Dominko Zlatarić
Izvor: Wikipedija
Dominko Zlatarić (Dubrovnik, 1558. - Dubrovnik, 1613.), hrvatski pjesnik i prevoditelj.
Rodio se u uglednoj i vrlo bogatoj pučanskoj obitelji. Pohađao je Sveučilište u Padovi, gdje je učio govorništvo, filozofiju i građansko pravo. Znanjem i ozbiljnošću odlikovao se toliko da su ga đaci 1579. godine odabrali za svojega rektora. U znak priznanja za uvođenje mira i reda medu đacima, Mletačka Republika imenovala ga je «zlatnim vitezom». Godine 1580. podignuta mu je kao rektoru na Padovanskom sveučilištu spomen-ploča. Godine 1587. vratio se u Dubrovnik. Bavio se gospodarstvom i književnim radom na svojemu imanju u Cavtatu i Konavlima. Drugovao je s talijanskim i dubrovačkim pjesnicima i divio se renesansnoj ljepotici Cvijeti Zuzorić. Pisao je hrvatskim i talijanskim jezikom, sastavljao ljubavne, prigodne i refleksivne pjesme, no Zlatarić ostaje najznačajniji kao prevodilac.
U Padovi je 1580. godine preveo iz Tassova rukopisa pastirsku igru Aminta, a poslije ju je, nezadovoljan svoum prepjevom. dotjerao, preradio i lokalizirao pod naslovom Ljubmir. Potom je u Veneciji god. 1597. izdao zbirku svojih prijevoda pod naslovom Elektra, trađeija, Ljubmir, pripovijes pastijerska i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki složene.Elektru je posvetio Jurju Zrinskome, Ljubmira Mihu Matufiću, a treći prijevod, Pirama i Tizbu', Cvijeti Zuzorić. Prijevodima s grčkoga, taliianskosa i latinskoga dodane su i 26 izvorne «pjesni u smrt od razlicijeh». Njegov sin, Miho Zlatarić, poslije očeve smrti sabrao je i izdao očevih 137 lirskih pjesama pod naslovom Pjesni razlike. U zborniku pretežu ljubavne pjesme. Zlatarić je jedan od najplodnijih epitafičara hrvatske renesanse. Najekspresivnije je kratko Nadgrobje Dinku Ranjini. U tu skupinu idu i nadgrobja upućena Fiori (Cvijeti) Zuzorić "u smrt" njezina muža Bartolomea Pescionija. Zlatarićeve pjesme nalaze se i u Zadarskom zborniku.
Pisao je pod utjecajem prve generacije hrvatskih petrarkista i talijanskih petrarkističkih škola. Čvrstu povezanost s domaćom petrarkističkom tradicijom potvrđuje njegov stilistički repertoar. Bogatstvo izraza, majstorstvo i zvukovne kvalitete njegovih osmeraca i dvanaesteraca stavljaju Zlatarića u red najboljih lirika hrvatske renesanse. Osim kao pjesnik, cijenjen je kao najbolji renesansni prevodilac. Tassova Amintu prevodi doslovno, uz nužne izmjene što ih nameće metrička shema drukčija od izvornika. Drugi prijevod, Ljubmir, još je dotjeraniji, literarniji, i čistiji, jezično bogatiji. Prijevod Sofoklove Elektre dokaz je ne samo Zlatarićeve obrazovanosti, ukusa i versifikacijske vještine, nego i pjesničke nadarenosti. Ljubav Pirama i Tizbe bliža je prijevodu nego prepjevu. Prema uzusu onodobnih poetika, njegovi su prijevodi na svoj način samostalna poetska ostvarenja, kojima je proširio repertoar hrvatske renesansne književnosti.
