Krbavska bitka
Izvor: Wikipedija
| Krbavska bitka | |
| Sukob | Ratovi protiv Turaka |
| Vrijeme | 9. rujna 1493. |
| Mjesto | Krbava, Hrvatska |
| Rezultat | Pobjeda Turaka |
| Sukobljene strane | |
| Tursko carstvo | Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo |
| Zapovjednici | |
| sandžak-beg Hadum Jakub-paša | Emerik Derenčin |
| Vojne snage | |
| oko 8 tisuća akindžija | 3 tisuće konjanika 2 tisuće pješaka 5 do 8 tisuća seljaka |
| Gubici | |
| nepoznat broj | od 10 do 13 tisuća |
Krbavska bitka (9. rujna 1493. godine) na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina.
Sadržaj |
[uredi] Razvitak događaja pred bitku
Krajem ljeta 1493. godine Jakub-paša je provalio sa svojim akindžijama, oko 8 tisuća, preko rijeka Une i Kupe u Štajersku i opustošio Celje i Ptuj. Prilikom povratka iz Slovenije, Turci su opustošili i Hrvatsko Zagorje, spalili i opljačkali bogati gradić kneza Frankopana, Modrušu, u kojem je bila i smještena biskupija, s ciljem povratka u Bosnu, pri čemu nije poznato kojim pravcem su se vraćali. Prema podacima jednog turskog ljetopisca, Jakub-paša je sa svojim snagama naišao na hrvatske feudalne snage na jednoj planini (vjeruje se Mala Kapela), koje su mu prepriječile put. Kako je bio ugrožen s leđa od štajerskog grofa, Jakub-paša je ponudio banu Derenčinu novac ukoliko bi ga ovaj pustio da nastavi put prema Bosni. Ban Derenčin, uvjeren u premoć svojih snaga nad izmorenim turskim snagama, uvjetuje i oslobađanje čitavog roblja i predaju cijelog plijena, što Jakub-paša ne prihvaća. Dok su još trajali pregovori oko otkupa, Jakub-paša je uputio turske snage preko Krbave kao bi iskoristio priliku i izvukao se iz, za njega, teškog položaja.
Čim je saznao za promjenu pravca kretanja turskih snaga, ban Derenčin je pregrupirao snage i na Krbavskom polju okupio do tada međusobno zavađene hrvatske knezove, Ivana Frankopana Cetinskog, Bernardina Frankopana Modruškog, Nikolu Frankopana Tržičkog, Karla Gušića, Petra Zrinskog, jajačkog bana Mihajla Petkaya, Juraja Vlatkovića, sina hercega Vlatka Kosače i druge. Hrvatske snage su brojile oko 3 tisuće konjanika, 2 tisuće pješaka i nepoznati broj slabo naoružanih i vojno neobučenih seljaka. Iako su neki od knezova predlagali napad na turske snage na planinskom zemljištu, što je bilo neuobičajena taktika vojski feudalnog razdoblja i mogući pravi izbor, odlučeno je da se Turci napadnu frontalno u tri konjičke skupine po običaju tog vremena. Prvu skupinu su sačinjavale slavonske banderije pod zapovjedništvom Ferdinanda Berisburcha, drugu - hrvatske snage pod Ivanom Frankopanom Cetinskim i jajačkim banom Mihajlom Petkayom i treću – ostatak pod Nikolom Frankopanom Tržičkim i Bernandom Frankopanom Modruškim. Između ovih konjičkih skupina su bili raspoređeni seljaci i pješaštvo.
Jakub-paša, stigavši na Krbavsko polje, najvjerojatnije preko Plaškog, uvjerio se da je sukob bio neizbježan i odmah je dao da se ubiju svi robovi sposobni za borbu. Kako je želio izbjeći frontalni sukob s hrvatskom vojskom, Jakub-paša je namjeravao izvući hrvatsku vojsku na ravnicu i iz zasjede djelovanjem sa svih strana brzom konjicom je napasti. Zbog toga je i podijelio snage također u tri skupine ali po teritorijanoj pripadnosti. Naime, turske snage su sačinjavali i snage iz Srbije pod kruševačkim sandžak-begom Ismailom i snage pod skopskim namjesnikom Karlerijem Mehmed-begom.
[uredi] Krbavska bitka
Bitka je u ranim jutarnjim satima 9. rujna 1493. godine počela frontalnim napadom turskih snaga pod zapovjedništvom sandžak-bega Ismaila i odigrala se pod gradom Udbine duž rijeke Krbave. Ban Derenčin se spustio sa svojim snagama u ravnicu i napao turske snage. Poslije kraće borbe, Ismail-beg se povukao. Hrvatske snage su nastavile potjeru turskih snaga i tako upale u zasjedu turskih snaga pod Mehmed-begom na istočnoj obali rijeke Krbave, koji ih je napao s leđa. Ismail je prešao u bočni protunapad a Jakub-paša je napao glavninu hrvatskih snaga frontalno, čime se hrvatska vojska našla u okruženju. Pogibija mladog Juraja Vlatkovića i kneza Ivana Frankopana Cetinskog još na početku bitke uzrokovala je pometnju i bijeg u hrvatskim redovima. Kad je i Bernandin Frankopan Modruški napustio bojišnicu, otpor hrvatske vojske je savladan a ban Derenčin i knezovi Nikola Frankopan Tržički i Karlo Gušić su bili zarobljeni.
Gubici na hrvatskoj strani su bili veliki ali se točan broj gubitaka ne može utvrditi (iako neki povjesničari barataju s brojevima preko 10 tisuća, čak i 13 tisuća) jer je većina stradala tijekom bijega, a dosta je i zarobljeno (prema nekim povjesničarima, čak 11 tisuća) ali je bitkom na Krbavskom polju potpuno poražena hrvatska feudalna vojska, koja se nakon toga nije bila, još mnogo godina, u stanju obnoviti (osim biskupskih i snaga knezova Zrinskog i Frankopana).
[uredi] Povijesni zapisi
O zvjerstvima, tijeku i sudionicima Krbavske bitke postoje neki povijesni zapisi s obje strane, pri čemu se najčešće spominju zapisi ninskog biskupa Juraja Divnića, popa Martinca, mletačkog poslanika Antonia Fabreguesa i nekih bezimenih turskih ljetopisaca.
Presveti Oče u Kristu i Gospodine, preblagi gospodine, prvo ti ljubim svete noge. Mislim da je tvoja Svetost usmeno i pismeno obaviještena o porazu kršćanskom i o propasti zemalja Hrvatske, Slavonije i Panonije, koju je upravo nedavno prouzrokovao mrski neprijatelja naše vjere. Ipak sam smatrao vjernim truda da ti i ja svojim pismom izložim ili radije oplačem ono što nam se dogodilo i koliko su uništenje pretrpjeli mnogi od naših; i to što potanje jer se i u mojoj čašici miješa kocka, naime unutar granica moje biskupije vodio se rat, a veći dio ubijenih bio je iz moje biskupije, a i ja sam sve te vrlo tužne događaje vidio i velikim dijelom u njima sudjelovao…. (početak pisma biskupa Juraja Divnića papi Aleksandru IV. o Krbavskoj bitci)
Zapisi biskupa ninskog, Juraja Divnića, pisano očito pod neposrednim osobnim dojmovima s krvavog krbavskog razbojišta, na temelju pripovijedanja preživjelih očevidaca, straha i strepnje za budućnost Hrvatske:
Devetoga rujna u šest sati ujutro na Krbavskom polju pod gradom Udbinom, odakle se može doći u Dalmaciju za treći dio dana, ban veselo reče: 'Neka Bog bude sklon našem pothvatu!' pa turske pješake koji su bili potisnuti u sredinu zaokruži četom konjanika. Turčin pak, čije se srce nadima od divljega bijesa, bojeći se više svojega cara nego neprijatelja, podijeli se s druge strane u tri klinasta bojna reda pa prvi red svojih četa okrene na prednji dio naše vojske. A kad zvučna truba dade znak, svi u isto vrijeme iskoče iz svojih mjesta pa on odmah prodre kroz pješake i između njih zametnu najnesretniji boj. Tada se našima zbog iznenadna straha smrznu krv jer je dao da većinu naših pregaze konji i jedne i druge vojske te ih je u borbi uništio. Nije se vodila borba oružjem što se baca izdaleka, nego su se borili mačem izbliza. Naši vojnici kao da su sigurni u pobjedu, kako rekoh, baciše se u borbu i lako bi, kako mnogi misle, bili razbili neprijatelja većom silom, da sudbina nije drukčije odredila......
U onaj jedan dan na tijesnom prostoru trinaest tisuća ljudi bilo je što zarobljeno, što ubijeno. Po putovima, na sve strane, leži vrlo mnogo ukočenih tjelesa što ih razdiru vuci...i ostale zvijeri, a nema nikoga da ih pokopa. Tko da ispripovjedi poraz onoga dana, tko da ispriča onu propast!? Osim toga ni to se Turcima nije činilo dovoljnim za trijumf pa su sjekli nosove ubijenima i spljoštili ih da ih mogu lakše donijeti svome caru kao znak pobjede i da se mogu hvaliti pričajući o tako žalosnom trijumfu. Neke sapeše u negve teškog sužanjstva i odvedoše. I samog bana baciše u okove, a njegovu sinu, također vrlo hrabrom vojniku, pred očima oca odrubiše glavu i toplom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je jadnik prisiljen bio uzeti hranu, toliko mu put na stol mjesto zdjele stavljahu na tanjur glavu ljubljena sina....
[uredi] Značaj Krbavske bitke
O značaju Krbavske bitke se u hrvatskoj novijoj povijesti postoje mnoga različita gledišta. Mnogi povjesničari smatraju da se radilo o vojno nezanimljivoj bitci (iako, po nekima, je označila poraz i pad taktike vođenja rata feudalnih vojski) jer nije donijela nikakvu geostratešku pobjedu, ali je njen povijesni značaj u mnogim drugim pogledima za Hrvatsku nedvojben, jer je ona prijelomna povijesna točka u hrvatskoj povijesti.
Krbavska bitka na mnoge načine predstavlja prekretnicu, kraj jednoga i početak novog doba. Ona je bila posljednji pokušaj bosanskog ili hrvatskog plemstva da se samostalno, bez pomoći ugarskog ili nekog drugog stranog vladara odupru Turcima. Nedvojbeno jest da hrvatsko plemstvo poslije Krbavske bitke, slabo i osiromašeno, više nije bilo sposobno pružiti jači otpor a da je Turcima stvoren prostor za daljnja napredovanja preko Like ka Europi.
Krbavskom bitkom je izgubljen veliki dio ljudstva što je bio tek početak demografskog osiromašenja ovog dijela Hrvatske. Porazom u Krbavskoj bitci je započeto raseljavanje i naseljavanje stanovništva s ovog prostora ili na ovaj prostor. Bježeći pred Turcima, dolazi do napučivanja kako obalskih gradova tako i zapadnih hrvatskih područja ali i promjene strukture stanovništva na prostorima Like koju naseljavaju stanovnici iz unutarnjosti turskog carstva.
Krbavska je bitka označila propadanje cjelovitosti hrvatskih zemalja, jer nakon Krbavske bitke Hrvatska nije više zemljopisno skladna, kao što je zapravo bila u 14. i 15. stoljeću. To stalno nastojanje, još od srednjeg vijeka, da se što čvršće povežu sjever i jug Hrvatske s Krbavskom je bitkom ili propalo ili bilo krajnje teško osigurati, za stoljeća unaprijed.
Krbavska bitka je bila na neki način uvod u Mohačku bitku i poraz ugarsko-hrvatsko kraljevstva i razlog dolaska Hrvatske u sastav Habsburške monarhije, čime je neposredno određena i budućnost hrvatskog naroda dugi niz stoljeća.
