Ibrahim Pirić-Pjanić

Izvor: Wikipedija

Ibrahim Pirić-Pjanić (Soko kraj Gračanice 1896. -München 1977.), ustaški pukovnik. Zapovjednik XXV. ustaške bojne.

Pjanić je rođen 1896. godine u Sokolu kod Gračanice, u zemljoradničkoj obitelji. Pohađao je pučku osnovnu školu u Gračanici. U Prvom svjetskom ratu, borio se u 2. bosansko-hercegovačkoj pješačkoj regimenti K.u.K. armije i stekao čin narednika (Feldwebela). U periodu između dva svjetska rata, bavio se dunđerskim zanatom (seoskim graditeljstvom), bio je član seoskog Džematskog medžlisa (najniži organ Islamske zajednice) i mutevelija (upravitelj vakufa) Stare džamije u Sokolu, te jedan od članova i kandidat na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO).

[uredi] Drugi svjetski rat

Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Ibrahim Pjanić prikuplja veću količinu osobnog naoružanja odbačenog od strane jugoslavenske vojske u rasulu i skriva ga u zidine starog srednjovjekovnog grada. Krajem mjeseca travnja, na području svog sela osniva naoružanu milicijsku formaciju, nazvanu "Ibrahimova garda", u koju okuplja uglavnom mlađe ljude iz Sokola i susjednih sela i naoružava ih sa spomenutim prikupljenim oružjem. Cilj mu je bio zaštiti bošnjačko stanovništvo od još uvijek naoružanih skupina propale jugoslavenske vojske, a posebno njezinih četničkih odreda, a nešto kasnije i od srpskih ustanika s planine Trebave.

Nakon ustroja Gračaničke domobranske dobrovoljačke (DOMDO) bojne, u ožujku 1942. godine, koja se inače nalazila u sastavu DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadžiefendića iz Tuzle, Ibrahimova Garda postaje 2. satnija Gračaničke DOMDO bojne i kao takva postoji sve do kasne jeseni 1943. godine, kada se cjelokupna DOMDO pukovnija uslijed prelaska dijela ljudstva u 13. Waffen-SS diviziju Handžar ili masovnih dezertiranja u partizane raspala. Ibrahim Pjanić, koji je u međuvremenu preuzeo i dužnost ustaškog logornika u Gračanici, pristupa tada ustroju postrojbi tzv. Zelenog kadra i obnavlja Gračaničku DOMDO bojnu, koja u veljači 1944. ulazi u sastav novoustrojene DOMDO pukovnije "Bosanski planinci" (u koju su okupljene sve dotadašnje postrojbe Zelenog kadra).

Bošnjačke vojne formacije samozaštitnog tipa, poput DOMDO bojni ili zelenog kadra, nisu se učinkovito mogle suprostavljati neprijatelju, zbog nedostatka naoružanja, streljiva i ostale opreme, kao i neriješenih opskrbnih pitanja. To je naposlijetku motiviralo Pjanića da prihvati poziv ustaških vojnih vlasti i svoje ljude prevede u sastav Ustaške vojnice. Početkom travnja, Ibrahim Pjanić je posjetio poglavnika dr. Antu Pavelića u Zagrebu, gdje je odlikovan, unaprijeđen u čin satnika Ustaške vojnice i gdje mu je, zbog zasluga u borbi protiv partizana tijekom prosinca 1943., dodijeljen orden Željeznog trolista II reda, čime je stekao pravo na počasnu titulu viteza. U Zagrebu mu je obećana logistička pomoć i naoružanje. Pjanić se potom vraća na područje Gračanice, gdje formira XXV djelatnu bojnu Ustaške vojnice, s pet bojni i stožerom u Gračanici. Ta će bojna nešto kasnije biti uvrštena u sastav 12. stajaćeg djelatnog zdruga. Na čelu s Pjanićem, učestvovala je u teškim borbama s partizanima, sve do travnja 1945. godine. Zbog svojih zasluga, Pjanić je kasnije unaprijeđen u pukovnika.

Ibrahim Pjanić je bio poznat u široj okolini i prihvaćen kao ugledan čovjek, unatoč svom skromnom seoskom podrijetlu, a bio je i vrlo religiozan. Nakon što je prihvatio dužnost ustaškog logornika, založio se za zaštitu Srba i preostalih Židova u Gračanici. Prilikom jedne njemačke racije, osobno je sakrio staru udovicu Kallman, spasivši je na taj način od sigurne smrti. Spriječio je, također, i ustaše iz Plehana da izvrše odmazdu u nekom srpskom selu, u vrijeme dok je boravio na tom području. Pjanić je dva puta pregovarao s partizanima o prelasku u njihove redove, ali su pregovori oba puta propali (krivicom partizanske strane).

Potisnut od partizana s područja Gračanice u travnju 1943., Pjanić se zajedno sa svojim saborcem Avdagom vitezom Hasićem, zapovjednikom 12. zdruga, povlači na područje Odžaka, a odatle se probija ka Zagrebu i dalje, u Sloveniju, s ostatkom oružanih snaga NDH. Ibrahim Pjanić je izbjegao smrt na Bleiburgu i izručenje Jugoslaviji. Neko je vrijeme boravio u jednom savezničkom logoru u Italiji, a potom je otišao u Siriju. Tamo je usko surađivao s dr. Džafer-begom Kulenovićem, prof. Hakijom Hadžićem i drugim "Hrvatima-muslimanima". Bio je biran i za predsjednika Društva Hrvata u Siriji. Surađivao je i s Vjekoslavom Luburićem, koji je živio u Madridu, mada je u sukobu između Luburića i Pavelića ostao na strani Poglavnika. Početkom 60-tih godina, Pjanić se iz Sirije preselio u München, gdje je s još nekim hrvatskim emigrantima pokrenuo list "Slobodna Hrvatska". U emigraciji se koristio i prezimenom "Pirić", pa se potpisivao i kao "pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić".

Jugoslavenske komunističke vlasti podigle su 1946. optužnicu protiv Pjanića, proglasivši ga ratnim zločincem zbog toga što su pripadnici njegove bojne strijeljali šestoricu civila, veći broj zarobljenih partizana i opljačkali nekoliko domova. Kasnije, kasnih 60-tih godina, ta je klimava optužnica povučena, a službenici SDB-a su preko općinskih vlasti u Gračanici ponudili Pjaniću povratak u domovinu i garantirali mu sigurnost, no on se već bio skrasio i osnovao obitelj u Münchenu, gdje je i preminuo u svojoj 82. godini života.

[uredi] Vanjske poveznice

• Esad S. TIHIĆ: Jedinice domobranske dobrovoljačke pukovnije (domdo) na teritoriji Trebave, Ratiša i Posavine (1942-1943.)
• Esad Tihić, Omer Hamzić: Soko u Drugom svjetskom ratu: "Pjano je pokretač i organizator zelenog kadra u srezu gračaničkom"
• Omer HAMZIĆ Ratni putevi i stranputice viteza Pjanića - neka obilježja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu
• XXV Ustasha Battalion (XXV. ustaška bojna) - by H.L. deZeng IV