Vinodolski zakon
Izvor: Wikipedija
Sadržaj |
[uredi] VINODOLSKI ZAKON
- Preneseno iz
- Lujo Margetić, Vinodolski zakon, Rijeka 2000. ( Izdanje "Adamić" - Rijeka)
[uredi] I. Uvod
Vinodolski zakon - hrvatski pisani popis običajnog prava iz 1288. god. - može se s pravom staviti uz bok drugim europskim opsežnim srednjovjekovnim pravnim dokumentima pisanim na narodnom jeziku, npr. anglosaksonskim (601.-925.), Ruskoj pravdi (XI. do XIII. stoljeća) i Sachsenspiegel (XIII. stoljeće). Ali Vinodolski zakon ima neke značajke kojima se ističe u otmjenom društvu upravo spomenutih europskih vrela. Vinodolski je zakon pisalo povjerenstvo sastavljeno od predstavnika devet vinodolskih općina, koje je u ime općina i kneza kao "feudalnog" gospodara popisalo pravo koje se u vrijeme nastanka Vinodolskog zakona primjenjivalo u Vinodolu..
S punim opravdanjem možemo ustvrditi da je to povjerenstvo imalo, uz ostalo, u vidu zaštitu interesa općinara vinodolskih općina. Dovoljno je upozoriti samo na ove odredbe Vinodolskog zakona kojima se štiti stanovništvo od samovolje nadređene vlasti:
- za sva u Zakonu nenavedena kaznena djela vlast može izreći kaznu od najviše 6 libara (članak 39);
- Vinodolski zakon ne poznaje ni starije dokazno sredstvo božjeg suda ni novije dokazno sredstvo torture, koje je već u doba njegova donošenja bilo poznato i primjenjivano u Europi;
- Vinodolski zakon naročito naglašava punu pravnu ravnopravnost svih stanovnika, pa čak i "pastira i orača i drugih ljudi (ako su) dobra glasa (koji stanuju) izvan grada".
Takvih humanih odredaba ima u Vinodolskom zakonu još mnogo. Uostalom i sama stilizacija Vinodolskog zakona je znakovita. Sastavljači Vinodolskog zakona pobrinuli su se da čak i oblikom norme uočljivo istaknu da je vlast ograničena. Pri propisivanju kazne nalazimo ovu formulaciju: "Ni za jednu krađu po danu nema kazne veće od 40 soldina" (čl. 37). A i pri utvrđivanju neke obveže davanja nailazimo da nešto slično (npr. "nisu dužni dati više od" itd.).
Još jedna značajka Vinodolskog zakona. On je pisan glagoljicom, pismom koje je u mnogim dijelovima Hrvatske stoljećima bilo u uporabi Crkve, javne vlasti i privatnika. Glagoljica, koju je u IX. stoljeću sastavio Konstantin-Ciril, jedan od "slavenskih apostola". bila je namijenjena isprva za Moravsku, a kasnije i za sve južnoslavenske narode. Ona se npr. u Makedoniji uspjela održati do XIII. stoljeća, ali je njezino značenje neusporedivo veće za Hrvate. Ne samo da se glagoljica održala u Hrvata u nekim mjestima čak do početka XIX. stoljeća, nego je ona do kraja XV. stoljeća bila jedan od glavnih čimbcnika hrvatske kulture, a u Istri su upravo popovi glagoljaši očuvali hrvatstvo, unatoč okolnosti da je Istra bila kroz mnogo stoljeća odvojena od svoje matice, Hrvatske.
Zanimljiv je i znakovit i sam naziv "Vinodolski zakon". Taj naslov ne znači, kao što to mnogi misle, da je u Vinodolu bio na snazi neki "zakon" u modernom smislu te riječi. Zakon u našoj staroj hrvatskoj terminologiji ima posve drugo značenje. Zakon je pravni običaj (consuetudo), ali i to u specifičnom smislu. Ovdje nije riječ o pravnom običaju, koji je zbog dugotrajnog prihvaćanja u određenoj sredini dobio snagu zakona, već onaj pravni običaj koji u trenutku njegova pisana zabilježavanja društvo priznaje kao obvezujući. Kada u dokumentima XV., XVI. itd. stoljeća stoji da se javno objavljivanje ("klič", "kanat") prodaje zemljišta itd. obavlja "po vinodolskom zakonu", "po bribirskom zakonu", "po bakarskom zakonu", onda to znači da se ono obavlja po onom "pravnom običaju" koji je u to vrijeme bio na snazi u Vinodolu (Bribiru, Bakru itd.), ali ne upravo po Vinodolskom zakonu iz 1288. god. jer on uopće ne spominje javno objavljivanje. Naši najstariji popisani pravni običaji uz obalu Hrvatskog primorja od Vinodola do Brseča nazivaju se upravo tako, tj. zakon vi smislu pravnog običaja, npr. Trsatski, Kastavski, Veprinački i Mošćenički (ne: statut!). Tako i kralj Ferdinand II. još u XVII. stoljeću za kastavske pravne običaje kaže da ih "narod zove zakonom". Sam naziv je prastar. Zabilježen je još u X. stoljeću za neke narode u Ukrajini: "zakana"!
Bilo bi romantično i zastarjelo tumačiti Vinodolski zakon kao prastaro hrvatsko običajno pravo, to više što se upravo spomenuti "zakoni" u pojedinim normama, pravnim ustanovama i cjelini međusobno duboko razlikuju. Uostalom, analogno tome noviji autori koji proučavaju razvoj njemačkog prava sve više odustaju od shvaćanja da se iz sadržaja "barbarskih" zakonika ranoga srednjeg vijeka može izravno spoznati sadržaj prastaroga germanskog prava. Društveni razvitak u koji treba uključiti i evoluciju prava, mnogo je dinamičniji nego što se često misli. Tako npr. Trsatski zakon, sastavljen sredinom XVII. stoljeća nedvojbeno ima za podlogu tekst većeg broja članaka Vinodolskog zakona (i to čak u istom redoslijedu), ali sa svojim predloškom toliko slobodno služi, da se pojedina njegova norma sadržajno uvelike razlikuje od Vinodolskog zakona. Do spoznaje prastarog hrvatskog prava može se doći samo sveobuhvatnim i strpljivim istraživanjem uz ostalo i pravnih vrela iz doba hrvatske države narocinih vladara pri čemu se, dakako, ne smiju zanemariti ni kasnija vrela, među kojima upravo Vinodolski zakon ima važno mjesto (Vidi L. Margetić, Hrvatski pravni običaji, Arhivski vjesnik 37, 1994., 147-159).
[uredi] II. O vinodolskoj prošlosti
[uredi] 1. Antika
Najstariji stanovnici Vinodola bili su Japodi i Liburni. Na njih nas podsjećaju do danas, gradine na Velom Ospu, Sv. Jurju (između Selca i Bribira) i Humcu kod Triblja. Rimljani su počeli jače penetrirati u ove krajeve već u II. st. pr. Kr. a njihova je nazočnost postala još izraženijom počevši od cara Augusta. On je krajeve istočno od rijeke Raše uključio u rimsku provinciju Dalmaciju, koja je obuhvaćala područje do Save i Drine. Ipak, još ni u I. i II. stoljeću n. e. romanizacija stanovništva Dalmacije, prema tome i Vinodola, nije bila osobito jaka. Kasniju pojačanu romanizaciju treba pripisati uz ostalo i širenju kršćanstva i izgradnji magistralne rimske ceste kroz vinodolsku dolinu. Ta je cesta povezivala Italiju i Istru preko Tarsatike (današnja Rijeka) i Senja s našim krajevima u nutrašnjosti i prema jugu.
Plinije Stariji, značajni rimski autor iz I. st. n. e. poznaje samo Tarsatiku i Senj, dok najveći antički geograf Ptolomej spominje uz njih još i ušće Eneja (Rječina) i Volkeru (Bakar). Zanimljivo je svjedočanstvo kasnijeg geografa iz Ravene, koji između Tarsatike i Senja poznaje dva mjesta, Ad Turres i Raparia. Ako taj podatak povežemo s kasnorimskim zemljovidom (tzv. Peutingerova karta), na kojoj su vidljive dvije ceste između Tarsatike i Senja, i na kojoj je od Ad Turres označen na cesti koja ide duž obale, i to točno na sredini puta, onda bi se moglo s velikom vjerojatnošću zaključiti da je Raparia koju spominje Ravenski geograf ležala uz cestu u unutrašnjosti Vinodola i da se pod tim imenom skriva današnji Bribir. Naime, ime naselja Varvaria kasnije se izgovaralo Barbaria. To je Ravenski geograf pogrješno zapisao kao (B)raparia, a Slaveni izgovarali Bribir. Vinodolska su mjesta od Križišća do Novoga do današnjeg dana sačuvala slavenska imena (npr. Tribalj, Drivenik, Grižane itd.) uz jedini izuzetak Bribira. Iz toga treba zaključiti da je Bribir jedino mjesto koje je sačuvalo puni kontinuitet od antike i da je upravo Bribir bio središte Vinodola. To se vidi i po Vinodolskom zakonu koji nam je sačuvao dragocjenu obavijest o tome da je najviši crkveni položaj imao u Vinodolu bribirski arhiprvad, a poznato je da je crkvena organizacija uvijek odražavala upravnu organizaciju nekog područja. Uostalom, i sama je riječ arhiprvad prastarog kasnorimskog porijekla i još jedan dokaz kontinuiteta između antike i kasnijeg razdoblja, i to upravo u Bribiru.
[uredi] 2. Dolazak Slavena
Potkraj VI. stoljeca Slaveni se naglo šire preko Balkanskog poluotoka, dolaze u Vinodol i preko njega i Učke postupno se naseljavaju u cijeloj Istri, a najviše u njezinom istočnom i središnjem dijelu. Kada franački vladar Karlo Veliki koncem VIII. stoljeća ruši avarsko-slavenski plemenski savez, hrvatska država narodnih vladara obuhvaća uz ostale krajeve Vinodol i Istru do Brseča. Vinodol se naseljava hrvatskim graničarima koji čuvaju državnu granicu. Ta vojno - graničarska funkcija dolazi osobito do izražaja poslije smrti prvoga zajedničkog ugarsko - hrvatskog kralja Kolomana u drugom desetljeću XII. stoljeća, kada njemački feudalci otimaju kraj od Brseča do Rječine i kada Grobnik i Trsat postaju prva obrambena linija na hrvatskoj granici. Trebalo je čekati mnoga i mnoga stoljeća da se i područje Rječina - Brseč i Istra s druge strane Učke konačno povrate matici zemlji, Hrvatskoj.
[uredi] 3. "Frankapani"
Vinodolski zakon donesen je u nazočnosti kneza Leonarda iz moćne velikaške obitelji Krčkih knezova, koji su se kasnije prozvali Frankapani (Frankopani, Frangipanes). Njihovo podrijetlo nije u znanosti raščišćeno. Nije nemoguće da su oni vladali nad Krkom i susjednim kopnenim područjima, uključujući i Vinodol, još u doba hrvatskih narodnih kraljeva u XI. stoljeću i da su upravo oni organizirali obranu hrvatskih krajeva istočno od Rječine od napada njemačkih feudalaca. Vrlo je vjerojatno da je obitelj Krčkih knezova vladala u tim krajevima tijekom XII. stoljeća i da je hrvatsko-ugarski vladar Bela III., darovnicom Modruša (1193. godine) samo legalizirao njihovu vlast, slično kao što su to morali učiniti Mleci u odnosu na vlast Krčkih knezova na Krku. Sredinom XIII. stoljeća Krčki knezovi konačno uspijevaju da im hrvatsko-ugarski vladari priznaju punu vlast i nad Vinodolom. Krčki knezovi (Frankapani) priznavali su dakle dvije vlasti nad sobom, mletačku u odnosu na Krk i hrvatsko-ugarskih vladara u odnosu na kopnena područja (uključujući i Vinodol) pa su vještom i mudrom politikom doveli svoj ugled do vrhunca u vrijeme snažnoga Nikole Frankapana u prvoj polovici XV. stoljeća. Oni su kasnije postupno slabili, ali su još i u XVII. stoljeću držali Novi. Veći dio ostalih vinodolskih gradova bio je u to doba već u vlasti druge znamenite velikaške obitelji, Zrinskih, sve do 1671. godine, kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan tragično završili svoje živote pod krvničkom sjekirom.
[uredi] III. Društveno uređenje
Vinodol je počevši od dolaska Slavena stoljećima organiziran kao graničarsko područje prema nedalekim njemačkim feudalcima. Vinodolci su bili vojnici-graničari. Stanoviti ostaci tog uređenje vidljivi su još i mnogo kasnije u nekim pravnim ustanovama na Grobniku. Graničarske općine užeg Vinodola tijekom vremena razvile su se u općine slobodnoga stanovništva, koje su priznavale vlast feudalaca i za iskorištavanje zemlje i druga prava plaćala određena podavanja. Vinodolski su pučanikmetovi bili zapravo nasljedni zakupci svojih zemalja, s tim što je njihovo pravo na zemlju kroz stoljeća postajalo sve jače. Vinodolske općine nisu bile osobito razvijene. Na čelu općine stajao je satnik. Osim njega općina je imala još dva niža tijela, grašćika (neka vrsta pomagača satnika) i busovića (općinskog vlasnika). Svećenike-glagoljaše ubrajalo se među kmetove. Članove privilegiranog staleža zvalo se "plemeniti", To su bile sve one osobe, koje su obavljale neku ugledniju službu za kneza i one čija se "plemenitost" sastojala u tome što ih je knez oslobodio kmetskih podavanja. Treba spomenuti i permane, kneževu vojnu pratnju, koja je također imala povlašteni položaj.
[uredi] IV. O Vinodolskom zakonu
[uredi] 1. Način donošenja Vinodolskog zakona
Osobitu značajku Vinodolskom zakonu daje okolnost što ga je sastavilo povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice). Ti su ljudi popisali stare pravne običaje koji su se primjenjivali u Vinodolu, s time da su pri tome mijenjali one odredbe koje su bile zastarjele i koje više nisu odgovarale novijim prilikama. Razumljivo je samo po sebi da feudalac nije htio dopustiti pučanima-kmetovima da popisuju svoje pravne običaje posve samostalno. On je preko svojih predstavnika u povjerenstvu budno pazio na to da njegova vlast bude što manje ugrožena. Nije teško prepoznati one dijelove Vinodolskog zakona koji su sastavljeni pod neposrednim utjecajem kneževih predstavnika. To je prije svega stroga zabrana održavanja kmetskih zborova bez nazočnosti kneževa predstavnika (članak 57). Knez se toliko bojao takvih zborovanja da je u Vinodolskom zakonu propisao za prekršitelje te zabrane gubitak čitave imovine! Prema članku 70 knez vlada Vinodolom "po prirodnom pravu" (!) i prema "izdajnicima" ima punu vlast nad životom i imanjem, a prema člancima 74 i 75 knez može izravno ostvariti svoja potraživanja prema svim Vinodolcima, drugim riječima, on nije ograničen time da bi svoju vlast nad kmetovima ostvarivao samo preko njihovih općina.
Nije lako razumjeti domet pojedinih odredaba Vinodolskog zakona. Tome ima više razloga. Prije svega, on je napisan na starome hrvatskom jeziku, koji se prilično razlikuje od našega modernog jezika kojim se služimo. Tako se npr. danas više ne rabi riječ "vola", nego "ili", za "pomaknuti" (svjedoka) kaže se predložiti, za "rič" kažemo "stvar", za "ličbu" "optužba" itd. itd. Porijeklo nekih riječi koje rabi Vinodolski zakon nije do danas objašnjeno. Tako se npr. kaže u članku 1 da se đakon "vlaški" (tj. talijanski) zove "macarol", a u članku 72 kaže se za zastupnika da se on "hervatski" (tj. hrvatski) zove "arsal", itd. Mnoge pravne odredbe odnose se na srednjovjekovno pravo i društveno uređenje koje se duboko i bitno razlikuje od našega modernog shvaćanja prava i društva pa je i onome tko je vrlo dobro upućen u našu pravnu povijest često vrlo teško proniknuti u pravi smisao pojedinih pojmova i odredaba. Zato nije ni najmanje čudno što se naši najveći poznavatelji Vinodolskog zakona uvelike razilaze u svojim objašnjenjima. Ali, znanstveno tumačenje Vinodolskog zakona korak po korak napreduje, pa su tako mnogi problemi koji su se još velikome Vatroslavu Jagiću činili nejasnim, zahvaljujući naporima mnogih istraživača danas već uspješno riješeni. Ipak, budućim istražiteljima predstoji još mnogo posla.
[uredi] 2. Obvezno pravo
U Vinodolskom zakonu nema mnogo odredaba o sklapanju i ispunjenju ugovora, a to je i razumljivo jer se vinodolsko društvo uglavnom sastojalo od poljoprivrednika koji su najveći dio svojih potreba podmirivali vlastitom proizvodnjom i radom unutar obiteljskog kruga. Pa ipak, upravo odredbe Vinodolskog zakona što se odnose na obvezno pravo dokazom su da vinodolsko društvo nije bilo ni primitivno ni usmjereno isključivo na zadovoljavanje najnužnijih životnih potreba. Uz to se i u Vinodolskom zakonu mogu zamijetiti znakoviti utjecaji iz drugih pravnih područja, koji dokazuju da nije riječ o društvu zatvorenom prema vanjskom svijetu. Tako je izvanredno zanimljiva odredba članka 45 o načinu sklapanja raznih vrsta pravnih poslova koji se odnose na nekretnine. U tom se članku ističe da se pravne poslove koji se odnose na zemlje i vinograde obavlja uz "likuf". Riječ potječe iz njemačkog pravnog područja (Leitkauf) i označava prastari pravni običaj da se pozovu svjedoci i zajedno s njima konzumira jelo i piće. Time se osigurava nazočnost svjedoka, a mala "gozba" koja se tom prigodom upriličila ima za svrhu bolje i jače sjećanje na pravni posao koji se tom prigodom sklopio. Riječ likuf došla je preko susjednoga slovenskog područja, koje je bilo u vlasti njemačkih feudalaca, ali sam pravni običaj svečane konzumacije jela i pića zajamčen je još stoljećima ranije u staroj hrvatskoj državi narodnih vladara. Slično kao u Rijeci i Trstu i nekim drugim mjestima, Vinodolski zakon ne dopušta dodavanje ugovorne kazne (vidi članak 14) jer se time često skrivalo ugovaranje kamata, čemu se Crkva oštro protivila. Drugdje, npr. u Mlecima (Venecija), ugovorna kazna je bila dopuštena, a ponegdje, npr. na Krku, ona je čak bila obvezatna, jer je značila dodatno vrelo kneževih prihoda. Vinodolski zakon posvećuje posebnu pozornost ugostiteljima i trgovcima iz čega se može zaključiti njihova važnost i ugledni položaj. Problem koji je i inače predmetom posebne brige srednjovjekovnih zakonodavaca, naime, kako postupiti s gostom koji je bez svjedoka konzumirao vino u gostionici i nije htio platiti, Vinodolski je zakon riješio tako da je odredio da se vjeruje tvrdnji ugostitelja, ojačanoj njegovom prisegom, ali samo do određene visine, i to do 10 soldina ako ugostitelj prodaje samo vlastito vino, i do 20 soldina, ako je "podružnik", tj. ako prodaje i tuđe vino (čl. 43). Nešto slično bilo je propisano i za trgovce. Prema članku 44 Vinodolskog zakona čini se da je postojao običaj izdavanja robe na kredit uz trgovčevu zabilješku (nešto slično postojalo je još u moderno doba: trgovci su za mušterije u koje su imali povjerenja vodili posebne bilježnice, na osnovi kojih je mušterija podmirivala svoj dug jedanput mjesečno). Prema Vinodolskom zakonu vjerovalo se trgovčevim knjigama, čak do visine 50 libara, s time da je trgovac morao položiti prisegu da su knjige istinite.
[uredi] 3. Kazneno pravo
Veći dio Vinodolskog zakona posvećen je kaznenom pravu. Njegovi sastavljači željeli su ograničiti kneza i njegove predstavnike u samovoljnom i prekomjernom kažnjavanju. Ta se njihova želja lijepo vidi već i iz načina izražavanja o čemu je već bilo riječi. Za ona kažnjiva djela, koja nisu navedena u Vinodolskom zakonu unesena je također već spomenuta opća, neobično važna odredba (čl. 39), po kojoj za sva u Vinodolskom zakonu navedena kažnjiva djela, vlast može izreći kaznu od najviše 6 libara ("nema veće kazne od 6 libara"). Iz toga slijedi da Vinodolski zakon nije poznavao načelo "Nullum crimen sine lege, nula poena sine lege" pa se za djela koja nisu izričito propisana, a vrijeđaju moral stanovnika Vinodola, ne može propisati kazna veća od 6 libara. S druge strane, kneževi predstavnici nastojali su pri sastavljanju Vinodolskog zakona osigurati naglašeno povlašteni položaj vladajućim društvenim slojevima (knez, njegova obitelj i službenici te oružana pratnja, Crkva kao ustanova). Prema člancima 35 i 36 Vinodolskog zakona krađa na štetu vladajućih slojeva kažnjavala se sedmerostruko, a krađa učinjena na štetu kmetova, popova i predstavnika općina koji "potpadaju pod zakon i sud kmetski" (članak 25), tj. satnika, grašćika i busovića - samo dvostruko.
[uredi] 4. Dokazni postupak
Postupak dokazivanja na sudu bio je vrlo jednostavan i, reklo bi se, moderan. Vinodolski zakon ne poznaje ni Božjega suda ni torture. Glavno su dokazno sredstvo svjedoci, a ako njih nema, stranka prisiže na istinitost svojih tvrdnji, ili sama, ili s većim ili manjim brojem tzv. porotnika. Npr. optuženi za razbojstvo, ako nije bilo svjedoka, dokazivao je svoju nevinost prisegom s 24 porotnika, a optuženi za krađu prisegom s 11 porotnika (članak 9). Nasuprot tomu, u slučaju silovanja prisiže žrtva, a ne optuženi, i to s 24 porotnika (čl. 56). Vrlo je nejasna odredba Vinodolskog zakona koju nalazimo na dva mjesta (članci 10 i 56), po kojoj stranka koja "ne može imati" dovoljan broj porotnika polaže prisegu onoliko puta, koliko joj nedostaje porotnika. Takva odredba čini se neobično blagom i zapravo neshvatljivom, jer previše ide na ruku onoj strani koja polaže takvu prisegu. Možda tu odredbu treba tumačiti u skladu s nekim drugim našim srednjovjekovnim pravnim sustavima tako da se porotnike izabralo samo unutar šire porodice, pa ako optuženi nije imao dovoljni broj članova šire porodice, dopuštalo mu se da iznimno prisiže više puta. Slično kao i na nekim drugim pravnim područjima, ako je netko optužio nekog da ga je zlonamjerno udario do krvi, bit će dovoljno, ako nema svjedoka, da tužitelj prisegne da ga je optuženi ranio do krvi (članak 64). Smatralo se da nije nimalo vjerojatno da bi netko sam sebi nanio ranu samo radi toga da može optužiti drugoga.
[uredi] 5. Izdanja Vinodolskog zakona i najvažnija literatura
Vinodolski zakon objavio je prvi Antun Mažuranić u "Kolu" 1843 godine. Godine 1880. objavio je Vatroslav Jagić Zakon Vinodol'skij s tekstom zakona, njegovim ruskim prijevodom i mnogobrojnim izvanredno uspješnim filološkim i pravnim zapažanjima. Nešto kasnije, god. 1890. izdaje ga Franjo Rački ponovno, a 1923. god. Marko Kostrenčić priprema novo izdanje s korisnim uvodom, prijevodom i tumačenjem pojedinih izraza i pravnih ustanova. God 1952. Miha Barada izdaje tekst, prijevod i tumačenje u svom djelu Hrvatski vlasteoski feudalizam, a Lujo Margetić god. 1980. daje u svojoj knjizi Iz vinodolske prošlosti, uz tekst, prijevod i tumačenje još i fotografske reprodukcije najstarijeg sačuvanog rukopisa Vinodolskog zakona pisanog glagoljicom u drugoj polovici XVI. stoljeca. U 1988. Josip Bratulić izdao je tekst Vinodolskog zakona (diplomatičko i kritičko izdanje) uz tumačenje, komentar, rječnik i faksimil. Bratulićev rad u mnogome je nenadmašiva sinteza dosadašnjih postignuća.
Boljern razumijevanju Vinodolskog zakona pripomogli su u znatnoj mjeri majstorski pisani članci Vladimira Mažuranića u njegovom monumentalnom djelu Prinosi za hrvatski pravnopovjestni rječnik, Zagreb, 1909.-1922.
Od novije literature treba upozoriti na mnoge i važne radove Nade Klaić, npr. Što su kmetovi Vinodolskog zakona, "Radovi" Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za povijest, 4, 1962., str. 30 i d (popis ostalih radova N. Klaić koji se odnose na Vinodol vidi u L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, str. 267. Tamo i ostala, ovdje nenavedena specijalistička literatura).
Vrlo je korisno pročitati i studije u kojima se Marko Kostrenčić kritički osvrnuo na radove drugih znanstvenika, npr. na radove sovjetskog autora B. B. Grekova u "Historijskom zborniku" II, 1949., str. 131-152, Mihe Barade (O radnji prof. Mihe Barade Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1953.) i N. Klaić ("Zbornik Historijskog instituta JAZU" 5,1963, str. 449-454).
[uredi] 6. Vinodolski zakon i hrvatski narod
Uvodno izlaganje održano na Međunarodnom znanstvenom skupu u povodu 700. obljetnice Vinodolskog zakona, 600. obljetnice Senjskog i Krčkoga (vrbanskoga) statuta, održano u Zagrebu 19. rujna 1988. u palači JAZU - danas HAZU - zaključili smo istim riječima kao i 6. siječnja 1988. na Saboru Vinodolskom u Novome:
" I na kraju dopustite mi da upitam sebe i sve prisutne dvije stvari. Prvo, koji je pravi, duboki razlog da je VZ, to djelo malih vinodolskih kmetova i njihovih satnika, prvada i glagoljaških popova kao nekim čudom uspio bez teškoća osvojiti značajno mjesto medu tadašnjim vrhunskim djelima europske kulture i civilizacije, i drugo, možemo li mi, ljudi XX. stoljeća ponešto naučiti od naših skromnih predaka?
Rekao bih da se odgovor na oba pitanja daje sam od sebe ved na osnovi onoga što sam prethodno rekao. Vinodolski kmetovi bili su otvoreni porema svemu onome što je dolazilo do njih, radilo se o slavenskim, talijanskim ili njemačkim utjecajima. Kao da su znali da svaka zatvorenost vodi stagnaciji. A ipak, zadržali su svoju narodnu samobitnost i obdarili svoj narod i svijet originalnim narodnim djelom u kojem su svi vanjski elementi dobili svoje pravo mjesto i nov sadržaj. Oni nisu sebe smatrali ni boljim ni lošijim od drugih, a poštujući druge, najbolje su sačuvali vlastito dostojanstvo. Feudalni je gospodar mogao imati vlast, ali su ga nerad i neskromnost osudili na to da nestane i da konačno pobijedi mali kmet jer je u srcu imao napisane riječi: pravda, pravo, skromnost i rad. Nije li to i za nas poruka naših predaka i njihova Vinodolskog zakona i njegove stotinu godina mlađe braće, Krčkoga i Senjskoga statuta?
[uredi] Poveznice
- Vinodolski zakonik u prijevodu Luje Margetića na suvremeni hrvatski jezik.
- Izvornik Vinodolskog zakona (rtf datoteka, izvadak iz teksta) na stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
- Vinodolski zakon na www.vinodol.org.
- Vinodolski zakonik, internetski izložak na stranicama Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu.
