Osman (Gundulić)

Izvor: Wikipedija

„OSMAN” Ivana Gundulić

OSMAN – povijesni ep Ivana Gundulića

Priča o Osmanu započinje Gundulićevom najavom, iskazanom u posveti «Pjesnima pokornim kralja Davida» (1620.), kako se sprema prevesti Tassov ep «Oslobođeni Jeruzalem». Međutim, tu svoju nakanu Gundulić nije ostvario – povijesna su mu zbivanja uskoro nametnula novu, svježu građu. Ishod sraza poljske i turske vojske kod Hoćima te kasnija Osmanova smrt u Carigradu snažno su, kao uostalom i u čitavom izravno zainteresiranom kršćanskom svijetu, odjeknuli u Dubrovniku. Ti su događaji na našim stranama odjeknuli kao siguran znak opadanja osmanlijske moći i skorog rasapa Turskog Carstva. Pred Gundulićem je tako nakon Hoćima i Osmanove smrti stajala građa za izvorni kršćanski ep, mnogo suvremenija od križarske, vojne građe iz Tassove epopeje. Zamišljen kao ep u 20. pjevanja, Osman je do naših dana došao u prijepisisma u kojima redovito nedostaju 14. i 15. pjevanja. Gundulić je na svom životnom djelu radio od zbivanja nakon Hoćimske bitke pa sve do svoje smrti 1637.godine mijenjajući tijekom dugog razdoblja prvobitnu koncepciju djela. Po mnogočemu, ne samo po 2 izgubljena pjevanja, Osman je nedovršeno djelo. I sama prvobitna ideja Osmana, nastala u rodoljubnom, sveslavenskom i kršćanskom zanosu, doživjela je očito tijekom vremena svoju evoluciju prometnuvši se u nešto, u filozofskom i općeljudskom smislu, sveobuhvatnije i šire. Cijeli problem Osmana i s idejne i s umjetničke strane koncentrira se u samom Osmanovom liku, a taj lik kroz sve peripetije stvaranja postaje sve simpatičniji – i sultan koji je isprva trebao poslužiti kao predodžba propadanja Tirskog Carstva, na koncu postaje ličnost oko koje se stječu brojne simpatije, koji je strada zbog toga što je odveć plemenit za okolinu u kojoj živi. Upravo u tom liku sadržana je sva Gundulićeva briga i njegovoj karakterizaciji Gundulić prerasta vlastite uzore. Već prije spomenuta nedovršenost i nekonzistentnost epa bile su u prošlom stoljeću povodom zanimljive polemike i otvaranja tzv. «osmanskog pitanja». Povijesne činjenice vezane uz Bitku kod Hoćima i kasnija zbivanja u Carigradu Gundulić je slobodno interpretirao mijenjajući ih i nadopunjujući po potrebama svoje umjetničke vizije. Sama Hoćimska bitka, prikazana u Osmanu kao potpuni poraz turske vojske, zapravo je završila neriješenim ishodom, bez pravog pobjednika. Kraljević Vladislav opsadu je preležao bolestan, mir između Poljske i Turske sklopljen je tek nakon Osmanove smrti, a ne za njegovs života i u tu su svrhu poljski poklisari putovali u Carigrad, a ne obratno. Naravno, ne radi se u Gundulićevoj neupućenosti - previše je mjesta u Osmanu koja svjedoče upravo suprotno, koliko su zapravo dobro Dubrovčani bili upućeni u političku povijest Europe, suvremena zbivanja i trenutne odnose snaga - već o potrebi da se sirova povijesna građa oblikuje prema unutrašnjim zakonitostima književne umjetnine.

 Na stilskoj razini uočljivo je da pjesnik kao osnovno izražajno sredstvo organizacije teksta, u cjelini i pojedinostima, koristi ,u baroku toliko omiljenu, antitezu. Brojni su i antitetički parovi među likovima: Osman – Vladislav, Krunoslava – Sokolica, Dilaver – Daut, a i sam tematsko idejni sloj djela izrasta na antitezama: križ – polumjesec, prošlost – sadašnjost, život – smrt.

Svog su sugrađanina Dubrovčani smatrali velikim pjesnikom, ravnim najvećim europskim epičarima, pa je Osman, premda nije objavljivan, bio čitan i kolao je u prijepisima među Gundulićevim štovateljima. Originalni rukopis nije sačuvan, ali je sačuvano više prijepisa od kojih je najstariji onaj Nikole Ohmučevića iz 1651. Isto tako, bilo je više pokušaja nadopuna Osmana počevši već od 18.st., a najpoznatija i najbolja svakako je ona Ivana Mažuranića iz 19.st.

PJEVANJE DRUGO

U II.pjevanju, zabrinuti zbog Osmanove mladenačke naglosti, tri dostojanstvenika izlaze pred cara da mu iznesu svoje strepnje i da ga savjetuju. Dilaver savjetuje Osmanu neka prije puta osigura prijestolje i pogubi svoga strica Mustafu, Mustafinu lakomu majku i Mustafina šurjaka Daut-pašu. Hodža mu savjetuje da prvo pronađe plemenitu ženu i potomstvom učvrsti prijestolje, a Kazlar-aga ga uvjerava u nužnost sklapanja mira s Poljacima kako bi imao odriješene ruke za buduća djelovanja. Kao ulog u pregovorima trebao bi poslužiti zarobljeni poljski plemić Korevski, kojega zato treba budno čuvati. Osman prihvaća sve savjete osim onog da pobije svoju rodbinu. Zadatak odlaska u Poljsku i dogovaranja mira dobit će Ali-paša.

ANALIZA II.PJEVANJA

«O mladosti tašta i plaha Barokni končeto koja srneš s nerazbora - apostrofiranje mladosti koja bez bez bojazni i bez straha iskustva srlja u propast gdi poguba tva se otvara, smiona si i slobodna, zašto ne imaš misli u sebi; trudna dila tim su ugodna i najteža laka tebi.»

«U ponosnoj tvoj pohlepi Aluzija na mitskog letača Ikara sinje more mlaca utopi (prema mitu, Dedal i njegov sin Ikar komu vosak perje oblijepi, pobjegli su iz zatvora kretskog kralja tako a sunčani zrak rastopi.» što su sebi voskom nalijepili krila, no Ikar je mlad i neiskusan poletio previsoko, vosak se otopio i krila otpala, a on je pao u more i utopio se)

«Tako gusti gaj sred gora Barokna antiteza lijep se i zelen zdvor zamjeri, a u tamni skut zatvora ljute zmije, vrle zvijeri.»

«Mlađahan se car ponosi Epiteti ispod toga lip nad svima: crne oči, zlatne kosi, a rumeno lice ima.»

«Crni vedrinu od nebesa, Hiperbola sitne zvijezde zgar priteže; (opisuje Mustafinu majku, a i pri more smuća, zemlju stresa, ovom opisu žene osjeća se određena povjetarce vihrim žeže.» netrpeljivost prema ženskom rodu kao i u «Suzama sina razmetnoga») Sinestezija

«Zgrade ori, njive hara Paralelizam članova ( u 2. i 4. stihu trijeskom, gradom, zlom godinom; niže imenice u I jd.) priobraža se i pretvara Leksička sinonimija («..priobraža se i pticom, zvirim, dubom, stinom.» pretvara..»)

«Rob, ki verno dosle uči (a) Anafora – ponavljanje istih riječi na Da se u znanju carstvo uzmnoži, (b) početku stihova Da se umnaža sad odluči (a) Paranomaseja (carstvo, carskom) S carskom slavom zakon božji.» (b) Aliteracija na sibilante

«Ah, dvije vrste protivnije i razlike tolike u sebi tko sad vidi, tko li prije Retorička pitanja vidje združit vik pod nebi? Komar s orlom, a mrav s lavom Hiperbola Vik poroda ne izvede, A ovčarica s svijeta glavom Hoć da rađat care grede?

«Robu je ovo dosta otkriti, diljit riječi trijebi nije Asonanca na «i» pred onijem ki na sviti mnogo može, vele umije.

Nedovršeni članak Osman (Gundulić) koji govori o književnosti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.