Bogoslav Šulek

Izvor: Wikipedija

Bogoslav Šulek (Bohuslav; Subotište, Slovačka, 20. travnja 1816. - Zagreb, 30. studenog 1895.) hrvatski jezikoslovac, povjesnik, publicist i leksikograf slovačkoga podrijetla.

Pučku školu pohađao u Subotištu, evangelički licej u Požunu (Bratislava). Ne zaredivši se za pastora i ne mogavši poći na studij u Jenu, u studenome 1838. dolazi k bratu u Brod na Savi, uspostavlja vezu s Ljudevitom Gajem (1839.) i od jeseni iste godine u Zagrebu radi u tiskari Franje Župana.

U Gajevim izdanjima počinje surađivati 1841. Godine 1844/45. glavni urednik ilegalnoga lista "Branislav" koji je tiskan u Beogradu. Od 1846. uređuje Gajeve "Novine Horvatske, Slavonske i Dalmatinske", od 1849. "Slavenski jug" a od 1850. "Jugoslavenske novine". U pedesetim godinama intenzivno djeluje kao pisac popularnih priručnika (na primjer Naputak za one, koji uče čitati, Početnica za djecu, Prirodopis za niže škole, Biljarstvo za višje gimnazije i druge). Istodobno radi na njemačko-hrvatskome rječniku. Pobijao je velikosrpska jezičnopolitička presizanja srpskoga jezikoslovca i folklorista Vuka Karadžića.

Godine 1856. u časopisu "Neven" izlazi ključni Šulekov članak "Srbi i Hrvati", na više od 30 stranica. Trijeznim se pristupom u kojemu je kombinirana povijest, književnost i filologija pobijaju velikosrpski stavovi koji atribuiraju svu štokavski napisanu književnost srpskomu jezičnomu korpusu. "Tko želi zanijekati egzistenciju jednomu narodu, taj treba da se dobro naoruža razlozima vođenim iz naravi stvari i svjedočanstvima vjere dostojnih povjesnika". Primorski pisci nazivaju svoj jezik hrvatskim, tvrdi Šulek te citira desetak i više djela u kojima se spominje u naslovu hrvatsko ime. Naprotiv, ne može se naći knjiga pisana glagoljicom ili latinicom u kojoj bi pisac svoj jezik zvao srpskim, pače i knjige pisane bosanskom ćirilicom zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim. Uostalom-kako bi ga hrvatski pisac i mogao nazvati srpskim, kada su u ono doba sve do najnovijega vremena Srbi pisali smjesom crkvenoga, ruskoga i srpskoga jezika, dok je štokavski jezik "sve do ovoga vijeka samo kod Hrvata cvatio".

Od 1858. do 1865. uređuje "Gospodarski list". Jedan je od pokretača "Pozora" (1867). Iznimno plodan publicist i popularizator znanosti. Godine 1868. izdaje svoje najpoznatije političko djelo "Naše pravice. Izbor zakonah, poveljah i spisah, znamenitih za državno pravo kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske od god. 1202 - 1868". Akademik JAZU i njezin tajnik od 1871. do smrti. U doktora znanosti promaknut 1867. na temelju disertacije o Ruđeru Boškoviću. Kad je 1861. hrvatski jezik, zamijenivši njemački, ponovno postao službenim, Šulek je predano radio na oblikovanju hrvatskoga stručnog i znanstvenog nazivlja, a nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868), i hrvatskoga vojnog (domobranskog) nazivlja.

Pristaša jezičnih načela zagrebačke filološke škole, naglašeno sklon jezičnomu čistunstvu, posuđenice je zamjenjivao tražeći rješenja u hrvatskim narječjima, posuđujući iz slavenskih jezika (najčešće iz slovačkoga i češkoga, ali i iz ruskoga i slovenskoga) te oblikovanjem novotvorenica. Tako je došao u sukob sa zagovornicima takozvanog čistoga narodnog jezika (hrvatskim vukovcima) koji su kritizirali njegove postupke a njegova leksička (nazivoslovna) rješenja porugljivo zvali "šulekizmi". Usprkos tomu u hrvatskome su se jeziku do danas zadržali brojni nazivi koje je oblikovao Šulek, tako da se bez pretjerivanja može reći da je hrvatsko nazivlje na području društvenih i prirodnih znanosti, tehnologije i urbane civilizacije nezamislivo bez njega. Zahvaljujući tomu, Šulek spada u najuži krug najutjecajnijih hrvatskih jezikoslovaca u povijesti.

Važnija djela:

• "Deutsch-kroatisches Worterbuch - Njemačko-ilirski rječnik", I. - II. (Zagreb, 1860.)
• "Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja", I. - II. (Zagreb, 1874./75.; pretisak: Zagreb, 1995.)
• "Jugoslavenski imenik bilja", (Zagreb, 1879.)