Analitička filozofija
Izvor: Wikipedija
Analitička filozofija je skup različitih metodologija i filozofskih tendencija. Nije teško identificirati analitičke filozofe, ali nije lako utvrditi kriterije koji su doveli do tog zaključka. Analitička filozofija je ponekad dobivala etikete tipa Oxfordska filozofija, ili lingvistička filozofija, ali takve etikete su prilično nerazumljive. Analitička filozofija nije izričito filozofska škola, pa ni doktrina, pa čak ni skup jasno definiranih propozicija. Analitički filozofi su u velikoj mjeri, iako ne u potpunosti, akademici sa engleskog govornog područja, koji upućuju svoja djela i spise, prvashodno, filozofima engleskog govornog područja.
Savremeni analitički filozofi su uglavnom intelektualni nasljednici Bertranda Russella, Mura i Ludwiga Wittgensteina, grupe filozofa, koji su se svjesno bavili ”filozofskom analizom”, početkom XX stoljeća. Analiza, onako kako su je shvatali Rasel i Mur, se ne bavi jezikom ”per se", nego konceptima i propozicijama. S njihove točke gledišta, analiza je instrument od vitalnog značaja, za razotkrivanje strukture svijeta. Wittgenstein, u djelu Tractatus Logico-Philosophicus (1921), je indirektno tvrdio, da struktura jezika razotkriva strukturu svijeta; po njemu svaki značajan jezični izraz se može razložiti na atomske sastojke, koji u svom krajnjem obliku predstavljaju pročišćene sastojke stvarnosti. U svom kasnijem djelu, Vitgenštejn je odbacio ovu ”traktanijansku” viziju, koja je unatoč tome imala značajan utjecaj na Bečki Krug, dvadesetih godina, kao i na kasniji razvoj logičkog pozitivizma, tridesetih i četrdesetih godina XX vijeka.
Karnap i Ajer, obojica predstavnici pozitivizma, bili su stava da zadatak filozofije nije razotkrivanje eluzivnih metafizičkih istina, nego analiza znanstvenih hipoteza i teorija.
