Morske orgulje
Izvor: Wikipedija
Grad Zadar je dobio značajan arhitektonski objekt u obliku morskih orgulja. To svakako neobično ime odražava i realizaciju nesvakidašnje i originalne ideje. Za razliku od običnih orgulja koje se pogone mjehovima ili zračnim pumpama, ovima energiju daje more, odnosno njegovi valovi. Kad nema energije odnosno valova, nema ni zvuka ili melodije. Moglo bi se reći da sama priroda dirigira i izvodi vlastitu glazbu. To bi mogao biti razlog dobivanja kultnog obilježja.
Sadržaj |
[uredi] Lokacija orgulja
Orgulje se nalaze na zapadnoj točki zadarskog poluotoka. S njih se pruža pogled na otoke i na žarko crveni zalazak sunca, čija je ljepota u Zadru poznata. Ovim zahvatom u obalni prostor, Zadar je dobio novo mjesto okupljanja, ali i turističku atrakciju.
[uredi] Od ideje do realizacije
Suprotstavljajući se idejama da se obalni prostor oživi vulgarnom komercijalizacijom, projektom morskih orgulja autor je želio gotovo manifestno poručiti da se sadržaj obale može promišljati na drukčiji način.
Taj avangardni projekt produkt je timskog rada osnovnog autora ing. Nikole Bašića, koautora dipl. ing. Ivice Stamaća (zvuk); dr. prof. Vladimira Andročeca (hidraulika) te orguljarskog ateliera Heferer (projekt i ugađanje svirala). Čitav projekt, od prvobitne zamisli do izvedbenog projekta, autorsko-projektantski tim obavio je bez naknade kao svoj dar građanima Zadra.
U prvoj fazi dogradnje zapadne dijela Poluotoka projektant Nikola Bašić predvidio je izvedbu tzv. morskih orgulja koje čine sastavni dio obalnog zida na dijelu rive ispod tzv. bijele kuće. Riva je na tome dijelu kaskadno denivelirana u dužini od 75 metara. Svaka sekvenca ima u rivu ugrađene cijevi različitih promjera koje pod utjecajem mora "ispuštaju" različite zvukove. U realizaciji te ideje Bašiću su pomogli akustičar Ivica Stamać i inženjer Vladimir Andročec iz Zagreba koji se bavi hidraulikom mora.
Sam projekt je nastao spontano. Baveći se izvedbom detaljnog plana uređenja zapadne dijela zadarskog poluotoka, Bašić ju je zamislio, ne kao prometni objekt već oblikovanu gradsku obalu, kojoj će funkcija pristaništa biti tek sekundarna. Na tom mjestu, gdje Istarska obala prelazi u Krešimirovu obalu, tzv. Novu rivu, obalni je pojas plitak, tako da je na planu označio stupnjeviti prekid obalnog profila, gdje će se ljudi okupljati i susretati s morem.
Obala zadarskog poluotoka, osim što je odlikuje iznimna ljepota - nema drugog sadržaja.
Ta obala koja je nakon traumatičnog razaranja u Drugom svjetskom ratu ostala prazna, najčešće se doživljavala kao ožiljak na licu grada, pa se u više navrata razmišljalo o rekonstrukciji urbane strukture. Upravo nestankom građevina, obala je ostala bez sadržaja i koherentnog obalnog pročelja. No Zadar je dobio vrijedan javni prostor, koji - baš zato što nema prometnu funkciju - služi relaksaciji, odmoru, šetnji... To, međutim, Bašić ne smatra dovoljnim.
Braneći projekt morskih orgulja, Bašić kaže da je želio istaknuti potrebu za promjenom i da će se tako dobiti drugačiji doživljaj od vizualnog susreta mora s obalom. Smatra zvuk četvrtom dimenzijom, onom koja mora obilježiti upravo taj prostor.
[uredi] Idejni tvorac
Idejni tvorac projekta je arhitekt Nikola Bašić, Zadranin, rodom s otoka Murtera. Sarajevski student, dobitnik mnogobrojnih nagrada sa sakralnu arhitekturu, trgovinski centar Relja i za ovaj projekt (nagradu "Bernardo Bernardi"). Najveću pozornost šire javnosti izazvao je morskim orguljama, ugrađenim u zadarsku rivu. Nagrada se odnosi na nematerijalne elemente arhitekture sadržane u zvuku, ali i one vidljive - skalinadu od voluminoznih kamenih komada koja je lijepa u svojoj jednostavnosti, ali i plastici, dinamici igre svjetla i sjene. U toku je rad na patentu da bi se zaštitila ideja.
U ovom projektu je za autora najvažnija činjenica da ljudi posjećuju prostor Morskih orgulja - dolaze, sjede na skalinadi, tiho pričaju i slušaju melodiju. To je mjesto postalo metaforički javni prostor i kao takav pridružen je riznici metafora grada Zadra koju su naslijedili i mislili da ih više nisu u stanju ostvariti. Morske orgulje uvrštene su u turistički vodič grada Zadra, i to na naslovnoj strani, gdje su zamjenile dosadašnju ikonu grada - sveti Donat.
[uredi] Orgulje
[uredi] Tehnička strana
Zamisao jednog arhitekta na tako složenom projektu sigurno je tražila stručan savjet različitih stručnjaka. Bašić je najprije za mišljenje pitao dr. prof. Vladimira Andročeca, koji je ekspert za hidrauliku mora. Zanimalo ga - ako u zid obale postavi cijevi na razini amplitude vala - hoće li uopće dobiti zvuk i kako taj zvuk intenzivirati. Potvrdio mu je da će strujanje zraka kroz cijevi s ljevkastim redukcijama na krajevima izazivati zviždanje, ali njega je nadalje zanimalo i kakav će to biti zvuk. Nije želio da se od njega ljudi naježe, htio je vrh poluotoka učiniti ugodnim mjestom, drugim riječima - želio je artikulirani zvuk.
Zato se obratio dipl. inž. Ivici Stamaću - poznavao ga je od ranije, bio je konzultant za prostornu akustiku na projektima u crkvama na kojima je Bašić radio. Osim što je akustičar, Stamać je - kao i većina pripadnika njegove obitelji - i glazbenik. Osim toga, on je zadarski otočanin, dakle poznaje ambijent i odmah mu je projekt bio zanimljiv. On se u Zagrebu obratio jednom članu poznate zagrebačke orguljarske obitelji Heferer, koji je obavijestio Bašića da može izgraditi svirale. Kada je dobio tu potvrdu - zatvorio je projet Morskih orgulja.
Međutim do realizacije je bilo još daleko.
Orguljarski atelje "Heferer" dao je proračune za sviralu, proreze koji artikuliraju zvuk, a realizaciji projekta uveliko je pridonio Bašićev prijatelj Goran Ježina iz Murtera, koji je visoke zahtjeve g. Heferera inovativno riješio u svojoj radionici. Bojeći se korozije koja u prvom redu može nauditi svirali, najprije su mislili uporabiti okitenske cijevi, ali kako se radi o termički labilnom materijalu, koji nije pogodan zbog zazora koji mijenja zvuk u labiumu (LABIUMI = zviždaljke), Goran Ježina predložio je okitenske cijevi u sustavu, a samu sviralu od inoxa, koji se može kontrolirati i precizno obraditi.
[uredi] Glazbena strana
Ivica Stamać je složio sedam zvukovnih klastera od 2 durska akorda (G i C6) koji se izmjenjuju duž Bašićeve skalinade. Izbor tonova i akorda napravljen je na glazbenoj matrici klapske pjesme. Pri nekim vjetrovima, pogotovo kad slušate iz daljine, stvarno imate dojam da do vas dopire klapska pjesma; pri nekim valovima čini vam se da je to brujanje velikih zvona, kada val ne udara o obalu nego je oplakuje (kao što je za bure ili tramontane) pa stiže izdužen iza punte poluotoka, čuju se dugački zvučni intervali, za razliku od lebićade koja provocira frontalni val koji prepoznajete kao zvuk klastera...
Taj je koncert neponovljiva i svaki put drugačija priča, koju stvaraju vjetrovi, valovi, plima, oseka... Muzikolog Dina Bušić afirmirala je tezu da se radi o glazbenoj instalaciji na tragu trendova avangarde, gdje se slučajnost varijacija postavlja iznad autora - priroda je kompozitor i interpretator.
Bašićev je projekt u arhitektonskom smislu avangardan jer operira zvukom kao elementom prostora. Zvuk je integralni dio njegovog projekta, ugrađen u polaznu ideju i konačni produkt, kao element jedne urbane instalacije.
Njegovi suradnici su ga nagovarali da i "nadzemno" učini Morske orgulje primjetnima. Ipak je odolio ovom "vražjem iskušenju", želeći ostvariti mističnost zvuka i tako je izvor zvuka ostao skriven u unutrašnjosti rive...
Neki sitniji problemi, poput disharmonije zvukova, koji su se pojavili, bit će ubrzo otklonjeni jer se svaki dio u orguljama može mijenjati, a disharmonični tonovi uskladiti.
[uredi] Promocija
Novo pristanište za brodove na kružnim putovanjima i prve morske orgulje na svijetu svečano su otvoreni 15. travnja 2005. na zadarskoj rivi, čime je obilježen završetak radova na dijelu Istarske i Krešimirove obale. Projekt je financiran iz državnog proračuna u iznosu od 43 milijuna kuna, a završetak obnove rive svečano je označila tadašnja gradonačelnica Zadra Ana Lovrin.
Projekt proširenja pristaništa financiran sa 40 milijuna kuna izradio je Tankerkomerc, a obuhvaća izgradnju 150 metara Istarske i 180 metara Krešimirove obale s ugrađenim stubama s morskim orguljama. Paralelno s izgradnjom Istarske obale sanirano je 100 metara Istarske i 100 metara Liburnske obale, čime je postignuta stabilnost i sigurnost za prihvat brodova. To je resorno Ministarstvo financiralo s dodatnih tri milijuna kuna.
[uredi] Nagrade
U svibnju 2006. godine hrvatski arhitekt Nikola Bašić osvojio je za projekt Morskih orgulja u Zadru Europsku nagradu za urbani javni prostor. Nikola Bašić prvu nagradu podijelio je s nizozemskom skupinom arhitekata koja je nagrađena za projekt u Zaanstadu i to u konkurenciji od 207 projekata iz 31 europske zemlje. Europska nagrada za urbani javni prostor dodjeljuje se bijenalno, a utemeljena je 1999. s ciljem davanja priznanja u obnovi i stvaranju javnih urbanih prostora.
[uredi] Spomenik suncu
U drugoj fazi uređenja novog pristaništa naći će se prostorna instalacija nazvana "spomenik suncu". Na primjedbe nekih sugovornika kako bi zadarskoj rivi možda ipak primjereniji bio neki kršćanski simbol ili hrvatski spomenik, Bašić je objasnio da se ne radi ni o kakvom spomeniku poganskom božanstvu, nego astronomskoj prostornoj instalaciji za čiju su izvedbu konzultirani astronomi Zvjezdarnice iz Zagreba.
Krajnja točka poluotoka trebala bi uskoro postati mjesto za druženje sa suncem. Živimo u artificijelnim, a sada već i virtualnim svjetovima, kontakt s prirodom treba njegovati, pridodati mu značaj kulturnog čina. Zato je Bašić osmislio isplovljavanje na provi zadarskog broda, amfiteatralno usmjereno u zalazak sunca: pustinjska dina, izdignuta iz prostora obale u formi kružne skalinade, s kružnim oblikom u obalnom podu... promjer kruga je 22,5 metra, s osnovom od fotonaponskih ćelija, koje će akumulirati sunčevu energiju tokom dana, da bi senzori emitirali svjetlo baš u taj krug, omeđen rasvjetnim tjelima koja će se vidjeti noću...
Ovaj projekt izazvao je zgražanje u hrvatskoj astronomskoj zajednici, posebno među brojnim aktivistima u borbi protiv svjetlosnog onečišćenja.
