Razgovor sa suradnikom:Taračinac/Taračin Do
Izvor: Wikipedija
TARAČIN DO
I
ŽUPA Č E M E R N O
Opsirnije na [http://jozobster.googlepages.com
Zašto i čemu tekst i slike o Taračin Dolu i župi Čemerno? Da pokušavamo oživiti uspomenu na rodno mjesto i sačuvati je od daljnjeg propadanja? Da li je to dovoljno? Možda, nekome...
Velika pučka misa na Taračin Dolu, a kolo i veselje, poslije nje, bila je alfa i omega svih dešavanja u našem kraju. Čemernjaci, uglavnom stariji, ali i mladi, dolazili su na misu u grupama i grupicama, zavisno iz kog su sela dolazili, pričali o djeci rasutoj po svijetu, o toplom ljetu i nepokošenim livadama, o bivšim sumještanima koji su s tugom u srcu zbog rodnog kraja i napuštene očevine, preminuli i pokopani u drugim mjestima. Nakon izgovorene mise pažljivo bi se slušale župne obavijesti i upućivali se ka obližnjoj ”Ivicinoj” ili ”Gedžinoj” kavani gdje bi uz ”Sarajevsko”, rakiju ili sok pretresali novosti i dogodovštine. Uz njihove će grobove prolaziti oni koji neće znati kako im se zvao djed, koliko je godina i koliko kilometara svaki od njih svakodnevno pješačio do Željezare u Ilijašu, Pretisa u Vogošći, da bi u školu mogao slati svoje sinove, koji su mu popovi krstili ili vjenčali djecu... Kako sada stvari stoje, mnogi se neće ni vratiti ili će se nadati povratku koji je svakim danom sve dalji, maštajući o budućnosti i životu provedenom na komadiću čiste zemlje i na svježem zraku, kraj rijeke Povoče ili Misoče, iz kojih znalci još uvijek pastrmke vade golim rukama, u priči o srednjovjekovnom kraljevstvu i gradu, koje je nestalo prije puno stoljeća.
U ilijaškoj općini prije rata je živjelo 13 % Hrvata, danas ih je ostalo ili se vratilo vrlo malo. Oni koji su ovdje ostali pričaju sa sjetom i u slikama, sjećaju se sitnih detalja, posnih i teških godina, bogate povijesti, sumorne sadašnjosti, stare brže od ostalih, brinu se i propituju o svemu, čak i o tome kako se njihovi mladi snalaze u "stranjskom" svijetu i kvari li ih društvo koje je sve dalje od vrijednosti o kojima su oduvijek govorili stariji njihova kraja. Ozari im se lice u trenutku kad se spomene neko ime iz ”susjedstva”. S tugom prate povratak kostiju ili tijela svojih susjeda sa Zapada, Hercegovine ili Hrvatske. I povratak se se odvija neuobičajenim redoslijedom. Ne baš tako davno radovalo se povratku mladoga svijeta, s imetkom zarađenim "gore”, a sada se priča o povratku starijih koji se "tamo gore" ne mogu privići. Sve više se priča o djeci koja svoje mrtve vraćaju u ovu kotlinu i okolna brda što pamte sva vjenčanja, obljetnice, prve pričesti, krizme, dolaske štafeta, akcije i tragove osvajačkih vojski…
Odakle god da kreneš, ka Taračin Dolu, Višnjici, Konoviku, Kruzima, Kopošićima, Tisoviku, valja uzbrdo. Put vodi preko tužnih i napuštenih, zaraslih, nikom potrebnih livada. Sa svih strane leže ruševine. U selima kao da više ni ptica nema. Da i ptice ne tuguju za Čemernjacima, rastjeranima po cijelom svijetu?
Panorama Taračin Dola:
snimljeno proljeća sedamdeset i neke
Župa Čemerno se nalazi u srednjoj Bosni u gornjem toku rječice Misoča. Udaljena je oko 7 km zračnom linijom od Ilijaša u pravcu sjeveroistoka.
Na području župe Čemerno spominje se starinski lokalitet Dubrovnik , a prema predaji taj lokalitet su naselili stari Dubrovčani koji su se bavili trgovinom i zanatstvom. Naravno sve ovo još nije istraženo i sud o svemu ovome dati će znanost.
O postanku ovog Dubrovnika postoje dvije verzije, ali obje podrazumijevaju rudnike i Dubrovčane. Po jednoj, sagradila su ga dva Dubrovčanina koji su uzeli u zakup bosanske rudnike od Kulina bana, a po drugoj je kralj Grubeša nagovorio neke Dubrovčane da tu sagrade grad. Po nekim izvorima Dubrovčani su od Kulina bana uzeli u zakup sve rudnike, a u ovom je Gradu bila njihova kolonija, gdje su talili srebrnu i gvozdenu rudu. (Obje verzije iznosi dr. Milenko Filipović pozivajući se na Jirečeka i fra Jukića). Više pojedinosti o osnutku Grada nalazi Filipović u nedovršenoj Istorji Bosne - muvekita Saliha efendije, gdje se spominje da je "Kulin ban (1197./98. godine), našao srebrne majdane u planini Jagotinu, pa je, nemajući vještih rudara, dao majdane pod zakup Dubrovčanima koji su tu napravili tvrđavu te u njoj čuvali oruđe i iskopanu rudu." Po ovom istraživaču logično je da je "grad" i dobio ime Dubrovnik po svojim osnivačima, iako se u narodu a i drugim izvorima spominju imena Dabronik ili Dobronik, te Tisovik ili Nabožić. Iako je bilo tvrdnji da se ovaj Dubrovnik ne spominje u dubrovačkim arhivima. M. Dinić je 1937. u Jugoslovenskom istorijskom časopisu objavio podatak iz dubrovačkih arhiva koji spominju bosanski Dubrovnik 1404. godine.
U prvom svesku turskog opširnog popisa Bosanskog sandžaka iz 1604. godine spominje se nahija Dubrovnik sa 128 sela. Nahija Dubrovnik brojala je 1.870 domaćinstava, od toga muslimana je bilo 1.835 domaćinstava, a nemuslimana 35 domaćinstava. Nahija Dubrovnik obuhvaćala je naselja sjeverno od Vogošće, naselja istočno i jugoistočno od Vareša, Brezu sa okolnim naseljima, neka naselja sjeverno od Visokog, neka naselja u blizini današnjeg Ilijaša.
Prije dolaska Turaka na prostorima današnje župe Čemerno postojala je crkva u Misoči, a u predjelu Crkvina (Gora-Krst, Vogošća), na zaravni uz muslimansko groblje, nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve duljine oko 15 m. Oko nje je bilo groblje.
Prvi apostolski vikar u Bosni biskup fra Mate Delivić u svome izvješću iz 1737. godine navodi da su župi Sarajevo između ostalih mjesta pripadala tada i mjesta: Kruzi s 2 katoličke kuće i 20 katolika, Nasići 4 katoličke kuće i 30 katolika te Planina s 5 katoličkih kuća i 46 katolika.
Biskup fra Pavle Dragičević u svome izvješću navodi da su župi Sarajevo godine 1743. pored ostalih mjesta pripadalo i mjesto Planina koje je imalo 14 katoličkih kuća i 111 katolika a od toga bile su 73 odrasle osobe (koje se pričešćuju) i 25 djece (ne pričešćenih).
U izvješću apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u župi Sarajevo pored ostalih mjesta navodi se i mjesto Čemerno sa 12 katoličkih kuća i 159 katolika od toga je bilo 99 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 60 djece (ne pričešćenih).
Prema popisu biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine u župi Sarajevo između ostalih mjesta navodi se i mjesto Planina koja su imala ukupno 27 katoličkih kuća i 219 katolika a od toga bilo je 147 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 72 djece (ne pričešćeno).
U Šematizmu Bosne Srebrene za 1856. godinu, a prema podacima iz 1855. u župi Sarajevo spominju se i sljedeća naselja: Gora 12 katoličkih obitelji sa 59 katolika, Kamenice (3, 41), Kožlje (3, 29), Kruzi (4, 37), Nasići (7, 79), Solakovići (2, 18), Tisovik (5, 29), i Višnjica (3, 25).
Prema Šematizmu Bosne Srebrene za 1864. godinu u župi sv. Anto Padovanski Sarajevo spominju se sljedeća naselja: Gora 14 katoličkih obitelji sa 58, Kamenica (5, 66), Kopošići (10, 90), Kožlje (8, 34), Kruzi (3, 32), Solakovići (3, 24), Tisovik (6, 50), i Višnjica (4, 37).
U Šematizmu Bosne Srebrene za 1877. godinu u župi sv. Anto Padovanski Sarajevo spominju se sljedeća naselja: Gora 18 katoličkih obitelji sa 103 katolika, Kamenice (4, 53), Kopošići (5, 46), Kožlje (6, 38), Kruzi (8, 53), Ljubina (4, 19), Nasići (10, 74), Solakovići (3, 26), Vidotina (4, 29) i Višnjica (4, 22).
Župa sv. Ilija prorok, Čemerno
Župa Čemerno utemeljena je 1882. godine odvajanjem pojedinih mjesta od župe Sarajevo i od tada ima svoje matice. Župna crkva u Taračin Dolu sagrađena 1888., a obnovljena je 1968. godine.
Od 1923. do 1945. godine na području današnje župe Čemerno djelovala je podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Podružnica je nosila nazive Čemerno-Srednje-Semizovac, zatim Čemerno-Čevljanovići te Čemerno-Srednje.
U ratu 1992.-1995. godine srpski ekstremisti su u Taračin dolu srušili župnu crkvu, a župnu kuću su opljačkali i demolirali pa srušili, a sve Hrvate katolike s područja župe protjerali su u izgnanstvo tako da se i danas sjedište župe nalazi u Donjoj Jošanici u Vogošću kraj Sarajeva.
Župom upravlja dijecezanski (biskupijski) svećenik, a župi sv. Ilija prorok-Čemerno pripadaju sljedeća naselja (lokalni nazivi): Čevljanovići, Dolovčići, Gora, Kamenice, Kožlje, Ljetovik, Ljubina, Nasići, Povoća, Semizovac (filijalna crkva), Solakovići, Srednje, Stupe, Ulištovići, Vidotina i Vogošća.
Broj katolika u župi Čemerno između 1884. i 2001. godine
Godina popisa Broj katolika Godina popisa Broj katolika 1884. 621 1910. 963 1923. 1.426 1931. 1.562 1937. 1.782 1959. 1.758 1973. 2.155 1991. 1.520 2001. 441
Prema Imeniku klera i župa za 1885. godinu a prema podacima iz 1884., u župi Čemerno spominju se sljedeća naselja: Taračin do 12 katolika, Bokšići (24), Crniovac (6), Čepiljače (7), Dučevci (7), Dubovo (11), Gora (6), Gradača (27), Kamenice (54), Konovik (11), Kopošići (33), Krivače (14), Kruzi (15), Ljetovik (14), Ljubina (21), Miletovići (7), Nasići (55), Nožlje malo (13), Orači (13), Osoje (7), Pomenovići (12), Predena njiva (11), Rijeka (26), Selišće (8), Solakovići (32), Staričevina (18), Tisovik (29), Tikvići (16), Ulištovići (34), Vidotina (25), Višnjica (49) i Vlašići 4 katolika.
Prema Imeniku klera i župa za 1910. godinu u župi Čemerno spominju se sljedeća naselja: Taračin dol 30 katolika, Bokšići (12 katolika i 10 muslimana), Crniovac (20 katolika), Čepiljače (12 katolika), Čevljanovići (108 katolika i 30 muslimana), Damovina (7 katolika), Dubovo (6 katolika), Dučevci (11 katolika), Gradača (25 katolika), Kožlje donje (30 katolika), Kožlje gornje (11 katolika), Kamenice (75 katolika), Konovik (18 katolika), Kopošići (17 katolika), Krivače (15 katolika), Kruzi (14 katolika), Kusulovci (2 katolika), Ljetovik (15 katolika, 5 pravoslavaca i 15 muslimana), Ljubina (15 katolika), Miletovići (8 katolika), Nasići (46 katolika), Odžak (18 katolika), Orači (9 katolika), Osoje (2 katolika), Pakline (11 katolika), Pomenovići (21 katolik), Poriječ (16 katolika), Potputnica (4 katolika), Predena njiva (13 katolika), Rijeka (31 katolik), Selišće (12 katolika), Solakovići (17 katolika i 40 muslimana), Srednje (30 katolika, 60 pravoslavaca i 12 muslimana), Staričevina (14 katolika), Semizovac (15 katolika), Tikvići (28 katolika), Tisovik (40 katolika i 5 muslimana), Ulištovići (40 katolike), Vidotina (38 katolika, 15 pravoslavaca i 12 muslimana), Višnjica (60 katolika i 8 muslimana), Vlašići (18 katolika), Vogošća (5 katolika), Vlasenica (4 katolika) i Zečja strana 20 katolika.
Prema Šematizmu za 1932. a prema podacima iz 1931. godine u župi Čemerno spominju se sljedeća mjesta: Blaža 7 katolika, 864 pravoslavca i 285 muslimana, Ivančići (116 katolika, 128 pravoslavca i 310 muslimana), Jošanica (119 katolika, 9 grkokatolika, 810 pravoslavaca, 1 protestant, 1 židov i 314 muslimana), Kunosići (28 katolika, 464 pravoslavca, 2 Židova i 85 muslimana), Gora (273 katolika, 153 pravoslavca i 160 muslimana), Malešići (28 katolika, 603 pravoslavca, 3 Židova i 158 muslimana), Solakovići (220 katolika i 80 muslimana), Stomorina (221 katolik, 202 pravoslavca i 213 muslimana), Sudići (13 katolika, 54 pravoslavca i 464 muslimana), Trtorići (112 katolika, 326 pravoslavaca i 591 musliman) Vidotina (101 katolik i 61 pravoslavac) i Višnjica 297 katolika i 11 muslimana. Osim katolika na tadašnjem području župe Čemerno bilo je 1931. godine ukupno 6.100 muslimana, 6.963 pravoslavca, 9 grkokatolika, 6 Židova i 1 protestant.
Prema Šematizmu za 1961. godinu a prema podacima iz 1959., u župi Čemerno spominju se sljedeća naselja: Tarčin Dol 60 katolika, Čevljanovići (5), Dolovčići (32), Jasike i Vlašići (30), Jošanica (43), Kamenice (270), Kopošići i Rijeka (62), Kožlje i Bokšić (90), Kruge i Grad (61), Gora i Ljubina (120), Predena Njiva (48), Tisovik i Odžak (84), Semizovac i Vogošće (94), Solakovići (50), Stupe i Pomenovići (106), Srednje (78), Nasići (124), Vidotina (72), Višnjica (232), Vlasenica 21 katolik.
Župa Čemerno kraj Sarajeva prema podacima od 31. prosinca 2001. imala je 214 katoličkih obitelji. Broj katoličkih obitelji i katolika po naseljima i ulicama bio je sljedeći (lokalni nazivi): Bokšići 1 katolička obitelj sa 4 katolika, Čevljanovići (1, 2), Dolovčići (1, 1), Gora (4, 10), Kamenice (9, 25), Kožlje (4, 9), Ljetovik (1, 2), Ljubina (11, 22), Nasići (5, 8), Povoća (7, 21), Semizovac (17, 36), Solakovići (4, 7), Srednje (8, 13), Stupe (9, 22), Ulištovići (9, 20), Vidotina (1, 2), Vogošća: ulice-Blagovac (1, 2), Braće Kršo (12, 18), Donja Jošanica (3, 6), Feriza Merzuka (3, 5), Hotonj (4, 7), Igmanski Marš (7, 11), Izeta Delića (6, 10), Jošanička (27, 52), Malešići (1, 1), Omladinska (15, 33), P. O. Zvijezda (8, 17), Radića Potok (1, 2), Reljevska cesta (2, 2), Skendera Kulenovića (7, 17) Spasoja Blagovčanina (9, 14), Tome Mendeša (9, 24) i Vogošćanskih odreda 7 katoličkih obitelji sa 16 katolika.
Ovakvo katastrofalno stanje u pogledu broja katolika u župi Čemerno kraj Sarajeva je posljedica rata i ratnih zbivanja od 1992. pa do danas 2002. godine.
Maketa Taračin Dola, rad Ilije Petrovića iz Smrekove Njive
Župu Čemerno osnovao je prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler 1882. godine i stavio je pod zaštitu sv. Ilije, zaštitnika Bosne. Od samog osnutka župe pa do danas izmijenilo se 25 župnika i oni su na svoj način doprinijeli duhovnom razvitku župe
Kolo na Ilijin (Ilin) dan – 2006-e
Naš Dubrovnik
S obzirom na vrijeme njegovoga nastanka, blizinu Kopošića sa Nekropolom kneza Batića, te da je bio politički centar župe, a zatim nahije Dubrovnik, ovaj grad je vjerojatno pripadao rodu Mirkovića kome je pripadao i knez Batić.
Nema preciznih podataka o nastanku grada. Fra Ivan Jukić također spominje Dubrovčane koji su ovdje topili srebrnu i željeznu rudu i podigli grad uz odobrenje Kulina bana. (Filipović, 1924., 103.)
Stari grad Dubrovnik je sagrađen na strmom, uskom i krševitom izdanku brda Huma, iznad Sastavaka, tj. ušća potoka Zenika u rijeku Misoču. Grad se nalazi na prirodno terasastom terenu koji se pruža od sjeveroistoka, tj brda Huma prema jugozapadu i završava se strminom koja pada ka Sastavcima, gdje se već od 1972. godine vadi kamen u kamenolomu na 9. km rijeke Misoče.
Lakši pristup gradu je iz sela Kopošić udaljenog 1 km, lijepim kaldrmisanim putem koji vodi između podnožja brda Nabožića i Tisovika. U Kopošiću je Nekropola kneza Batića. Danas je taj put zarastao, a njim je vodila linija razdvajanja u ratu 1992.-1995. godine i to područje je još pod minama. Drugi pristup gradu moguć je velikom strminom od 10-og kilometra od korita rijeke Misoče ili sa kamenoloma na Sastavcima.
Od Ilijaša je udaljen oko 10 km.
Gore na brdu leže ostaci starog grada Dubrovnika
Ljudi kazuju da je i Dubrovnik, kao i Bobovac, pao varkom. ”Navali neki paša na grad, ali džabe... I pet je paša sultan iz Stambula promijenio, dok je grad pridobio. Dugo je tukao grad strijelama i topovima i pobio sve vojnike po planinama, ali grada nije posvojio. Nu belaja, nađe se jedna baba pa veli paši: grad ti bio da bio, osvojiti nećeš, dok mu izvir vodu ne zatvoriš. Paša joj obeća kesu dukata, a ona njemu veli: tri dana svog konja hrani i timari, a vode mu nedaj, a onda ga pusti, nek sam traži vodu. Tako i bi. Paša konja hranio i timario, ali već treći dan konj ne može jesti, jer se pusto žito u njemu upalilo i on ga pusti, a konj trkom na Čemersku planinu pa nađe vrelo i čunkove. Paša potrga čunkove, a kad u gradu ponesta vode, onda kraljica – predade grad, ama da ona ode slobodna i njeni podajnici da ne izginu”. Po ovoj priči zove se ovaj grad u narodu i ”Kraljičin grad”. Priča se da je u gradu boravila i Marija Terezija i imala posebnu sobu. Zove ga narod i ”Dubravnik”, a to je ime obronku Brezovaša. Zovu ga i “Tisov-grad”. Nedaleko od grada, na južnoj strani, nalazi se selo Tisovik, prozvano valjda po dragocjenom ”tisovom” drvetu, koga danas nema ni u selu ni u okolici, ali starinci pričaju, da ga je bilo pred kojih sto pedeset ljeta.
Panorama Solakovića i Ljubine
U blizini ”Dubrovnika”je ”grob kneza Batića”, oko 20 minuta hoda u selu Kopošićima, zaseoku Odžak. Tu je bilo mnogo starih grobova – stećaka, razasutih na pol kilometra. Danas ih ima još nekoliko. Pošto se zemlja izmedju grobova obrađivala, mnogi od njih su preorani a neki završili u šumi ili u temeljima kuća ili štala.
Nekropola stećaka u Kopošićima
Na sredini sela nalazi se veliki stećak na kojemu piše: ”Va ime oca i sina i svetoga duha amin. Se leži knez batić na svoi zemlji na plemenitoi milostiu bžiom i slavnoga gudna krala tvrtka knez bosanski na visokom se pobolih na dubovome me dn doide si bilig postavi gospogj vukava s moi mi dobrimi živu mi vjerno služaše i mrtvu mi posluži”. Po današnjem pravopisu i načinu izgovora to bi glasilo: ”U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen. Ovdje leži knez Batić na svojoj zemlji na plemenitoj. Milošću Božjom i slavnoga gospodina kralja Tvrtka knez bosanski. Na Visokom se pobolih, na Dubovome mi dan dođe (dan smrti). Ovaj biljeg (znak, spomenik) postavi gospođa Vukava. S mojim dobrom mi vjerno služaše i mrtvu mi posluži”.
Stećak supruge kneza Batića u Kopošićima
Tko je bio knez Batić? Bosanski plemić, vlastelin, možda i feudalac, koji je tu imao svoje posjede. Ne stoji badava upisano “na svojoj zemlji na plemenitoj”. U kakvoj vezi su knez Batić i grad ”Dubrovnik”? U popisu velikaša kralja Tvrtka II. spominje se ”knez Batić” ali bez osobitog značenja. Kralj Tvrtko II. Tvrtković dva puta je kraljevao i to od 1404.-1408. i 1421.-1443. Iz prvoga vladanja potječe spomen o knezu Batiću. Dakle, starina od 600 godina! Dragocjena i vrijedna uspomena, bosanskim slovima i bosanskom rukom u kamenu uklesana.
Bobovac i Visoki su pali pod osmansku upravu 1463. godine i pretpostavlja se da je tada osvojen i Dubrovnik. U doba sultana Mehmeda II, grad je imao posadu sa dizdarom. U njegovo vrijeme sagrađena je u gradu i jedna džamija. Dubrovnik se spominje u osmansko-ugarskim ugovorima, a u Gazi Husrev-begovoj zakladnici od 1531. godine, kao Dobronik. Okolna nahija također se zvala Dubrovnik. Posada je bila u gradu do 1655. godine, a nekoliko godina kasnije je negdje premještena.
U pismu sarajevskog kadije od 12.prosinca 1709. godine predlaže se premještaj jednog službenika iz džamije u Dubrovniku u Carevu džamiju u Sarajevu, jer je grad napušten, džamija ruševna i nema potrebe za njezinom popravkom (Kreševljaković, 1953., 16). U administrativnim reformama u 18. stoljeću zapadni dio nahije Dubrovnik pripao je predionoj cjelini Nadvisoko, a istočni sarajevskom regionu.
Iz Tisovika je porijeklom dubrovački dizdar Djaferaga, sin Solak Skenderov, koji se pominje god. 1565/66., a bio je iz roda današnjih Tabaka, koji su jedno vrijeme živjeli u Tisoviku. Tabaci, koji sada žive u Solakovićima, zvali su se nekada Solaki...
Stari grad Dubrovnik
Danas ovaj grad kao da nema nikakvog značenja. Mada je cijelo područje proglašeno nacionalnim spomenikom BiH, pristup gradu je iznimno zapušten, opustjelo, potpuno zaraslo u divlje raslinje i izloženo ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja a ugroženo je i eksploatacijom kamenoloma Misoča (na 9. kilometru uz tok rijeke Misoče) koji vrši eksploataciju kamene grude na kojoj leži grad. Sa eksploatacijom se došlo do pod sam grad. Poklopilo šikarje a dijelom i šuma ostatke zidina grada, kamen za kamenom kotrlja se uz mukli štropot i tutanj u Zenik i Misoču, zarasla je i Varoš-čaršija, a ni Mijatovića - posljednjih stanovnika Grada, (postoje ostaci starog grada Dubrovnika, a i selo Grad, koje je po starom Gradu i dobilo ime) tamo više nema. Odveo ih život (kao i nas) na sve strane svijeta. Kakva li sudbina čeka ostatke Dubrovnika?
Naša nošnja
ANDRIĆEVI PRECI IZ ILIJAŠKE OPĆINE
”Andrićevi preci su starinom iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, na samom rubu Sarajevskog polja. O prisustvu Andrićevih u ovom kraju nalazimo prve pomene u izveštajima kanonskih vikara koji su povremeno obilazili provinciju, popisujući duše katoličkih obitelji i potvrđujući krizmu. Tako, prema izveštaju iz 1743. biskupa Pavla Dragićevića nalazimo da u selu Planina, koje te godine ima desetak kuća i 104 vernika, živi izvesni Ivo Andrić sa devet članova porodice. U izveštaju o narednom obilasku bosanskih župa, bosanskog vikara, biskupa Marjana Bogdanovića, iz 1768. godine, vidimo da te godine u Sarajevu živi Andrija Andrić sa 13 članova porodice. Drugih Andrića, te godine, u Sarajevu nema, a vidimo da ih više nema ni u Čemernom. Andrići su, po svoj prilici, između ova dva vikarska obilaska župa prešli sa Sarajevskog polja u Sarajevo. Jer te godine, to su jedini Andrići u župi Sarajevo. Prve pomene o Andrićevima, po njihovom prelasku u Sarajevo, nalazimo u hronici sarajevskih esnafa gde su u zanatu pravljenja mlinova za kafu ostavili ime najboljih bosanskih majstora. Imali su radnju u Bravadžiluku u kojoj se smenilo nekoliko generacija Andrićevih”.
Izvor: Miroslav Karaulac: RANI ANDRIĆ MIROSLAV Karaulac, jedan od najboljih poznavalaca života i djela našeg nobelovca, objavio je dopunjeno izdanje svoje knjige "Rani Andrić" (izdavač beogradska "Prosveta"). Autor je svoja opsežna istraživanja sada dopunio novim saznanjima koja se odnose na Andrićevo porijeklo, njegovu porodicu, zatim na Andrićev odnos prema fašizmu, kao i na dosad nepoznatu prepisku.
Izvori:
O povijesti župe Čemerno korištena knjiga:
Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća / Franjo Marić ; [fotografije Ilija Orkić]. - Zagreb ; Sarajevo : Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, Vikarijat za prognanike i izbjeglice. - 1393 str. : ilustr. (pretežno u bojama)
opširnije na http://jozobster.googlepages.com
