Beta blokatori
Izvor: Wikipedija
 |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Beta blokatori ili beta adrenergički blokatori jesu skupina lijekova koji se koriste za liječenje raznih kardiovaskularnih bolesti, te nekih drugih bolesti. Oni blokiraju učinak adrenalina i noradrenalina na beta adrenergičke receptore u tijelu (prvenstveno u srcu, perifernim krvnim žilama, bronhijama, pankreasu i jetri). Oni su izrazito univerzalni lijekovi u kardiologiji i koriste se kod velikog broja bolesti - aritmija, angine pectoris, kongestivnog zatajenja srca, hipertenzije, za prevenciju infarkta srca. Osim toga koriste se i za liječenje glaukoma, napetosti, varica jednjaka, alkoholizma, za prevenciju migrene, u liječenju tireotoksikoze i dr. Zbog toga se smatraju jednom od najznačajnijih skupina lijekova. Njihova imena su lako prepoznatljiva jer beta blokatori uglavnom završavaju nastavkom "olol".
Prvi beta blokator, diklorizoprenalin, dobio se zamjenom dvije fenolne hidroksilne skupine u izoprenalinu atomima klora. Međutim, ovaj spoj imao je opasne i neprihvatljive nuspojave i nikada nije ušao u kliničku praksu, ali je daljnji razvoj vodio razvoju propranolola drugog beta blokatora koji je postao jako značajan.
Postoje tri tipa beta adrenergičkih receptora: beta-1 receptori koji se nalaze uglavnom u srcu, beta-2 receptore koji su smješteni po cijelom tijelu ali uglavnom u plućima, mišićima i arteriolama. Beta-3 receptori manje su istraženi, ali zna se da imaju ulogu u metabolizmu masti. Aktivacija beta-1 receptora adrenalinom pojačava brzinu rada srca i krvni tlak te srce troši više kisika. Lijekovi koji blokiraju ove receptore, stoga, imaju suprotni učinak – oni usporavaju brzinu rada srca i snižavaju krvni tlak te se stoga koriste u stanjima kada srce ne može doći do dovoljno kisika. Beta-2 receptori nalaze se krvnim žilama prugastih mišića, bronhalnih mišića, glatkog mišićja probavnih organa, maternice, te u jetri. Aktivacijom tih receptora dolazi do širenja krvnih žila u skeletalnim mišićima, širenja bronhija, opuštanja maternice, i probavnih organa, te razgradnje glikogena u jetri i otpuštanja glukoze u krv iz jetre. S druge strane blokadom beta-2 receptora dolazi do suprotnih učinaka u spomenutim organima.
Beta blokatore razlikujemo prema tome blokiraju li beta-1 ili beta-2 receptore. Ukoliko blokiraju i jednu i drugu skupinu receptora tada ih nazivamo neselektivni beta blokatori. Takvi blokatori imaju posebno široki spektar djelovanja na brojne organe i organske sustave, ali često i brojne neželjene nuspojave.
Neselektivni beta blokatori ne bi se trebali koristiti u pacijenata s astmom ili bilo kojom reaktivnom dišnom bolešću. Primjerice, ukoliko pacijenti koji pate od astme uzmu neselektivne beta blokatore tada može doći do napadaja astme. Naime, beta-2 receptori sudjeluju u mehanizmu opuštanja bronhija. Ukoliko su blokirani tada ne može doći do opuštanja bronhija. Selektivni beta blokatori primarno blokiraju na beta-1 receptore, dok beta-2 receptori ostaju neblokirani. Time se djeluje samo na srce, dok funkcija ostalih organskih sustava ne biva promijenjena. Najpoznatiji i najkorišteniji selektivni beta blokatori jesu atenolol i bisoprolol. Selektivni beta blokatori blokiraju samo beta-1 receptore, ali ukoliko se uzimaju u velikim dozama tada će blokirati i druge beta receptore.
Posebna skupina beta blokatora jesu beta blokatori koji su u isto vrijeme i alfa blokatori. To su labetalol i karvedilol. Oni su vrlo prikladni za brzo postizanje kontrole krvnog tlaka jer dodatna blokada alfa-receptora sprječava karakteristični početni porast krvnog tlaka koji nastupa ukoliko se blokiraju samo beta-1 blokatori.
Neki beta blokatori imaju parcijalnu agonističku aktivnost koja se još naziva unutrašnja simpatomimetska aktivnost (ISA). To znači da oni djelomice pojačavaju učinak simpatikusa, a djelomice ga koče. Takvi beta blokatori jesu acebutolol, karteolol, pindolol, mepindolol i oksprenolol. Ovi beta blokatori su korisni u pacijenata koji pate od zatajenja rada srca.
Beta blokatori se koriste u liječenju cijelog niza bolesti. Ponajviše, koriste se za liječenje hipertenzije. Klasična škola liječenja hipertenzije uzima beta blokatore u kombinaciji s diureticima kao prvu liniju liječenja hipertenzije, prije svih ostalih lijekova. Dakako, u posljednje vrijeme puno veću ulogu imaju ACE inhibitori, ali beta blokatori su i dalje najznačajniji antihipertenzivni lijekovi.
Mehanizam antihipertenzivnog djelovanja je kompliciran i nedovoljno jasan. Zanimljivo je da se krvni tlak u mirovanju ne mijenja mnogo nakon jedne doze, ali dugotrajna primjena uzrokuje pad krvnog tlaka, što se obično događa za četiri ili više tjedana. To može izgledati čudno s obzirom da su beta receptori blokirani vrlo brzo nakon uzimanja beta-blokatora, ali treba imati na umu da kada nastupi blokada beta receptora dolazi do uključivanja određenih kompenzatornih mehanizama zbog čega ne dolazi do naglog pada tlaka kao kod primjene alfa blokatora - do pada tlaka dolazi postupno i polagano. Nadalje, beta blokatori sprječavaju oslobađanje renina, hormona koje luče bubrezi i koji uzrokuje sužavanje krvnih žila. Upravo zbog toga beta blokatori su vrlo bitna skupina u liječenju hipertenzije. Najznačajniji beta blokator koji se koristi u liječenju hipertenzije jest atenolol.
U liječenju i prevenciji angine pectoris beta blokatori se danas koriste rutinski. Oni smanjuju porast krvnog tlaka, smanjuju broj otkucaja u mirovanju što pojačava punjenje ventrikula. Smanjenje srčane frekvencije ne samo što smanjuje energetske potrebe nego omogućuje i bolju opskrbu srca krvlju.
Beta blokatori su korisni u liječenju aritmija koje su izazvane ili pogoršane simpatičkim sustavom. Korisni su i aritmijama koje dolaze iz SA ili AV čvora, koje su uzrokovane nervozom, stresom ili vježbom. Pogotovo su korisni u terapiji s blokatorima alfa receptora. Rizik od nastanka bradiaritmije moguć je kod svih beta blokatora, a posebno u pacijenata s bolestima srčanog mišića, u bolesnika sa srčanim blokom ili tahikardijsko-bradikardijskim sindromom. Najvažniji beta blokator koji se koristi u liječenju aritmija jest sotalol.
U liječenju kongestivnog zatajenja srca, beta blokatori se najprije nisu koristili. Naime, beta blokatori, pogotovo oni koji nisu parcijalni agonisti beta receptora, u biti usporavaju srce i slabe ga, što je kod pacijenata s zatajenjem srca jako nepovoljno. Ali, studije CIBIS II i COPERNICUS pokazale su da male doze beta blokatora u kombinaciji s drugim lijekovima za liječenje kongestivnog zatajenja srca i kod takvih pacijenata mogu pomoći u produženju života. Najznačajniji beta blokatori koji se koriste u liječenju kongestivnog zatajenja srca jesu karvedilol i bisoprolol.
Beta blokatori smanjuju tlaku u očima (intraokularni tlak), vjerojatno smanjujući nastajanje tekućine unutar oka, pa se stoga koriste za smanjivanje rizika oštećenja očnog živca i vida u pacijenata s glaukomom. Beta blokatori koji se u tu svrhu koriste u obliku kapi za oči jesu timolol i betaksolol.
Nakon dugoročnog liječenja beta blokatorima kao odgovor na blokadu simpatičkog sustava dolazi do povećanja broja beta receptora. Zbog toga nagli prestanak uzimanja beta blokatora može izazvati tzv. "rebound effect", rizik od napadaja angine pectoris ili čak i infarkta srca. Stoga, kada se pacijent "skida" sa terapije beta blokatorima to mora biti polagano i postupno, nikada naglo.
Beta blokatore ne bi smjeli koristiti pacijenti koji pate od opstruktivnih bolesti pluća kao što su astma ili KOPB, mada je kod takvih osoba upotreba beta blokatora dopuštena ukoliko su to selektivni beta blokatori i to u manjim dozama. Upotrebom beta-2 agonista kao što je salbutamol astmatičari se mogu zaštititi od nepovoljnog djelovanja beta blokatora na bronhije. Također, beta blokatore ne smiju koristiti osobe koje pate od sinus bradikardije, jer bi beta blokatori samo pogoršali usporen rad srca, pacijenti sa srčanim blokom II i III stupnja. Poseban oprez potreban je kod dijabetičara - naime, i kod njih se preferiraju samo selektivni beta blokatori i to u malenim dozama jer može se javiti spontana neprimjećena hipoglikemija koja može opasno ugroziti život pacijenta.
Nuspojave beta blokatora jesu povećanje otpora protjecanju zraka u bronhijama zbog suženja bronhija, smanjena srčana kontraktilnost, bradikardija, hipotonična kardiovaskularna disregulacija, poremećaji cirkulacije krvi, pojačana hipoglikemija u pacijenata s juvenilnim dijabetesom melitusom.
Pošto je propisivanje beta blokatora u kombinaciji s diureticima, po staroj školi liječenja hipertenzije, prva farmakološka mjera liječenja hipertenzije, razvijene su posebne fiksne formulacije gotovih lijekova koje u jednoj tableti sadržavaju i beta blokator i diuretik. Za liječenje blaže hipertenzije beta blokatori se kombiniraju s tiazidima, prije svega s hidroklorotiazidom, a za liječenje teže hipertenzije koriste se jači diuretici poput furosemida. Također, postoje kombinacije beta blokatora, tiazida i drugih diuretika. Ovakve kombinacije su opravdane jer omogućuju pacijentima jednostavnije uzimanje lijekova, u jednoj tableti ili kapsuli. Dakako, takve kombinacije ostavljaju manje mjesta individualizaciji terapije i posebnom podešavanju doza, ali pošto su jednostavnije za pacijente tada se pacijenti više pridržavaju propisane terapije. Osim diuretika, vrlo često se s beta blokatorima kombiniraju i vazodilatatori.
Sadržaj |
[uredi] Propranolol
Propranolol je bio drugi izumljeni beta blokator i do dan dana je vrlo značajan. On je standard prema kojemu se moraju uspoređivati svi noviji beta blokatori. U tijeku mnogih godina široke primjene ovaj se lijek pokazao sigurnim i djelotvornim u liječenju mnogih poremećaja. Propranolol je neselektivni inhibitor beta-adrenergičkih receptora i ne djeluje intrinzički (nema ISA djelovanje). Njegov je najznačajniji učinak zaštita srca od prekomjernog simpatičkog uzbuđenja ili cirkulirajućih katekolamina psihičkog ili fizičkog podrijetla. Propranolol smanjuje srčanu frekvenciju i snagu srčane kontrakcije. Zato smanjuje udarni i minutni volumen i potrebu srčanog mišića za kisikom. Propranolol polako i ravnomjerno snižava krvni tlak u bolesnika s esencijalnom i bubrežnom hipertenzijom. Propranololom se mogu liječiti svi stupnjevi povišenoga tlaka, ali nije prikladan za liječenje hipertenzivnih kriza jer njegov učinak nije brz. Također djeluje i lokalno anestetički. Taj se učinak iskazuje samo u bolesnika sa slabim tonusom simpatikusa te uz velike doze. Posljedica je obaju učinaka propranolola, betalitičkog i lokalno anestetičkog, usporavanje spontane dijastolične depolarizacije, zbog čega je prikladan za liječenje smetnji srčanoga ritma.
Koristi se u liječenju angine pectoris, aritmija, hipertenzije, hipertrofijske opstruktivne kardiomiopatije te feokromocitoma (ali tek nakon primjene inhibitora alfa-adrenergičkih receptora). Djelotvorna dnevna doza iznosi 160 mg.
Propranolol ne smiju koristiti pacijenti koji pate od srčane dekompenzacije, kardiogenog šoka, bradikardije, atrioventrikulskog bloka II. i III. stupnja, bronhijalne astme, opstruktivnog bronhitisa (KOPB), obliteracijske angiopatije, metaboličke acidoze te pacijenti koji se liječe psihotropnim lijekovima koji povećavaju aktivnost adrenergičkog (simpatičkog) sustava. Poseban je oprez potreban u liječenju aritmija kada pacijent prima i srčane glikozide i dijabetičara te kod bolesnika s jetrenim ili bubrežnim bolestima.. U trudnica se propranolol primjenjuje samo iznimno. Najčešće moguće nuspojave jesu bradikardija, srčana dekompenzacija, atrioventrikulski blok, hipotenzija, Raynaudov fenomen i parestezije; bronhospazam i pogoršanje ventilacijskih funkcija; sklonost hipoglikemiji, pogotovo kod liječenja dijabetesa ovisnog o inzulinu, mučnina, povraćanje, opstipacija; mentalna depresija, nesanica, pospanost, halucinacije, umor, purpura i eritem.
Propranolol je poznat po tome što može proći krvno moždanu barijeru i ući u mozak gdje uzrokuje nuspojave kao što su depresija i noćne more.
[uredi] Oksprenolol
Oksprenolol je neselektivni beta blokator adrenergičkih receptora s parcijalnim agonističkim djelovanjem. To znači da je uglavnom simpatolitik s djelomičnim simpatomimetskim učinkom. Učinkovito blokira aritmogene učinke simpatičkog sustava, smanjuje srčanu frekvenciju, produžuje vrijeme atrioventrikularnog provođenja, kao i refraktorno razdoblje AV čvora. Zaštićujući srce od adrenergičkih podražaja uzrokovanih tjelesnim ili duševnim opterećenjem, smanjuje opterećenje srca i potrošnju kisika u srčanom mišiću. Oksprenolol u bolesnika s anginom pectoris smanjuje učestalost i jačinu anginoznih napadaja, te omogućava podnošenje većeg napora. Oksprenolol snižava povišeni krvni tlak, te smanjuje obolijevanje i smrtnost nakon infarkta srca.
Oksprenolol se koristi za liječenje hipertenzije, dugotrajnu prevenciju angine pectoris, za sekundarnu prevencija nakon infarkta srca (pod uvjetom da u anamnezi nema srčane insuficijencije, bradikardije i hipotenzije), kod poremećaja srčanog ritma (supraventrikularna tahikardija, fibrilacija atrija, aritmije uzrokovane glikozidima digitalisa, ventrikularna tahikardija) te funkcionalnih poremećaja (hiperkinetički sindrom). Djelotvorna dnevna doza iznosi 160 mg.
Oksprenolol se ne bi smio koristiti u osoba koje pate od zatajenja srca koje ne reagira na glikozide digitalisa, koji pate od atrioventrikularnog bloka drugog ili trećeg stupnja, sindroma bolesnoga sinuatrijskog čvora, izražene bradikardije, kod pacijenata u kardiogenom šoku i bronhijalnoj astmi. S posebnim oprezom se može davati pacijentima koji pate od kronične opstruktivne bolesti pluća (KOBP), poremećaja srčanog provođenja te desnostranog popuštanja srca. Može prikriti znakove hipertiroidizma, u dijabetičara znakove hipoglikemije, a u bolesnika s oštećenom jetrenom funkcijom koncentracija lijeka u krvi može biti povećana, te dozu lijeka valja prilagoditi. Također, može pogoršati simptome perifernih vaskularnih bolesti (Raynaudova bolest). Trudnice mogu koristiti oksprenolol samo iznimno. Najčešće nuspojave jesu umor, slabost, hladnoća ekstremiteta, poremećaji spavanja, halucinacije, glavobolja, vrtoglavica, probavne smetnje (mučnina, povraćanje, proljev ili opstipacija, suhoća usta), smanjeno stvaranje suza, smanjen libido, a moguće su i alergijske reakcije (osip, svrbež).
[uredi] Sotalol
Ključna pojedinost sotalola jest da se on koristi isključivo kao antiaritmik. Sotalol je neselektivni beta-blokator koji ujedno produžuje trajanje akcijskog potencijala blokirajući repolarizacijsko ulaženje kalijevih iona u stanice srčanog mišića. Pošto je sotalol kiralni spoj on ima dva optička izomera, d-sotalol i l-sotalol. Razlikuju se po tome što d-sotalol ima vrlo slabu beta-blokirajući aktivnost, dok oba izomera podjednako blokiraju kalijeve kanale. Sotalol se u kliničkoj praksi rabi kao racemična smjesa. Sotalol produžuje akcijski potencijal stanice srčanog mišića, smanjuje automativnost srca, usporava provođenje i povećava neosjetljivost AV čvora, dok u vlaknima s brzim akcijskim potencijalom ne usporava provođenje. Sve navedeno govori u prilog uporabi sotalola u različitim atrijskim i ventrikularnim aritmijama. Velik broj istraživanja pokazuje pozitivne učinke sotalola na preživljavanje, te bolju ili jednaku učinkovitost spram drugih antiaritmika. Važno je istaći važnost činjenice da ovaj lijek blokira i beta receptore - učinkovitost samo d-sotalola je lošija nego kombinacije d- i l-sotalola.
Sotalol se koristi u liječenju tahikardija AV čvora, supraventrikulskih tahikardija u sklopu WPW sindroma, paroksizmalnih fibrilacija atrija, teških simptomatskih, malignih i nemalignih tahikardijskih ventrikulskih poremećaja srčanog ritma te hipertenzije i koronarne srčane bolest udružene s gore navedenim poremećajima srčanog ritma. Djelotvorna dnevna doza iznosi 160 mg.
Sotalol se ne bi smio koristiti u slučajevima srčane insuficijencije (III. i IV. stupnja), šoka, AV bloka II. i III. stupnja, SA bloka, sindroma bolesnog sinusa, bradikardije (<50 otkucaja u minuti), prethodno postojećeg produljena QT intervala, hipokalijemije, hipotenzije, uznapredovanih stadija poremećaja periferne cirkulacije, opstrukcijske plućne bolesti (npr. bronhijalna astma), metaboličke acidoze, edema glotisa i teškog alergijskog rinitisa te u bolesnika koji u anamnezi imaju infarkt miokarda ili slabu ventrikulsku funkciju, te su izloženi većem riziku pogoršanja aritmije.
Poseban je oprez potreban u dijabetičara, osoba koje nose kontaktne leće, bolesnika s oštećenom bubrežnom funkcijom, psorijazom i osoba sklonim alergijama.
Moguće nuspojave jesu umor, vrtoglavica, slabost, glavobolja, parestezije i osjećaj hladnoće u ekstremitetima. Sotalol je kao i većina drugih antiaritmika ujedno proaritmogen, tj i sam može izazvati aritmije, osobito u bolesnika s poremećajem srčanog ritma koji ugrožava život i s ograničenom funkcijom lijevog ventrikula.
[uredi] Atenolol
Atenolol je najvažniji i najpropisivaniji beta blokator, sinonim cijele skupine. Bio je specifično razvijen radi dobivanja posebnog beta blokatora koji bi, za razliku od propranolola bio selektivan za beta-1 receptore i bio hidrofilan kako ne bi prolazio krvno-moždanu barijeru i uzrokovao depresiju i noćne more.
On selektivno blokira beta-1 adrenergičke receptore, bez djelomične agonističke aktivnosti (ISA) i bez učinaka na stabilizaciju membrane. Atenolol smanjuje, kako tijekom mirovanja tako i tijekom napora, frekvenciju srčanog rada, udarni volumen, sistolički i dijastolički krvni tlak te potrebu miokarda za kisikom čime omogućuje mnogo veći srčani rad. Ali on smanjuje i snagu srčanog mišića što je neželjeni učinak u pacijenata koji pate od kongestivnog zatajenja srca. Dakako, takvi pacijenti mogu primati atenolol ukoliko ujedno primaju i lijekove koji poništavaju loš učinak na rad srca (srčani glikozidi).
S obzirom da je selektivan za beta-1 receptore (pošto se ti receptori nalaze u srcu takva selektivnost još se naziva i kardioselektivnost) atenolol je prikladniji za astmatičare i one pacijente koji pate od kronične opstruktivne bolesti pluća (KOPB) jer u manjim, kliničkim dozama me izaziva sužavanje bronhija. Ipak, unatoč tomu, treba biti oprezan i kod takvih bolesnika jer atenolol u većoj dozi može izazvati napadaj gušenja. Atenolol se ponajviše koristi u liječenju hipertenzije, a i za dugotrajno liječenje angine pectoris te u liječenju tahiaritmija. Djelotvorna dnevna doza iznosi 75 mg.
Atenolol ne smiju koristiti pacijenti koji boluju od sinus bradikardije, atrioventrikularnog bloka II i III stupnja, u stanju kardiogenog šoka i pacijenti koji pate od izrazite srčane slabosti. Oprez je potreban u pacijenata s kroničnim opstruktivnim bolestima dišnih putova (astma i KOBP), pacijenata slabog srca koji primaju i srčane glikozide ili diuretike, dijabetičara, pacijenata koji pate od, miastenije gravis, psorijaze, Raynaudovog sindroma, hipertireoze (tireotoksikoze), u bolesnika s oštećenom bubrežnom funkcijom te pacijenata sklonima alergijama. Trudnice i dojilje smiju koristiti atenolol samo iznimno.
Moguće nuspojave jesu bradikardija, kongestivno srčano zatajenje i hladnoća ekstremiteta (zbog smanjenja perifernog krvnog optoka), ortostatska hipotenzija, aritmije, bronhospazam, može doći do smanjenja seksualne sposobnosti, pospanosti, problema sa spavanjem, umora ili slabosti, nervoze i nazalne kongestije. Od nuspojava u probavnom sustavu mogu se pojaviti opstipacija, proljev, mučnina, povraćanje te nelagoda u trbuhu.
[uredi] Bisoprolol
Bisoprolol je visoko selektivni beta-blokator, pokazuje posebno visok afinitet za beta-1 receptore i samo vrlo nizak afinitet za beta-2 receptore u glatkom mišićju bronha i krvnih žila kao i za beta-2 receptore enzimatske metaboličke regulacije. Stoga samo se rijetko može očekivati da će bisoprolol uticati na dišni otpor. Njegova beta-1 selektivnost daleko je veća od terapijskog raspona. Bisoprolol smanjuje odgovor na simpatičku aktivnost preko blokade srčanih beta-1 receptora. Ovo djelovanje smanjuje broj otkucaja srca u minuti i kontraktilnost, te stoga smanjuje potrošnju kisika u srčanom mišiću, što je u angini pectoris s koronarnom bolesti u podlozi, poželjan učinak.
Bisoprolol nema izraženo negativno inotropno djelovanje. Pri akutnoj primjeni bisoprolol smanjuje frekvenciju srca, udarni volumen i stoga minutni volumen. Pri kroničnoj primjeni, početni porast perifernog otpora pada. Najveći antihipertenzivni učinak bisoprolola općenito se postiže nakon 2 tjedna.
Bisoprolol se koristi u liječenju hipertenzija i angine pectoris. Tu svrhu bisoprolol se primjenjuje u dozama od 5 do 10 mg. Međutim, bisoprolol se može, u kombinaciji s ACE inhibitorima, diureticima i srčanim glikozidima u manjim dozama koristiti i za liječenje umjerenog do teškog kongestivnog zatajenja srca s smanjenom sistoličkom ventrikularnom funkcijom. Tada se koristi u manjim dozama, od 1,25 mg do 10 mg - pacijent se "titrira" tj. počinje se s niskom dozom od 1,25 mg i doza se povećava do doze koju pacijent može podnijeti, a da se ne javljaju simptomi pogoršanja zatajenja srca. Bisoprolol se koristi za dugoročno liječenje. Bisoprolol se ne smije primijeniti u slučaju trudnoće i dojenja, neliječenog oštećenja srčanog mišića, u šoku, AV bloku drugog ili trećeg stupnja, sinus sick sindromu, teškom sinuatrijskom bloku, bradikardiji s manje od 50 otkucaja srca u minuti prije započinjanja liječenja, hipotenziji, bronhijalnoj astmi, opstruktivne plućne bolesti, kasnom stupnju perifernih smetnji cirkulacije s istodobnom uporabom MAO inhibitora (iznimka: MAO-B inhibitori).
Posebno treba biti oprezan u slučaju poremećaja funkcije jetre ili bubrega, u dijabetičkih bolesnika s velikim varijacijama vrijednosti šećera u krvi, tijekom dužih razdoblja gladovanja, u bolesnika s metaboličkom acidozom, AV blokom prvog stupnja i s Prinzmetalovom anginom te u bolesnika s psorijazom.
Moguće nuspojave jesu umor, vrtoglavica, glavobolja, poremećaj spavanja, živahni snovi i depresivno raspoloženje. Povremeno se može javiti proljev, opstipacija, mučnina, bolovi u trbuhu i kožne reakcije. Također, moguća je pojava pada krvnog tlaka, bradikardija ili smetnji AV provođenja . Povremeno se može javiti trnjenje i hladnoća u krajnjim dijelovima udova a u starijih bolesnika koji istodobno imaju šećernu bolest, može se smanjiti tolerancija glukoze.
[uredi] Metoprolol
Metoprolol je selektivni blokator beta1-adrenergičkih receptora u srcu. Snižava povišeni arterijski tlak i srčanu frekvenciju, a smanjuje također minutni volumen srca i koncentraciju renina u serumu. Metoprolol ne blokira beta2-receptore i zbog visoke selektivnosti smanjuje rizik od nastanka opstruktivnih respiratornih simptoma. Ne stabilizira staničnu membranu pa je manji rizik od ometanja rada srčanog mišića. U usporedbi s neselektivnim beta blokatorima, metoprolol u manjoj mjeri smanjuje periferni protok, manje blokira simpatičku reakciju na hipoglikemiju i manje ometa toleranciju glukoze. Tijekom liječenja metoprololom ne dolazi do poremećaja ravnoteže elektrolita.
Koristi se u liječenju svih vrsta hipertenzija, angine pectoris, aritmija (supraventrikulske tahiaritmije), u stanju nakon preboljelog infarkta srca (u hemodinamski stabilnih bolesnika), u dopunskom liječenju tireotoksikoze te za sprječavanje migrene. Djelotvorna dnevna doza iznosi 150 mg. Metoprolol ne bi smjeli koristiti pacijenti koji boluju od AV-bloka II. i višega stupnja, zastojnog popuštanja srca, bradikardije i hipotenzije. Ne smije se primjenjivati niti kod kardiogenog šoka.
Unatoč selektivnosti metoprolola potreban je oprez pri liječenju bolesnika s bronhijalnom astmom. Kod takvih pacijenata se obično preporuča istodobna primjena beta2-agonista kao što je salbutamol. Također, oprez je potreban u dijabetičara i pacijenata s tireotoksikozom. Moguće nuspojave jesu umor, omaglica, depresija, smetenost, glavobolja, nesanica, mučnina i povraćanje, bradikardija, hladni ekstremiteti, palpitacije, zastojno popuštanje srca, periferni otoci, hipotenzija te bronhospazam i dispneja.
[uredi] Karvedilol
Karvedilol je uz labetalol jedini posebni beta blokator koji ujedno ima svojstva vazodilatatora - on se veže za alfa-1 receptore i blokira ih što uzrokuje širenje krvnih žila. Osim toga karvedilol je i moćan antioksidant, tj. neutralizator reaktivnih slobodnih radikala i antiproliferativni agens.
Karvedilol smanjuje periferni vaskularni otpor putem vazodilatacije i blokade renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava (zbog beta blokade).
Karvedilol je neselektivni beta blokator bez parcijalnih agonističkih svojstava, ali ima svojstva stabiliziranja membrana. On je optički aktivan spoj s dva enantiomera (R i S), a dolazi kao smjesa tih dviju spojeva, tj. kao racemat. Za beta blokadu je uglavnom odgovoran S(-) enantiomer.
U pacijenata s povišenim krvnim tlakom smanjuje krvni tlak, a brzina rada srca je lagano smanjena. Protok krvi kroz bubrege i bubrežna funkcija je očuvana. S obzirom da je očuvan i protok krvi kroz ekstremitete, pojava hladnih ekstremiteta koja se često viđa kod primjene ostalih beta blokatora, kod uporabe karvedilola se rijetko viđa. U pacijenata sa stabilnom anginom pectoris karvedilol je pokazao antiishemijska i antianginalna svojstva, a u pacijenata s pogoršanom funkcijom lijevog ventrikula i kongestivnim zatajenjem srca karvedilol je pokazao dobre učinke pojačavajući ejekcijsku frakciju lijevog ventrikula i korekciju dimenzija lijevog ventrikula.
Stoga se karvedilol koristi za liječenje hipertenzije, sam ili u kombinaciji s drugim antihipertenzivnim lijekovima, posebno diureticima tiazidskog tipa, ai u liječenju kronične stabilne angine pectoris, nijemoj ishemiji srčanog mišića, nestabilnoj angini i ishemičkoj disfunkciji lijeve klijetke.
Karvedilol se primjenjuje i za liječenje kongestivnog zatajenja srca jer dovodi do smanjenja smrtnosti i potrebe za hospitalizacijom, poboljšanja bolesnikova stanja i usporavanja progresije bolesti. Može se koristiti kao dodatak standardnoj terapiji, ali i u bolesnika koji ne podnose ACE inhibitor, odnosno u bolesnika koji nisu na terapiji digitalisom, hidralazinom ili nitratom. Djelotvorna dnevna doza iznosi 37,5 mg, ali se doza podešava ovisno o pojedinom pacijentu.
Karvedilol ne smiju koristiti bolesnici s dekompenziranim zatajenjem srca IV stupnja, AV blokom drugog ili trećeg stupnja, u slučajevima teške bradikardije, kardiogenog šoka, sindroma bolesnog sinusnog čvora, teške hipotenzije, astmatičara, pacijenata s KOBP i oštećene jetre.
Posebno oprezni bi trebali biti pacijenti s kongestivnim zatajenjem srca, dijabetes melitusom, kroničnom opstruktivnom plućnom bolesti, perifernim vaskularnim bolestima (Raynaudov sindrom), kod osoba sklonih alergijama, u bolesnika s psorijazom, feokromocitomom i Prinzmetalovom nestabilnom anginom pectoris. Moguće nuspojave jesu omaglica, poremećaji vida, glavobolje i zamor, bradikardija, posturalna hipotenzija, hipotenzija, edem (uključujući generalizirani, periferni, genitalni, edem nogu, hipervolemija i višak tekućine), mučnina, proljev, povraćanje, trombocitopenija, hiperglikemija, povećanje tjelesne mase i hiperkolesterolemija, astma i dispneja u bolesnika s predispozicijom, bol u ekstremitetima, smanjena lakrimacija.
Napomena:Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet s internetskih stranica Farmakologija. Vidi Dozvola Farmakologija.com.
