Tunel (roman)
Izvor: Wikipedija
Tunel (špa.: El Túnel) je roman argentinskog pisca Ernesta Sábata; objavljen je 1948. i prvi je u trilogiji (zajedno s O junacima i grobovima i Anđeo uništenja). Opisuje poniranje u ludilo slikara Castela zbog opsesije djevojkom, a naslov proizlazi iz njegovog poimanja života kao kretanja kroz tamni i samotni tunel. Roman odiše mračnom atmosferom i teškim pesimizmom.
Sadržaj |
[uredi] Radnja
Juan Pablo Castel je 38-godišnji slikar, razočaran ljudima i svijetom, osamljen i sklon depresiji. U uvodu priznaje da je ubio 26-godišnju (?) djevojku Mariju Iribarne Hunter, a kroz ostatak romana opisuje svoju vezu s njom i razloge koju su doveli do takvog raspleta. Radnja se odvija 1946. u Buenos Airesu
Na jednoj od svojih izložbi Castel opaža djevojku koja se zagledala u detalj njegove slike na koji nitko drugi nije obraćao pažnju. Detalj je neodređeni izraz njegove tjeskobe i samoće; i on sam ne može potpuno objasniti zašto ga je naslikao ali smatra ga ključnim dijelom slike. Zbog toga se jako zainteresira za nepoznatu djevojku.
Budući da ju u gužvi na izložbi nije uspio kontaktirati, niti na bilo koji način doznati tko je ona, hvata ga sve veća depresija. Mašta o susretu s njom i pomno razrađuje planove kako joj prići ako je doista susretne u milijunskom gradu. Ona mu postaje glavna preokupacija u životu.
Nakon nekoliko mjeseci je doista susreće na ulici i prati u poslovnu zgradu. Otvoreno joj iznosi svoje misli na što se ona preplaši i pobjegne. Prije mu ipak priznaje da je i ona često razmišljala o detalju sa slike pa ju Castel želi opet vidjeti. Toga, i sljedećeg dana nadzire ulaz u zgradu ne bi li ju ugledao. Opet ju susreće i ovaj put razgovaraju.
Saznaje da se zove Maria Iribarne Hunter i da ima slijepog muža Allendea s kojim živi. Unatoč tome upuštaju se u ljubavnu vezu. Castel je u početku sretan jer mu se čini da se s Marijom dobro razumije. No postupno prevladava mračna strana njegove ličnosti i hvataju ga sve veća ljubomora i paranoja. Razlog njegove sumnjičavosti su nepoznati detalji Marijinog života koji ga navode na pomisao da ona samo glumi ljubav prema njemu te da viđa i mnoge druge muškarce.
Veza se sve više komplicira zbog Castelovih okrutnih provokacija kojima nastoji izvući istinu od Marije. Ona je često uvrijeđena i Castel ju redovito moli za oprost. Na imanju izvan grada upoznaje se s njezinim rođakom Hunterom; Castel ga prezire kao osobu i smatra Marijinim ljubavnikom.
Iako s Marijom ima sličnih osobina i stavova, njezino ponašanje ga izluđuje. Ona, već potpuno očajnom Castelu, zadaje konačni udarac ne došavši na dogovoreni sastanak. On saznaje da je otišla Hunteru i to smatra potvrdom svoje teorije da su ljubavnici. To ga je konačno slomio; osjeća se prevarenim i hvata ga napadaj ludila uzrokovan mržnjom prema Mariji – naziva ju kurvom. Uzima nož i odlazi na Hunterovo imanje; skriva se i čeka da Marija ostane sama, a zatim ju ubija. Odlazi njezinom mužu da bi mu objasnio kako ga je Marija varala s drugim muškarcima, na što se ovaj neobično razbjesni na njega (kasnije saznajemo da je Allende počinio samoubojstvo!). Zatim se Castel predaje policiji i završava u zatvoru.
"Barem mogu slikati, premda slutim da mi se liječnici smiju iza leđa, kao što slutim da su se smijali i tijekom suđenja kada sam spomenuo scenu s prozorom. Postojalo je samo jedno biće koje je razumjelo moje slikarstvo. Ove slike, međutim, zacijelo svaki put potvrđuju njihovo glupo gledište. A zidovi ovog pakla bit će utoliko svakog dana sve nepropusniji."
Budući da je roman ispričan u prvom licu, od strane subjektivnog pripovjedača Castela, ne možemo sa sigurnošću znati je li njegovo viđenje situacije ispravno; obične detalje on često razvija do nevjerojatnih razmjera, a konačni postupci su mu suludi. No, iako je često paranoičan i pod dojmom jakih osjećaja, njegovo hladno, analitičko sagledavanje situacije i logika ipak se čine razumnima. Prava istina u vezi Marije i neobičnih detalja iz njezinog života koji muče Castela na kraju ostaje nepoznata.
[uredi] Castelovo shvaćanje života
Castelo smatra da je cijeli njegov život kretanje kroz mračni tunel koji ga izolira od drugih ljudi. U jednom trenutku mu se učinilo da je i Marija slična njemu, da se usporedno kreće kroz svoj tunel koji se spojio s njegovim pomoću detalja sa slike. Kasnije shvaća da je to zabluda, da ona, kao i drugi ljudi, živi u otvorenom svijetu bez tunela, a da je jedino on osuđen na samoću.
"I bilo je kao da smo nas dvoje živjeli u usporednim prolazima ili tunelima… (…) No jesu li se prolazi doista sjedinili i naše duše spojile? Kako li je sve to bila moja glupa tlapnja! (…) … u svakom slučaju postoji samo jedan tunel, mračan i samotan: moj, tunel u kojemu je proteklo moje djetinjstvo, moja mladost, cijeli moj život." (XXXVI)
[uredi] Tumačenja
Željka Lovrenčić u svojoj knjizi "Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu" iznosi sljedeće objašnjenje ubojstva Marije: "Castel mora ubiti Mariju jer se ne može suočiti s Apsolutom, s Idealom. On je želi u potpunosti posjedovati. Poput očajnika želi povratiti smisao Apsoluta, a kad mu to ne uspije, mora usmrtiti Mariju. Za Castela, Marija je simbol težnje k nečemu nemogućem i zato će umrijeti."
[uredi] Citati
- "Da je svijet užasan istina je koju nije potrebno dokazivati. U svakom slučaju, bila bi dovoljna samo jedna činjenica: u koncentracijskom logoru neki se bivši pijanist požalio na glad i onda su ga primorali da pojede štakora, ali živog." (I)
- "Nasmijavaju me oni koji nastupaju sa skromnošću Einsteina ili njemu sličnih. Odgovor: lako je biti skroman onome tko je slavan. To jest: praviti se skroman." (II)
- "U društvu postoje vodoravni slojevi, koje tvore osobe sličnih ukusa i u tim slojevima slučajni susreti nisu rijetki; pogotovo ako je uzrok raslojavanja neko obilježje manjina. (...) Ne govorim otrcane stvari: to zna svaki prijatelj glazbe, esperanta, spiritizma." (V)
- "Neki izdvojeni ljudi, neke žene, bili su mi vrlo dragi, (...) no općenito govoreći, ljudski rod mi je oduvijek bio dostojan prijezira." (XI)
- "Koliku sam nježnost osjećao u duši, kako mi se lijep činio svijet, ljetno popodne, djeca koja su se igrala na pločniku! Sada mislim do koje mjere ljubav zasljepljuje i kakva joj je čarobna moć preobrazbe. Ljepota svijeta! Da umreš od smijeha!" (XVI)
- "Život se doima poput duge noćne more, koje se međutim možemo oslobodit smrću, koja bi pak bila kao svojevrsno buđenje. Ali buđenje za što?" (XXI)
