom bio fra Pavao Kolanović, rodom iz Tuzle (selo Ljepunice, ž. Lipnica). On je kasnije postao žrtvom truskog nasilja: g. 1830. teško ga je nadžakom izranio Murat-beg Zaimović, s čista mira, dok se vraćao s pohoda bolesniku. Seljaci su ga polumrtva prenijeli do njegova stana, gdje je i preminuo. – Sve troškove gradnje (a u to spadaju i golemi izdatci za dozvolu – 5000 groša – i plaćanje za preglede prije i poslije gradnje) podmirili su župljani i uprava župe(19).

5. Najnovija obnova

U crkvi se kroz 170 godina od njezine izgradnje nije ništa promijenilo. Bile su česte izmjene krova, jer je drvo na njemu nakon 20-30 godina redovno istrunulo. Vrijeme je djelovalo čak i na zidove: danas se opaža poveća pukotina na zidu desno od južnih vrata, koja zmijoliko ide od tla prema gore. Pogotovo su bili stradali pod i grede od poplava 1915. i 1942. Namještaj je s vremenom, naslagama prašine i neumjesnih popravljanja, postao neugledan i gotovo ružan.

Tako se u poratno vrijeme (šezdesetih godina) osjetila ozbiljna potreba dobre zaštite i obnove. Radi nje se g. 1966. i 1967. obraćao župnik fra Krešo Aždajić Zavodu za zaštitu spomenika, jer je ova crkva bila zavedena u popis nepokretnih spomenika Bosne i Hercegovine (prema dopisu od 13. travnja 1962., na kojem je potpisan Šefik Bešlagić). Župnik se obraćao jednako, ali sa slabim uspjehom, i vareškoj općini. Napokon je Zavod za zaštitu spomenika poduzeo ozbiljan zahvat zaštite i obnove g. 1990. i 1991. Obnova se odnosila na krov (grede i daščice), na svod (na kojem su neke daščice već bile otpale), na pod i druge drvene dijelove. Poduzeto je također čišćenje i obnova kipova i slika. Postavljen je također zvonik zapadno od crkve, prema nacrtu što ga je napravio inž. Hazim Handžić, koji se pri tome donekle ugledao na postojeće drvene zvonike po grobljima vareškoga kraja. Postavljena je i nova ukusna ograda oko crkvenog dvorišta od kamenih i drvenih dijelova i sproveden novi električni uređaj. Prije obnove ispitano je (od strane arheologa) ono što se nalazilo ispod poda crkve: 16 grobnica, od kojih je u nekima bilo pokopano i po više pokojnika. Iznova se pokušalo odrediti podrijetlo i starost pojedinih dijelova opreme.

Ovom je restauracijom ovaj dragocijeni ostatak prošlosti, koji je važan ne samo za Vareš nego i za cijelu Bosnu, vraćen u život. Time je sačuvana jedina katolička crkva u Bosni, koja je preostala iz onog vremena kad katolici nisu smjeli podizati crkve. Ona je, međutim, vrijedan spomenik ne samo zbog svoje starine nego i zbog suzdržane ljepote i autentičnosti svoga izraza.

Uz Zavod za zaštitu spomenika, u ime kojega je s ljubavlju radila gospođa Svjetlana Rakić (20), treba istaknuti i revno zauzimanje ondašnjih župnika fra Ruđera Radoša i fra Jure Miletića.

[uredi] Srednja ili Kljajićeva crkva

Stara je crkva i tada, početkom 19. stoljeća, bila premalena, naime 14,34 metra duga i 8,36 metara široka, a usto je bila i dosta niska. Stoga su, čim se pružila prva mogućnost, podigli novu crkvu.

Ta nova crkva, o kojoj ćemo sada govoriti, danas više ne postoji u ondašnjem obliku. Moramo se tek domišljati kako je ona izgledala. Da stvar bude gora, u arhivu samostana u Kraljevoj Sutjesci, a isto tako ni u vareškom župnom arhivu, nisam o njoj našao ništa. Pomagat ću se stoga dvjema fotografijama njezine vanjštine i jednom koja prikazuje dio njezine ponutrice21. Osim toga, u sadašnjoj crkvi nad ulazom u kor stoji natpis na kamenoj ploči, koji nam također nešto kaže o zgradi koja je prethodila sadašnjem zdanju (22). Opis će zbog toga biti domišljanje, ali utemeljeno na razlozima.

Sredinom prošlog stoljeća, kad je g. 1848. na vlast stupio sultan Abdul-Medžid, zapuhao je u turskoj carevini i za kršćane drugi, povoljniji vjetar. Tada je po sultanovoj naredbi novi bosanski vezir Huršid-paša rekao franjevcima da mogu podizati nove crkve uz odobrenje državnih vlasti. Sa svoje strane, stariješinstvo Bosne Srebrene objeručke je prihvatilo tu pruženu mogućnost i zaključilo da se odmah započne sa gradnjom desetaka crkava, samostanskih i župnih... Jedna od njih bila je i nova crkva u Varešu. Tako je onda vezirov izaslanik Ešref-efendija pregledao zemljište određeno za gradnju nove crkve i odobrilo njezine mjere: dužina 44 lakta, širina 24, a visina 16 lakata(23).

Odmah zatim, g. 1854., započeli su graditi novu varešku crkvu. Za nju je bilo odabrano izvanredno povoljno mjesto na maloj uzvišici na tzv. Crkvenoj (Parokovoj) luki, pa se crkva mogla vidjeti već iz daljine od jednog kilometra, bilo da se ide od sjevera, bilo do juga. Bila je i ostala izdvojena od drugih zgrada; blizu nje je bio samo župni dvor. Završena je bila već treće godine (1856.) za župnika fra Ivana Kljajića; u potpunosti je bila gotova tek 1869. nastojanjem fra Franje Komadanovića.

Ta crkva, kao takva, više ne postoji jer je dijelom bila ugrađena u kasnije zdanje. Moramo se tek domišljati – kakva je zapravo bila.

1. Kakav je oblik imala Kljajićeva crkva?

Redovno, kad prikazujemo neku zgradu, polazimo od njezina tlocrta. Ovdje nećemo tako postupiti. Poći ćemo od onoga što je danas za nas očitije i sigurnije, od njezine vanjštine.

Njezina vanjština govori nam da se radilo o zgradi pravokutnog tlocrta, kojoj su vanjske mjere bile: dužina 35 m, širina 18 m, visina do sljemena 19,5 m. Njezin zvonik, ugrađen u pročelje, bio je, približno, visok 27 m. Gledano s juga, njezino pročelje imalo je u prizemlju povelik portal i to je bio glavni i (čini se) jedini ulaz u crkvu. Nad njim je bio velik, odozgor zaobljen, prozor a njemu sa strana druga dva, uža i nešto niža. Blizu svršetka zabata od njega se odvajao zvonik, koji je na sve četiri svoje strane imao po dva prozora, a na vrhu je bio krov u obliku četverostrane piramide. – Na strani suprotnoj od pročelja bila je dodata poligonalna (iznutra polukružna) apsida, promjera blizu 7,5 m. – Ornamentika je bila krajnje oskudna: tek dvije atule i skromni okviri oko prozora; ne zapažaju se čak ni slijepe arkadice ispod krovnog vijenca.

Crkva je bila pokrivena daskama (šindrom), a kroz nju su se na obje strane probijala po tri prozorčića u obliku «badža». Takav krov je i odgovarao oštroj klimi ovoga kraja.

S bočnih strana dizao se zid s dva reda po pet polukružno završenih prozora. Prema tome, promatrajući zgradu izvana, reklo bi se da se pred nama nalazi prostrana jednobrodna crkva bez svoda.

No, ponutrica ove crkve sili nas na drugačiji sud, upravo da se ovdje ne radi o jednobrodnoj nego o trobrodnoj crkvi. Razmak između bočnih zidova bio je blizu 16 m (točno: 15,86 m). Za takvu širinu teško je zamisliti ravan strop koji bi ju mogao premostiti bez nekih potporanja. Kako da se nađu tako duge grede; a i kad bi se našle, zar se ne bi od svoje težine u sredini uvijale?!

Ovdje našem razmišljanju pomaže fotografija ponutrice. Doduše, ona je plitka i prikazuje samo krajnji dio crkve, zadnje polje do apside. Ipak, unatoč tome, na fotografiji se vide stupovi koji znatno skraćuju raspon između zidova. Iako to ne vidimo na slici, lako nam je shvatiti da se ovi stupovi, sa svojim polukružnim lukovima (arkadama) protežu duž čitave crkve i da ju uzdužno dijele. Prema tome, očito je da se ona sastoji od triju lađa, da je trobrodna!

Ne znamo kako je izgledao zid iznad stupova i arkada, jer nam fotografija toga ne pokazuje. No očito je da je zid između arkada i stropa morao imati na sebi otvore, kao što je to bilo u romanskim i gotskim crkvama, jer bi inače srednja lađa ostala bez svjetla. Isto tako, ne znamo kako se je zid završavao: ravnim ili zaobljenim stropom, svodom. Za skromne graditeljske mogućnosti onoga vremena u ovome kraju gotovo je sigurno da su se završavale ravnim, drvenim stropom. Prema spomenutoj slici čini se da se čak i polukružna apsida završavala ravno.

Svetište (tj. prostor gdje je bio glavni otar) zauzimalo je prvo polje lađe i bilo je vrlo skromno. Iza zadnjih dvaju stupova protezala se pred apsidom nekakava pregrada, koja ju je dobrim dijelom zakrivala. Uz tu pregradu, u sredini, bio je postavljen glavni oltar, sa skromnom četverokutnom retabulom, a sa strane dvoja vrata vode u apsidu, koja je tako pretvorena u sakristiju. Ispred lijevog oltara u bočnoj lađi stajala je propovijedaonica s jednostavnom četverostranom govornicom, koja se izdizala na uskom stupu. – Oltari, a pogotovo pričesna ograda, bili su sirotinjski. O tome i o drugim pojedinostima teško je reći nešto sasvim određeno: postojeća slika govori nam sasvim malo a opisa nema.

Crkva je sada, u usporedbi s onom starom uz rječicu Stavnju, bila barem četiri puta veća. I njezina četiri puta veća visina pružala je dojam zračnosti, svjetline i prostranosti. Vjernici su morali doživjeti ovaj novi prostor kao oslobođenje; većina župljana onog vremena i nije nikad imala prilike biti u nekom većem prostoru. To je bio golem korak naprijed. Ritmom svojih stupova, svojom visinom i veličinom, sigurno je ova crkva bila veliki doživljaj za ljude onog doba, a izvana uvjerljivo govorila o ulozi vjere kod ljudi onoga kraja. U drugoj polovici 20. stoljeća izrađeno je u ovom gradiću dosta višekatnica, da ne kažem «nebodera», ali nijedna od njih nije uspjela zasjeniti ovu crkvu.

2. Tko je bio graditelj ove crkve?

Na to važno pitanje ne možemo dati odgovora. Sredinom prošlog stoljeća, kad su bosanski franjevci opet mogli graditi crkve nakon stanke od nekoliko stoljeća, oni – u cjelini – još nisu bili svjesni od kakve je dalekosežne važnosti izbog dobra arhitekta. Dotada, oni su po pravilu držali službu Božju na otvorenom, pa su jedva dočekali da se čim prije nađu pod krovom, makar kakvim. Stoga u ovom prvom razdoblju ima u Bosni i promašenih građevina. Samo iznimno odabrali su tada iskusne arhitekte npr. u Tolisi osječkog graditelja Đ. Eichhorna ili u Livnu tada čuvenog Franju Moise-a iz Splita. U Kreševu se usudio, inače zaslužni, fra Andrija Kujundžić preuzeti na sebe odgovornu zadaću arhitekta, ponavljajući, prema sjećanju, oblik rimske crkve sv. Petra u okovima(24). No, ova je vareška crkva ipak imala nekog arhitekta, koji je dosta dobro razumio svoj posao, kako se to vidi iz razmjera, zatim obrade stupova i lukova. Vjerojatno je to bio neki graditelj iz Dalmacije ili barem Mostara; i kad su g. 1819. obnavljali staru crkvu pored Stavnje, pozvali su klesare iz Mostara25.

Znamo tko je bio naručitelj radova i tko je nadzirao gradnju kao investitor. Bio je to fra Ivan Kljajić (1788. – 1867.), rodom iz Vrbovca kod Odžaka. On je kao župnik proveo u Varešu trideset godina. Ranije je bio provincijal (1829. – 1832.) i obavljao druge važne službe u svojoj zajednici. Znamo da je bio plemenit i požrtvovan svećenik: u mladosti je g. 1814. dragovoljno napustio službu nastavnika i vikara, da bi svojim rukama njegovao okužene i duhovno im pomagao. Vareš je napustio g. 1864. kao iznemogli starac, a zahvalni Varešani odnijeli su ga preko svojih strmih brda iz Vareša u Sutjesku, jer tada nije bilo ni cesta ni vozila. Tko je išao tim putem (preko Potoka i Poljica) zna kakav je to junački podvig bio(26).

[uredi] Druga(Ikićeva)crkva

Nakon pedesetih godina, početkom 20. stoljeća, postojeća crkva nije više zadovoljavala ni potrebe ni ukus. Broj župljana se gotovo udovstručio: g. 1864. župa je brojila 1.879 vjernika, a g. 1905. broj je porastao na 3.412.(27) U ranijoj crkvi prvo je polje crkvene lađe služilo kao svetište a veliki dio polja od ulaza u crkvu zauzimalo je prizemlje tornja, pa je jedno i drugo znatno smanjilo prostor za vjernike.(28)

Trebalo je, dakle, povećati prostor. Kako se to postiglo, vidi se iz tlocrta do g. 1903., koji je na sreću sačuvan. Na njemu je predočeno (donekle) ranije stanje i ujedno tada predložene izmjene. Osim toga, crkva je i danas zadržala one crte koje je imala 1906., pa se prikaz može u velikoj mjeri osloniti na promatranje.

Pokušat ću opisati novi oblik ove crkve i ocijeniti ga a zatim prikazati i opremu koju je crkva tada dobila i, napokon, istaknuti ljude zaslužne za izmjene – arhitekta i župnika kao investitora.

1. Oblik nove crkve

G. 1903.-1906. došlo je do novog, korjenitog, preuređenja postojeće crkve pod vodstvom arh. Josipa Vancaša. Tada je crkva, u pravom smislu, dobila monumentalni vanjski izgled i znatno je povećana; u ponutrici, ostvaren je veliki i jedinstveni prostor, u sebi skladno ritmiziran. Tako je pravi tvorac oblika ove crkve Josip Vancaš; on joj je dao prepoznatljivo vlastito lice i izvana i iznutra.

Kakvim je sve izmjenama on to postigao?

Najprije, produžio je crkvu sprijeda, prema jugu, za još jedno polje (širina 5,5 m), au koje je smjestio portal i dva snažna tornja, istočni i zapadni, po obliku jednaka. Među njih je stavio pročelje. Podijelio ga je horizontalno na prizemni, srednji i završni dio (zabat). U prizemnom dijelu smjestio je portal, na romanički način postupno, prema unutra, smanjivan, ali bez likova, i završio ga malim zabatom. U srednjem, središnjem dijelu pročelja nalazi se kružna rozeta od osam polukružno zaobljenih latica i sa središnjim krugom. Lijevo i desno do nje nalazi se po jedan polukružno završen prozor. Iznad rozete, na zabatu, nalazi se trodjelni prozor (trifora), u kojoj je srednji prozor i širi i viši. To pročelje uokviruju ali ga ne stišću snažni tornjevi kvadratičnog presjeka (5,5 x 5,5 m), visine su blizu 40 m. I oni se horizontalno dijele u šest «katova» s otvorima, koji se postupno povećavaju od tla prema gore: najprije dolaze jednostruki prozori. Ove bifore i trifore otvaraju se na sve četiri strane svakog tornja. Krov je do lima u obliku visoke piramide, koji se pri dnu lako izobličuje. I na krovu se nalaze na sve četiri strane mali trokutasti prozori.

– Čitavo to skladno pročelje izgrađeno je sasvim iznova, dometnuto na postojeću zgradu. Novosti se zapažaju i s bočnih strana, istočne i zapadne. Izvana gledana, zgrada se sada doima kao trobodna crkva, s bočnim lađama. One su do određene visine (tj. do završetka prizemlja) zadržale stari izgled: imaju pet jednostrukih, pri vrhu zaobljenih, prozora. Taj se dio završava uskim krovom a onda se zid, pomaknut prema unutra, nastavlja dalje, tobože kao zid srednje lađe, s pet dvodjelnih prozora (bifora ali bez zajedničkog luka). – Sa zapadne strane, uz apsidu, sada je dograđena omanja sakristija (veličine oko 12 m2), a sama apsida upotrijebljena kao svetište. Na istočnoj strani (u trećem polju) nalazi se i bočni ulaz u crkvu.

Još veće novosti dočekuju nas u unutrašnjosti. Pravi graditeljski problem, kao što je već bilo istaknuto, bio je premošćivanje golemog raspona od gotovo 16 m. Raniji arhitekt pomogao si je tako da je u taj razmak stavio nosače, stupove s njihovom nadogradnjom i tako je onda dobio tri lađe. Vancaš je postupio drugačije: uz bočne zidove postavio je s unutarnje strane neke vrste potpornje od 1,65 m širine a pred njih stavio uski pilastar (lazenu) od 20 cm dubine. Pomoću njih je oštro razgraničio pet polja u lađi i onda je prostor između tih poptoranja presvodio bačvastim svodom. Time je i njih i vanjski zid učinio daleko čvršćim. One uske pilastre ispred potporanja nastavio je i dalje i produžio ih u pune polukružne lukove koji se spajaju s onima na suprotnoj strani. Sad je imao na što osloniti poprečne grede stropa: opirale su se na potpornje i na lukove u sredini.

Da vidimo što se time po vrhu dobilo?

Umjesto bočnih lađa ranije crkve, sada su dobivene neke bočne dubine, neke vrste «kapele», između potporanja. One su plitke (tek 1,65 m dubine), pa se sada bivša srednja lađa proširila na strane a bočnih je lađa nestalo! Time je ostvaren golem, jedinstven prostor velike visine i širine. U njemu se čovjek osjeća slobodno i nije ničim sputan. A ipak, taj prostor nije monotono pust: lukovi koji se redaju pred nama, kad crkvu promatramo po dužini, stvaraju ritam; oni zadržavaju naše oko da ne preleti odjednom čitavom dužinom crkve, pa nam se tako prostor čini znatno večim i ujedno bogatijim! Oni vode naše oko naprijed prema svetištu, prema oltaru, koji i jest duhovno središte crkve. Vjernike koji stoje u nekadašnjim bočnim lađama sada više ne smetaju stupovi koji su nekoć dijelili lađu od lađe, pa oni lako prate ono što se događa u svetištu i sve drugo oko sebe.

Ostvariti ovako velik i jedinstven prostor bio je još od davnine san mnogog arhitekta. Rijetkim je to pošlo za rukom. Nekoć su to sjajno postigli rimski graditelji u Panteonu, ali su pri tome pokazali silno rasipanje materijala: debljina zida takvoga zdanja bila je šest metara, da bi on mogao izdržati veliki pritisak svoje goleme kupole. Kasnije su za tim ciljem išli i renesansni i osobito barokni graditelji i ostvarili blistave prostorne cjeline. Služili su se pri tome često i unutarnjim potpornjima i dobivali – kao i Vancaš – umjesto zasebnih lađa samo bočne kapele. Tako je ponegdje postupio već L. B. Albert (sv. Andrija u Matovi) i G. Vignola (Il Gesu), a pogotovo kasnije njemački barokni arhitekti. Neki mali trag takva mišljenja vidi se i kod nas u crkvi sv. Katarine u Zagrebu, podignute oko 1630.29

Za vjernika crkva nije tek neko krupno i lijepo zdanje nego je ujedno i sveto djelo; na njoj treba da se i to osjeti. Što bolje pođe graditelju za rukom da izrazi svetost i da nam duh uputi na Boga, čim više on nagovijesti Božju uzvišenost i veličinu, to će njegovo djelo biti uspjelije i potpunije. Znamo kako snažno u tom smjeru djeluju slavne srednjovjekovne katedrale, npr. ona u Strassburgu ili Chartresu, ili – da uzmemo domaće primjere – katedrale u Zagrebu i Đakovu. Te zgrade su rječita kamena misao na Boga i na njegovo mjesto u našem životu. Vareška crkva postigla je to, u malom, izvana svojim snažnim zvonicima a isto tako iznutra svojim veličanstvenim prostorom. Vjerska je misao kazana i riječju, golemim geslom koje stoji na pročelju ispod rozete: Krstom k' spasu. «Krst» u starijem hrvatskom jeziku označava ne samo «križ» nego i «Krista»; sjetimo se riječi «Isukrst», koja znači «Isus Krist». Tako nam ovo sažeto geslo znači: «S Kristom, njegovom moću i njegovim križem, tražimo svoje spasenje!»

2.Oprema crkve

Uskoro nakon gradne crkvu je oslikao poznati Marko Antonini. Učino je to tako da je zidove obojio dosta neodređenom žućkasto-zelenkastom bojom a graditeljski važne dijelove (npr. kapitele i vijence) bijelom. Strop je obojio plavom bojom, a da ne bude monoton, izdijelio je pojedina njegova polja dijagonalama u četiri trokuta. Tako je obojio i svodove bočnih «kapela». Naslikao je i dosta medaljona s poprsjima svetaca, koje je postavio u površine iznad lukova. Na tijumfalnom luku naslikao je medaljone četvorice evanđelista i nešto veće slike dvaju zaštitnika III. svjetovnog reda (sv. Elzearija i sv. Elizabete). U svetištu je s lijeve strane prikazao sv. Iliju na ognjenim kolima a s desne sv. Jurja kako ubija zmaja. Sve te slike, rađene «na suho», ne izdižu se iznad zanatske razine i ponovljene su tko zna koliko puta. No, u svoje vrijeme one su privlačile pažnju i kako-tako tažile glad za likovnim ostvarenjima. Već g. 1906. (prije blagoslova crkve) nabavio je župnik veliki glavni oltar s likom sv. Mihovila. Taj je oltar od drveta, tirolske proizvodnje. Od poda je odmaknut za tri drvene stepenice. Na podu menze nosi opet simbole evanđelista, izrađene u reljefu u četverolisnim gotskim formelama s križem u sredini. Na predeli (iznad menze) prikazani su, slijeva, Abraham kako hoće da žrtvuje Izaka, a zdesna, Melkisedek kako prinosi vino i kruhove. U sredini se nalazi privlačni pozlaćeni tabernakul u obliku kućice na kat, koja u donjem dijelu ima prostorijicu za ciborije a u gornjem za monstrancu. Glavni dio oltarske retabule zauzimlju tri niše: u srednjoj je drveni kip sv. Mihovila, koji kopljem probada zmaja a ljevicom drži vagu; u lijevoj niši stoji, znatno manji od njega, sv. Blaž, a u desnoj sv. Stjepan. Sve se završava ustaljenom drvenom arhitekturom kula i različitih ukrasa.

Na lijevoj i desnoj strani prvog polja (do svetišta) nalaze se oltari Gospdin i sv. Ante, s reljefima u predeli i kipovima u sredini. Ipak, na čitavoj ovoj tirolskoj proizvodnji, koja ima – rekao bih – značaj konfekcije, nije se potrebno zadržavati, iako ovi kipovi – u svojoj vrsti – pripadaju među podnosiva ostvarenja.

U prizemlju zapadnoga tornja crkva je imala standardnu mramornu krstionicu, a u polju ispred kora dvije «gotske» ispovijedaonice. Drvena propovijedaonica smještena je na zapadnoj strani, uz pilastar koji dijeli drugo polje do trećega. Ona je rađena, kao i oltari, uobičajenim tirolskim načinom, samo što su ovdje likovi slavnih franjevačkih propovjednika na osmerostranoj govornici naslikani, a ne reljefno izrađeni. Krov njezin, sa svojim završetkom, ne odvaja se od drugih sličnih proizvoda.

Među nešto ljepše predmete iz ovog razdoblja (prije prvog svjetskog rata) treba ubrojiti reljefno izrađene i ukusno obojene postaje križnog puta. – Crkva je imala i četiri zvona, od kojih su tri nabavljena g. 1907. u Ljubljani. Tri od njih su, kao i drugdje, bila skinuta g. 1917., da bi država mogla dalje ratovati.(30)

3.Graditelji nove crkve

Iako je ova (Ikićeva) crkva zadržala od ranije donju polovicu vanjskog zida (osim pročelja), promjene izvedene na postojećem zdanju bile su tako korjenite i tako dalekosežne da se pravim njegovim graditeljem treba smatrati ne onaj prvi, nepoznati, graditelj, tvorac «Kljajićeve» crkve, nego onaj koji je izveo ove temeljne izmjene. To je bio Josip pl. Vancaš. Rodio se u Sopronu (u Mađarskoj) g. 1859. Završio je Višu tehničku školu u Beču (1881.), studirao na Umjetničkoj akademiji u Beču od 1882. do 1884. i zatim radio u ateljeu Fallner-Helmer te, konačno, bio na posebnom studiju kod čuvenog F. Schmidta. Od 1884. do 1890. djelovao je kao Vladin arhitekt u Sarajevu, a nakon toga od prevrata g. 1918. samostalno. Umro je u Zagrebu g. 1932.

On je tvorac mnogih djela, preko 240 projekata, od kojih su mnogi bili izvedeni. Radio je planove za 70 crkava (uz ostale, za katedralu, sjemenišnu crkvu i crkvu sv. Ante u Sarajevu), projekte za palače, hotele, banke i druge zgrade po Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji. Radio je – kao što je tada bio običaj – u povijesnim stilovima a onda, oko 1910., prihvatio secesiju i započeo razvijati posebni «bosanski» stil. Značajka mu je solidnost, pa se to očituje i na vareškoj crkvi, koja ima snažnu jedinstvenu zamisao i ostvaruje najvažniju graditeljsku vrijednost – ljepotu prostora.31 Iako on u Varešu nastavlja tuđi rad, on ga je uvelike, bitno, izmijenio i oplemenio; sličan slučaj bio je i sa samostanskom crkvom u Livnu.

Usporedo s njime valja istaknuti i župnika, koji je vodio ovaj posao i koji se brinuo za pribavljanje sredstava. To je bio fra Stjepan Ikić, rođen g. 1849. u Štripcima (ž. Zovik), umro g. 1924. u Kraljevoj Sutjesci. U svom dosta dugom životu od 76 godina bio je učitelj novaka (osam godina), župnik, gvardijan u Sutjesci i predsjednik redovničke zajednice u Visokom. Bio je poznat kao revan i svet svećenik i kao vrlo prijazan, mio čovjek. Ovdje treba istaknuti otvorenost njegova duha za novo; ničim nije kočio arhitekta i nije se strašio pred zbilja golemim izmjenama koje je on predlagao: ta rušilo se više od polovice postojeće zgrade! Nije manja bila ni njegova vjera u Providnost, dok se morao znatno zadužiti da izvede ovo djelo. Jer, prihodi (doprinosi) sa strane su maleni, zanemarivi; vidi se to po tome što on kao nešto posebno ističe u Vrhbosni skroman dar od 50 kruna baruna Marijana Varešanina. Taj prilog bio je ipak samo zrno prema velikim izdatcima.(32)

Golemi pothvat ove gradnje iznijeli su, dakle, na svojim ramenima vjernici vareške župe. Nisam pronašao knjigu računa ali je trošak same gradnje morao iznositi oko 150.000 kruna.33 U župi nije bilo nekih bogataša, pa je ta golema svota podmirena velikim dijelom od radničkih plaća. Vrlo žalim što ne mogu iznijeti točne i provjerene podatke, jer ih nisam pronašao. Pretpostavljam da je jedan dio troškova podmirila i uprava sutješkog samostana, a možda je štogod pridošlo i prodajom kojeg dobra same vareške crkve.

[uredi] Obnova crkve(1977. – 1981.)

Svaka zgrada s vremenom stari a često i «oboli». Vareška crkva nije u tome izuzetak. Ipak, kroz sedamdeset godina na njoj nisu poduzimali bitnijih izmjena. Često su mijenjali i bojili limeni krov, jer bi svakih dvadesetak godina zahrđao, a tako i oluke. U svoje vrijeme (g. 1927.) u crkvu je uvedeno električno svjetlo a u poratnom razdoblju (g. 1967.) za nju su nabavljene ne baš ukusne i ne baš prikladne klupe od drvenih i željeznih dijelova.

1.Potreba obnove i pojedini zahvati

Sedamdesetih godina ljudi su uvidjeli da crkvu treba ne samo temeljito popraviti nego i preurediti. Od g. 1945. vareški je rudnik uvelike povećao gotovo svakodnevno miniranje u svrhu vađenja rude iz ležišta tek jedan kilometar udaljenog od crkve, pa je podrhtavanje tla, nastalo zbog toga, izazavalo na njoj znatne pukotine. Na stropu i na krovištu neke su grede bile istrunule a to je bio slučaj i s drvenim okvirima brojnih prozora. – Nakon Koncila valjalo je i ovu crkvu prilagoditi novim liturgijskim propisima. Tako se župnik fra Leopold Rochmes 1977. g hrabro upustio u obnavljanje.

a) Ono je teklo najprije u čisto građevinskom smjeru, da bi zgrada ozdravila. Da se učvrste razdrmani zidovi i zaustavi se njihovo daljnje pucanje, valjalo je čitav zid s vrha povezati dodatnim armirano-betonskim vijencem i popraviti pukotine.

Umjesto dotadašnjeg drvenog stropa (sa 72 drvene grede) postavljen je novi od armirano-betonske građe i siporeksa. Na sličan način izmjenili su i pod na koru armirano-betonskom pločom. Umjesto dotadašnjeg cinčanog lima stavili su na krov crkve i zvonika novi bakarni lim, a isto su tako izmijenili lim na klupicama prozora, na atulama i vijencima. Drveni okviri i pregrade gotovo svih brojnih prozora (tj. 96 od ukupno 102) zamijenjeni su metalnima. U potkrovlju crkve dobivena je golema dvorana, koja još nije iskorištena.

U ponutrici crkve valjalo je uvesti nove električne uređaje za osvjetljenje i za bolju akustiku. U crkvi je, naime, zbog veličine i brojnih lukova, trebalo pojačati i poboljšati čujnost.

Trebalo je računati i na zgrijavanje, pa su ispod svetišta postavljene odgovarajuće cijevi a predviđeno je da se one stave također ispod čitave lađe. Bilo je, naravno, i drugih, sitnijih tehničkih izmjena.

b) Drugi dio obnove ticao se liturgijsko-estetske strane.

Najnužnija izmjena u tom smjeru bilo je preuređenje svetišta. Ono je bilo prošireno na prvo polje crkvene lađe i pokriveno sivkastim i crvenkastim mramorom u dvije razine. Na višoj je smješten novi oltar okrenut prema puku, s ambonom, sa sjedalima za svećenike i ministrante, s nosačem uskrsne svijeće; na nižoj, odakle se djelila pričest, bila je smještena na desnoj (istočnoj) strani, u kružnom basenčiću od crnog mramora, nova krstionica.

Novi crkveni predmeti (oltar, ambon i ostalo) izrađeni su do bijelog mramora, s ponekim dijelovima od mesinga i drveta, u originalnim oblicima. Tri stara drvena oltara sada su bila obnovljena, no ostali su na svojim mjestima, jer vjernici ne bi prihvatili njihovo uklanjanje; oni ujedno vežu sadašnjost sa prošlošću.

c) Izmjenom stropa nestalo je na njemu Antoninijeve dekoracije. Njegove slike na zidovima nisu bile neka vrijednost, koju bi trebalo ljubomorno čuvati. One su sada uklonjene da bi se postigla uravnotežena boja, koja naglašava arhitektonske mase i oblike i koja djeluje mirnije. Izabrana je svijetlo-žuta boja kao osnova, koja prekriva najveći dio površine. Uz nju je upotrijebljena i nešto tamnija žuta boja u «kapelama» a arhitektonski ukrasi (pilastri i kapiteli) istaknuti su bijelom bojom, kojom je prekrivena i ograda kora. Na stropu je stavljena zatvorena crvena boja: ona stvara dobar tonski kontrast prema krem-žutoj a ujedno ostaje u okviru toplih boja.

Jedini ornament (i to uglavnom biljni) nalazi se duž pilastara i lukova. Apsida se blago izdvaja iz ove ukupne harmonije: obojena je blijedo-zelenom bojom. – Ovim bojama postignuto je dvoje: prvo, ostvarena je jedinstvenost i povezanost cijele crkve u toplom ugođaju; drugo, uzastopnim plohama crvene boje na stropu i opet je stvoren ritam koji vodi naše oko prema oltaru. On, jednako kao i lukovi, usporava kretanje oka pa nam se prostor čini većim i bogatijim. Umjesto ranije zbrke raznih površinskih šara sada nam govore građevni oblici. U zamjenu za bezizražajne i beskrvne Antoninijeve slike došli su vitraji. U lađi se nalazi, na donjem nizu prozora, deset vitraja (jedan je od njih znatno manji) a na pročelju rozeta i još dva vitraja.

Vitraji u lađi predočuju uglavnom otajstva kristova života. Na istočnoj strani gledamo Naviještenje, Rođenje, Jaganjca s knjigom iz Apokalipse, Dječaka Isusa u hramu i Isusovo krštenje.

Na zapadnoj strani na to se nastavlja Ozdravljenje slijepca, Žalosna Majka s mrtvim Kristom, Uskrsnuće, Čudesni ribolov i Silazak Duha Svetoga. Na pročelju je prikazan sv. Franjo s jedne i sv. Barbara (zaštitnica rudara) s druge strane. Na velikoj rozeti, u sredini, uglavnom je predstavljeno cvijeće.

Jasne žive boje, koje za sunčanih dana bacaju odsjeve po zidu i podu, i same su za sebe radost i blagdan za oči. Neki od ovih vitraja vrijede i kao slike mnogo, npr. lijepo komponirano Isusovo rođenje, Isusovo krštenje, Ozdravljenje slijepca i, osobito, Čudesni ribolov. Na njemu vidimo noćno nebo s mjesecom pri vrhu, masu plavo-zelene vode, na kojoj titra odsjaj mjesečine a pri vrhu miruje na vodi crveni čamac s dvojicom ribara. To je rijetko sugestivna slika, za koju ne bismo očekivali da je u ovoj tehnici moguća.

Posebno je raskošna rozeta, raspona oko četiri metra. I ona ima svoju temu: «Trnov vjenac ukrašen ružama», ali se taj sadržaj teško raspoznaje. Rozetu doživljujemo jednostavno kao posebno bogat ćilim, kao prostirku od samog žarkog cvijetća. – Gledajući ove raskošne boje, boravak u ovom prostoru postane nam obasjan i svečan. Iako poneke slike nisu dosegle razinu spomenutih (npr. Sv. Franjo, Isus u hramu, Duhovi), ipak vrlo uspjelih slika ima dovoljno da nas oduševe.

d) Znatno obogaćenje ove crkve jesu lusteri. Napravljeni su u obliku grozdova, gdje su «bobe» dvadesetak staklenih kugala, koje se redaju u obliku stošca na mesinganim nosačima. Lusteri su razmješteni po dva u svako polje; taj razmještaj i opet nam povećava doživljaj dubine jer bi bez njih oko olako prelazilo preko praznog prostora. U svetištu se nalazi također golem «grozd» svjetiljki ali drugačije vrste i rasporeda: sastoji se od sploštenih metalnih polukugala, u gustim redovima po četiri. – Napokon, za crkvu su dobrotom dvojice vareških svećenika, koji rade u Njemačkoj, nabavljene i orgulje; za ovako veliku crkvu one su jedini prikladni instrument.

e) Obnova nije dovršena. Trebalo je još izmijeniti pod crkvene lađe, trebalo je zamijeniti neprikladne klupe; trebalo je u lađi postaviti cijevi za grijanje i uspostaviti «centralu». Umjesto dosadašnjih, doduše masivnih i čvrstih vrata, bilo bi dobro napraviti druga, umjetnički oblikovana. Na korskoj obradi mogao bi se možda smjestiti prikladan mozaik ili fresko-slika u svijetlim bojama. Sve je to ostalo da pričeka nekog drugog poduzetnog i odvažnog župnika i neko bolje vrijeme. Uz to, već su se pojavile i nove poteškoće, neke nove pukotine u zidu, a neki dijelovi pokriveni bakarnim limom kao da ga ne podnose, pa se mrve pod njim.

Tijekom ovog zadnjeg rata crkva je bila oštećena: jedna granata pogodila je s istočne strane krov crkvene lađe i probila strop nad prvim poljem (do svetišta). Štetu na krovu (oko 15 m2) i na stropu tadašnji je župnik (fra M. Mrljić) uskoro popravio, no ozljeda na stropu još se dobro vidi.

2.Tko je izveo ovu obnovu?

a)Od građevinskih stručnjaka bio je to u prvom redu sarajevski arhitekt Milenko Subotić, rođen u Brezi 1937. Već ranije izradio je plan za župne crkve u Osovi i Rumbocima (Rama). Njemu su pri obnovi pomagali statičar inž. Slavko Malkin i arh. Fra Božo Borić. Subotić je kod ovog zadatka zauzeo zdravo stanovište: pomoći zgradi da preživi a da pri tome očuva u bitnom svoj dosadašnji izgled.

Od umjetnika dizajnera najvažniju ulogu imao je slovenski arhitekt France Kvaternik, rođen 1933. u Šmarati (Stari trg pri Ložu, Slovenija), koji je zaslužan za izgled i opremu svetišta te za koloristički sklad cijele crkve. Osim radova po Sloveniji napravio je projekt i za jednu crkvu u Đakovu, sagrađenu 1995.

Od slikara valja istaknuti Josipa Bifela, r. 1933. u Zagrebu, gdje je radio kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Ranije je slikarski obogatio nekoliko crkava u Bosni, tako na Šćitu (Rama), i na Ulicama; u ovoj zadnjoj crkvi djela su mu uništena u zadnjem ratu. Njegova je zasluga za estetski izgled ckrve (zbog uspjelih vitraja) vrlo velika. Izvođača pri obnovi bilo je mnogo. Građevinske radove obavilo je poduzeće «Bobovac» iz Vareša. U preuređenju svetišta sudjelovala su razna slovenska poduzeća: iz Sežane («Marmor»), iz Ljubljane i Maribora.

b)Investitor i animator ove obnove bio je, kao što je već rečeno, fra Leopold Rochmes, tadašnji vareški župnik. Rođen je u Varešu g. 1939. a ranije je podigao lijepu župnu (samostansku) kuću uz olovsko svetište. Osim što se znao obratiti na prikladne stručnjake i s njima uspješno surađivati, njegova je golema zasluga što je znao namaknuti novčana sredstva i pronaći suradnike u župi i izvan nje. Sami župljani spremno su ga pomagali ali njihov doprinos makar bio prema njihovim mogućnostima velikodušan – ne bi ni izdaleka mogao pokriti troškove ove kvalitetne obnove. Nemam uvida u ukupni iznos izdataka, ali ipak znam dosta pojedinosti koje mnogo govore. Odmah na početku radova valjalo je dati, u gotovu, 80 milijuna dinara poduzeću «Bobovac». Sami građevinski radovi, zajedno s običnim prozorima, stajali su 186 milijuna dinara. Golem izdatak tražili su i vitraji (za umjetnikove skice, za plemenito staklo iz Njemačke, za izradu u Ilićevoj radionici u Zagrebu); svaka je skica stajala po 300.000 dinara a za izradu svakog kvadratnog metra valjalo je platiti po 200.000 dinara. Mramorni radovi u svetištu stajali su 76 milijuna a bojenje crkve 15 milijuna dinara.34 Župnik u jednom pismu (6. 12. 1980.) uzdiše pod teretom duga od 55.000 DM, koji mu valja isplatiti a nema odakle. Usrdno se i spretno obraćao njemačkim i austrijskim ustanovama, ordinarijatima (Muenchen, Speyer, Rottenburg, Beč) i raznim muškim i ženskim redovima u Njemačkoj; njihovi darovi nisu bili osobito veliki, ali su ipak pomogli da se isplate dugovi. Sve do ove obnove, vareška se župa oslanjala gotovo uvijek samo na svoje vjernike.

Da zaključimo! Nova je vareška crkva započeta g. 1854. kao skromna, iako po dimenzijama dosta velika zgrada. Od toga prvotnog zdanja ona je g. 1906. postala izvana monumentalna a iznutra svojim prostorom impozantna zgrada. Napokon, g. 1977. do 1981., svojom obnovom ona je znatno produžila svoj život i ostvarila nove arhitektonske i slikarske ljepote. Otkako je nastala, ona je najznatnija i najljepša zgrada u Varešu, otprilike onako kao što su srednjovjekovne katedrale neosporno gospodovale čitavim okolišem. U nizu bosanskih crkava ona (u ljepoti prostora) pripada među pet, ili barem deset najuspjelijih i najistaknutijih.

(1) Enciklopedija Jugoslavije, 1. izd., Zagreb 1971., s. v. Vareš. – Friedrich Katzer: Das Eisenerzgebiet Von Vareš, Wien 1900. – Rudnik i željezara Vareš, Zagreb s. a. (U knjizi ima vrlo mnogo fotografija a vrlo malo teksta). Druga djela navodim u bilješkama tijekom ovog nastavka.

(2)Hamdija Kreševljaković: Vareš kao glavno središte gvozdenog obrta u Bosni i Hercegovini, u Glasniku Zemaljskog muzeja 54/1942, str. 409-459, i kao posebni otisak. – Josip Tokmačić: Vareš (monografija), Vareš s. a. (u rukopisu), knj. I. Str. 123-136.

(3)Taj defter navodi inž. Alija Bejtić u svom radu: Historijsko-građevni razvoj Vareša, Sarajevo 1958., str. 7. Ovo djelo nisam imao u rukama pa ga navodim prema J. Tokmačiću, nav. djelo, str. 153.

(4)O posjetu fra Pavla iz Rovinja isp. Starine J. A., knj. 23, Zagreb 1890., str. 26. (5)Isp. Josip Tokmačić: Razvoj željezne industrije u Varešu (članak u rukopisu), Vareš s. a. str. 12.

(6)Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., Zagreb 1982, s. v. Bosna i Hercegovina, posebno str. 273.

(7)Josip Tokmačić je zabilježio i usmenu predaju o prisilnoj seobi rudara iz Duboštice u Vareš a tako i nekadašnje crkve na Oglaviću (gdje je veli bila čaršija) i Diknićima (on piše: Diknjići). O tome govori i H. Kreševljaković (nav. djelo 412). – Osobito je zanimljiva predaja da se još koncem 18. stoljeća u noći od Vel. četvrtka na Vel. petak održavala procesija s bakljama i fenjerima iz Diknića preko Vijenca na Oglavić (gdje su pjevali Tužaljke) i odatle u Vareš jutrom u 9 sati, gdje su započeli obrede. Isp. J. Tokmačić: nav. djelo, str. 415.

(8)H. Kreševljaković: nav. djelo, str. 415.

(9) Brojevi su uzeti: a) iz malo prije navedenog turskog deftera (isp. Bilj. 4); b) iz izvještaja biskupa Ogramića (Olovčića), objavljenog u Starinama J. A., knj. 26., str. 144; c) iz Benićeva Ljetopisa Sutješkog samostana, Sarajevo 1979., str. 257; d) iz Miletićeva izvještaja objavljenog u Franjevačkom vjesniku, 39/1932., str. 113; e-h) iz šematizma Bosne Srebrene pod navedenim godinama.

(10)Isp. Conspectus ... Provinciae O. F. M. Bosnae Argentinae anno 1935., Beograd 1936., str. 31 ali i druge izvore.

(11)Mnogo podataka o ovim stvarima donosi J. Tokmačić u nav. djelu, knj. I. str. 167-221, 249-282, knj. III. Str. 153-180, 214-215, 220-226, 426, 436. Neke stvari znam iz iskustva.

(12)Isp. Conspectus ... Prov. O. F. M. Bosnae Argentinae anno 1935., Beograd 1936., str. 81.

(13)H. Kreševljaković, nav. djelo, str. 415.

(14)O posjetu I. K. De Vietrija isp. Fra Mijo Batinić: Nekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, Starine J. A., knj. 17/1885., str. 92. – O požaru 1819. isp. J. Tokmačić, nav. djelo, I. 235-237; o zgradnji crkve isp. J. Jelenić: Ljetopis Franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci, Sarajevo 1927, u Glasniku Zem. Muzeja od te godine, str. 176.

(15)O tome svjedoči natpis na kamenoj ploči na zidu crkve lijevo od južnih vrata, koji glasi: - DIVO MICHLI AR – SACRA HAEC DOM – RESUTA FUIT A FUN – ANO AERAE VULGA – 1819 PRAESI A. R. P. – AUGUST A VAR A – GEN PAROC PAUL KOL. Kad se razriješe brojne kratice, to u prijevodu znači: Ovaj dom, posvećen sv. Mihovilu arkanđelu, bio je do temelja obnovljen godine 1819. prema pučkom računanju vremena, kad je predsjednik (rezidencije) bio mnogopoštovani otac fra Augustin iz Vareša, a župu vodio Pavao Kolonović. Napomena: Vareš je bio jedna od šest rezidencija Bosanske provincije, kojima je na čelu bio predsjednik, a rezidencija označava redovničku kuću nižu po rangu od samostana.

(16)Isp. Fra Bono Benić: Ljetopis Sutješkog samostana, Sarajevo 1979., str. 155.

(17)J. Jelenić: nav. djelo (Ljetopis Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci) Glasnik Zemaljskog muzeja, 39/1927., str. 196.

(18)Isp. Upravo nav. djelo, str. 176, a zatim J. Jelenić: Necrologium Bosnae Argentinae, Sarajevo 1917., s. v. Pejčinović, Augustinus

(19)Isp. Martin Nedić: Stanje redodržave Bosne Srebrene ... u četiri vieka, Djakovo 1884., str. 101-102

(20)Isp. Članak Svetlane Rakić: Zagonetni fenomen prošlosti, Oslobođenje od 3. jula 1991., str. 11.

(21)Jedna fotografija (čuva se u župnom uredu u Varešu) prikazuje tu crkvu s boka (od zapada) a druga (donesena u Spomen knjizi iz Bosne, Zagreb 1901., str. 124) s pročelja. Treća fotografija pokazuje izgled ponutrice; ona se nalazi kod fra Branka Obučića; zahvalan sam mu što mi ju je dao na uvid i ujedno mi saopćio i nekoliko podataka.

(22)Taj natpis od osam redaka nalazi se iznad vrata koja vode na kor a glasi: G. 1854.-6. /Ova crkva načinjena / 1904.-6. / Posve bješe popravljena, / Pet metara produljena / Obličnije udešena, Sa dva / turnja okićena, / Sakristijom providjena. /

(23)Isp. (npr.) Jako Baltić: Godišnjak od događaja ... u Bosni, Sarajevo 1991., str. 172. – Lakat (turski aršin) jest stara mjera za dužinu. Razlikuje se prema pokrajinama ali i prema zanatima: zidarski 75,8 cm, čaršijski 68 cm, krojački 65 cm. Ovdje se misli na zidarski lakat.

(24)Isp. Juraj Kujundžić (= Đuro Basler): Historicizam i secesija u Bosni i Hercegovini, u Nova et vetera, 37/1987, str. 30ss.

(25)Isp. već citirano djelo J. Jelenića: Ljetopis Franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci, str. 176, gdje se veli: «muro manu Mostariensium excitato» (= a zid su podigli Mostarani).

(26)Isp. Necrologium conventus Suttiscensis (rukopisno djelo), pod nadnevkom 12. srpanj 1867. Taj podakat mi je, na moju molbu, izvadio fra Bernardin Matić a tako i podatak o fra Stjepanu Ikiću, za što mu ostajem zahvalan.

(27)Isp. tzv. Josićev šematizam (Schematismus ... Bosnae Argentinae pro a. 1864., Budae 1864., str. 21) i šematizam iz 1906. (Schematismus ... Bosnae Argentinae, anno 1906., Sarajevo 1906., str. 31.)

(28)Vidi ranije izlaganje o obliku Kljajićeve crkve.

(29)Za ovu primjenu nutarnjih potporanja (kod L. B. Albertija i u vrijeme baroka) može se pogledati neka opširnija povijest arhitekture. Za crkvu sv. Katarine isp. A. Horvat i dr.: Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982., str. 19.

(30)O skidanju zvona (17. rujna 1917.) i kako se ono dojmilo puka ima dobra bilješka u rukopisnom djelu J. Tokmačića Vareš, I. svezak, str. 307. Najveće zvono se zvalo «Mihovil» a bilo je na lijevom (zapadnom) zvoniku.

(31)O arhitektu Vancašu isp. a) Horvat: Arhitekt Josip Vancaš, Hrvatska revija, 6/1933, str. 193ss. b) Ibrahim Krzović: Arhitektura u Bosni i Hercegovini 1878-1918, Sarajevo 1987, na više mjesta; c) Hrvatska likovna enciklopedija, sv. II., Zagreb 1996., s. v. Vancaš Josip; d) Arhitekti članovi JAZU, Rad JAZU, Zagreb 1991, knj. 437.

(32)O fra Stjepanu Ikiću v. Bilješku 28. Za njegov dopis o daru baruna Varešanina isp. Vrhbosna 20/1906, str. 342.

(33)U isto vrijeme kad se preuređivala crkva u Varešu radio se donekle isti posao na samostanskoj crkvi u Livnu. Tamo su potrošili na završne radove 105.640 kruna (samo u novcu) a radovi u Varešu bili su znatno opsežniji. Koliko je «teška» bila kruna u ovo vrijeme?