Ludovik I. Anžuvinac

Izvor: Wikipedija

Ludovik I. Anžuvinac,(mađarski: I. (Nagy) Lajos, poljski: Ludwik Węgierski, hrvatski: Ludovik I., slovački: Ľudovít I Veľký) hrvatsko-ugarski kralj, vladao od 1342.-1382.

Bio je kralj Ugarske, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije od 1342., a Poljske od 1370. godine. Bio je jedan od najboljih i najaktivnijih vladara kasnog srednjeg vijeka, šireći svoj teritorij na Jadransko more i čvrsto osiguravši Dalmaciju, s dijelom Bosne i Bugarske pod ugarskom krunom. Mnogo je vremena proveo u ratovima s Mlečanima i u nadmetanju za Napuljsko kraljevstvo.

Ludovik je nazvan po svom stricu Svetom Ludoviku, a bio je najstariji sin Karla Roberta Anžuvinca i Elizabete, kćeri poljskog kralja Vladislava i sestra Kazimira Velikog iz dinastije Pjastovića restaurirane dinastije u Poljskoj. Bio je imenovan nasljednikom odmah nakon rođenja. U međuvremenu je postao kralj Ugarske, poslije smrti svoga oca 1342.godine. Okrunjen je nekoliko dana kasnije 21. srpnja. Ludovik je često vodio ratove. Osim njegovih najpoznatijih kampanji, ratovao je u Bugarskoj, Bosni, Vlaškoj, i protiv Zlatne Horde. Prvi ugarsko-osmanlijski sukob se desio tijekom njegove vladavine.

[uredi] Ratovi s Mlecima i Napuljem

Poražen od strane Venecije u ranijem pohodu protiv Zadra (1346), Ludovik se iskrcao na ekspediciji protiv Napulja da osveti ubojstvo svog brata Andrije, kneza Kalabrije, muža Ivane I. od Napulja. Okolnosti njegove smrti su vezane za dvorsku urotu u kojoj je sudjelovala i sama kraljica. Ludovik je došao u Italiju 3. studenog 1347. i poslije je dobio potporu mnogih mjesnih prinčeva, ušao je u Benevent rane 1348, zahvaljujući podršci napuljskog baruna. 15.siječnja, Ivana je otišla iz Napulja brodom za Provansu, uskoro će to isto napraviti i njen muž, Luj od Taranta. Postavio se za napuljskog kralja bez većih problema, usprkos tome Ludovik se morao brzo povući zbog dolaska crne smrti. U svojoj žurbi da napusti opustošenu Italiju, imenovao je dva ugarska službenika da zadrže prijestolje. Oni su uskoro izgubili potporu baruna i otvorili su put povratku Ivane i njenog muža.

Dvije godine kasnije, 1350. godine, Ludovik je došao u Manfredoniu i predstavljao je veliku opasnost Napulju. Međutim kasnije je morao prekiniti kampanju na inzistiranje njegovih iscrpljenih vojnika i odrekao se svih prava na napuljsku krunu. Prije nego lije napustio Italiju, papinska kurija iz Avignona počela je istragu o Andrijinom ubojstvu, ali papinski je sud proglasio Ivanu nevinom, uvelike zbog političkih razloga, zato što se Ivana složila da će svoja prava na grad Avignon predati papinstvu. Sukob s Napuljem je prestao 1381.godine, jednu godinu prije Ludovikove smrti. Papa je oduzeo kraljevsku titulu Ivani i ovlastio kralja Ludovika da izvrši svoju odluku. Bio je previše bolestan da ide sam ali njegov nećak Karlo Drački potpomognut ugarskim zlatom sa svojim vojnicima se domogao prijestolja i ubio Ivanu.

Od 1356. do 1358. Ludovik je počeo novi rat protiv Venecije za vlast nad Dalmacijom. Poslije uspješnog organiziranja protumletačke lige, Ludovik je naredio dalmatinskim gradovima da pale i ubijaju sve Venecijance. Zadarskim mirom (1358), svi Ludovikovi zahtjevi za Jadransku regiju bili su prihvaćeni. Odmah je sagradio Jadransku flotu.

[uredi] Obitelj

Bio je oženjen Elizabetom. Slama otpor hrvatskog plemstva. Kralj Kazimir Lokietek ga je odredio za nasljednika poljskog prijestolja. Imali su dvije kćeri Hedvigu i Mariju. Marija se udala za Žigmunda Luksemburškog, hrvatskog i ugarskog vladara, a Hedviga je vladala Poljskom.