Stjepan IV., hrvatsko-ugarski kralj

Izvor: Wikipedija

Stjepan IV, hrvatsko - ugarski kralj , vladao (1163)

Kralj Stjepan IV. je bio sin kralja Bele II. Slijepog i Jelene, kćeri srpskog velikog župana Uroša I. Nakon smrti oca vlast je naslijedio Stjepanov najstariji brat Gejza II.. Kralj Gejza je za svog suvladara uzeo najstarijeg sina Stjepana. Kako se nije znalo točno da li vlast naslijeđuje najstariji član dinatije ili kraljev najstariji sin, unutar same dinastije je došlo do sukoba. Stjepan i njegov stariji brat Ladislav su se smatrali zakinutima, pa su pobjegli u Carigrad i zatražili pomoć bizantskog cara Manuela I. Komnena. Stjepan se u Bizantu vjenčao za carevu rođakinju Mariju.

1162. godine umro je iznenada kralj Gejza II., a nasljedio ga je najstariji sin 15-godišnji Stjepan III.. Čim je to saznao bizantski je car s velikom vojskom i pretendentima pohrlio u Ugarsku. Država se podijelila na bizantsku stranku, koja je podržavala stričeve i zapadnjačku, koja je podupirala mladog kralja Stjepana III. Bizantska stranka je sve više jačala, pa je mladi kralj Stjepan III. pobjegao u Austriju.

Car je želio da novi kralj postane mlađi brat Stjepan, jer je bio oženjen carevom rođakinjom, no ugarsko i hrvatsko plemstvo se bojalo da on ne postane carev vazal. Zbog toga su pozivajući se na načelo seniorata po kojem vlast nasljeđuje najstariji član dinastije za kralja izabrali starijeg Stjepanovog brata Ladislava II., a Stjepana su priznali za prijestolonasljednika. Ladislav se naime nije ženio u Bizantu da si ne pokvari šanse da nasljedi krunu. Ladislav je međutim nakon kratke vladavine od šest mjeseci umro 1163. godine, pa ga je nasljedio brat Stjepan IV.

Zbog njegove loše vladavine i vođenja probizantske politike u zemlji je ubrzo izbilo veliko nezadovoljstvo. Kralj se obratio za pomoć svom zaštitniku caru Manuelu I. Komnena, a ovaj mu je poslao vojsku, kojom je Stjepan IV. suzbio nezadovoljnike. Stjepan IV. se počeo osjećati sigurnim, te se zahvalio caru na pomoći i raspustio vojsku. No stranka njegova nećaka Stjepana III. je ponovno ojačala. U bitki kod Stolnog Biograda 19. lipnja 1163. pobjedio ga je i zarobio nećak, čime je završila njegova vladavina u Hrvatskoj i Ugarskoj. Kralj Stjepan III. se ponovno vratio na vlast, a Stjepana IV. je pustio na slobodu na nagovor ostrogonskog nadbiskupa Luke.

Svrgnuti Stjepan IV. je pobjegao u Bizant potražiti pomoć. Ne postigavši ništa, obratio se njemačko - rimskom caru Fridriku I. Barbarossi i ponudio da mu bude vazal, no car je to odbio. Potom se obratio pristaši bizantske stranke bosanskom banu Boriću, koji se odbio pokoriti Stjepanu III. Mladi je kralj na Bosnu poslao vojsku, koja je porazila bosanskog bana i prisilila ga da ponovno prizna hrvatsko - ugarsku vlast. Stjepan IV. ponovno je odlučio potražiti pomoć kod njemačkog cara, ali bez uspjeha, pa se vratio u Bizant.

Car Manuel je uvidio da je Stjepana III. priznala cijela država, te ga je prihvatio za kralja i ponudio mir pod uvjetom da mu preda Srijem, svog mlađeg brata Belu na odgoj u Bizant, te Belinu baštinu tj. Dalmaciju i Hrvatsku južno od Velebita. Bela je došao u Carigrad, a car mu je promijenio ime u Aleksije, zaručio ga sa svojom kćeri Marijom, te ga je imenovao svojim nasljednikom, jer u to doba još nije imao sina. Kada je Stjepan III. odbio predati tražena područja, izbio je rat.

Saznavši za to provalio je Stjepan IV. na svoju ruku u Ugarsku, ali ga je od propasti spasila bizantska vojska. Mir je ubrzo sklopljen pod istim uvjetima, koje je kralj prije odbio, no ponovno je buknuo zbog Srijema. Naime Stjepan IV. je provalio u Srijem, ali ga je hrvatsko - ugarska vojska porazila. Stjepan IV. se sklonio u Zemun, koji su opsjele ugarsko - hrvatske čete.

Stjepan IV. je umro za trajanja opsade 11. travnja 1165.