Bosanski sabor
Izvor: Wikipedija
![]() |
Ovaj Älanak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. ÄŒlanak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Na Berlinskom kongresu, održanom 1878. godine, Austro-Ugarska, po 25. taÄki dogovora, dobija dozvolu da okupira Bosnu i Hercegovinu. BosanskohercegovaÄkom narodu ponuÄ‘eno je da se dobrovoljno preda, te da nova vlast doÄ‘e bez upotrebe oružija. MeÄ‘utim, narod je to kategoriÄki odbio, Å¡to je dovelo do vojne okupacije Bosne i Hercegovine. Okupacionu vojsku vodio je baron Josip Filipović, kome je bosanskohercegovaÄki narod pružio žestok otpor, ali ipak nije uspio zaustaviti daleko moćniju i moderniju austro-ugarsku vojsku.
Sadržaj[sakrij] |
[uredi] Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske
Cjelokupno vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u više perioda:
- Okupacioni period (1978. – 1908.)
- Aneksiona kriza (1908. – 1910.)
- Postaneksioni period (1910. – 1914.)
- Prvi svjetski rat (1914. – 1918.)
Za Bosnu i Hercegovinu, uslovno reÄeno, najvažniji je bio postaneksioni period, jer je Austro-Ugarska već tada vrÅ¡ila posljednje pripreme za uvoÄ‘enje ustavnog stanja u Bosni i Hercegovini, Å¡to se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglaÅ¡ena ustavnost, koja je bila regulirana sa 6 zakona:
- Zemaljski statut (Ustav)
- Izborni red (Izborni zakon)
- Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora)
- Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.)
- Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o naÄinu udruživanja)
- Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća)
Bez obzira na sva ograniÄenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti bosanskohercegovaÄkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politiÄki život zemlje tri nove institucije:
- Bosanski sabor
- Zemaljski savjet
- Kotarsko vijeće
Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna građanska prava i regulisati javno udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života.
U narednom tekstu bavit ćemo se Bosanskim saborom, od njegovog osnivanja, pa sve do raspuštanja 1915. godine.
[uredi] Bosna i Hercegovina prije prvih saborskih izbora
[uredi] Ustavna anketa
Nakon Å¡to je aneksija proÅ¡la bez velikih politiÄkih posljedica, a diplomatska kriza se smirivala, vlada je poÄela pripreme za donoÅ¡enje Ustava poÄetkom 1909. godine. Kako bi umirili javno mnijenje, vlada je za 8. februar 1909. godine sazvala ustavnu anketu u Sarajevu, koju je otvorio civilni adlatus baron Benko, koji je dužim govorom pred prisutnim izložio glavne principe budućeg Ustava. U istom govoru je priÄao o sastavu Bosanskog sabora i o njegovoj nadležnosti.
Prvi princip se već nalazio u Carevom pismu, kao sastavnom dijelu Äina aneksije, koji je govorio kako će budući sabor biti konstituiran po posebnim kurijama. PoÅ¡to je Ustav trebao garantirati osnovna ljudska prava, baron Benko je odredio podruÄije djelovanja sabora. Iz njegove nadležnosti su izuzeti zajedniÄki poslovi u Austro-Ugarskoj, koji se ureÄ‘uju na temelju sporazuma obiju država Monarhije. Prema Ausgleichu iz 1867. godine, to su bili diplomatsko-vojni, carinski i monopolni poslovi. Ovo je dovelo Bosnu i Hercegovinu, kao treću državu u Monarhiji, u neravnopravan položaj u odnosu na druge dvije države, Austriju i Ugarsku.
Saboru je pripalo pravo nadzora nad upravom i pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima, koji se tiÄu uprave i sudstva samo u Bosni i Hercegovini. To podruÄije nije bilo beznaÄajno, ali saboru ipak nije data prava zakonodavna vlast, jer njegov zakljuÄak postaje zakon samo ako vrhovni vladar (Car) to odobri.
Nakon barona Benka, dr. Nikola Stojanović je rekao da on i njegovi drugovi ne mogu sudjelovati u anketi, jer nisu pozvani kao predstavnici SNO-a , nego kao pojedinci. On je odbacio primjedbu barona Benka, da SNO nije formalno priznata od strane vlade, te je odbacio i predložene ustavne odredbe, zahtjevajući autonomiju Bosne i Hercegovine. Članovi SNO-a su se na kraju povukli iz rada ustavne ankete, jer njihovi zahtjevi nisu bili ispunjeni. Dr. Stojanović je svoj govor štampao u Zagrebu, sa obrazloženjem da ga objavljuje, kako se kasnije ne bi moglo reći, da se za zahtjeve njegove stranke nije znalo.
Predstavnici MNO-a , Firdus, Karabeg i Miralem, odluÄno su odbili uÄestvovati u anketi, te nisu doÅ¡li ni na prvu sjednicu ustavne ankete. Tako su u radu ankete su uÄestvovali, kao pojedinci, predstavnici svih stranaka, osim MNO-a, SNO-a i Socijal-demokratske stranke za BiH. Pored HNZ-a i Å tadlerove klerikalne stranke, uÄestvovali su i predstavnici MNS-a , dok je Srbe predstavljao dr. Lazar Dimitrijević, koji je bio voÄ‘a male prorežimske SNSS-a . Bez obzira na brojne razlike, u anketi je ispoljeno odreÄ‘eno jedinstvo svih politiÄkih i etniÄko-konfesionalnih grupa, prvenstveno po pitanju zaÅ¡tite i bržeg ekonomskog razvoja domaćeg graÄ‘anstva. Predstavnici svih politiÄkih grupa su kritikovali vladinu željezniÄku i tarifnu politiku, a posebno su zahtjevali da pitanje carina, indirektnih poreza i monopola bude u nadležnosti Bosanskog sabora. Na sve ove mnogobrojne i argumentirane zahtjeve civilni adlatus Benko i Å¡ef pravosudnog odjela Zemaljske vlade, Adalbert Schek (Adalbert Å ek), su samo odgovarali da će Bosanski sabor imati pravo adrese, te da će tako moći istaći sve svoje želje.
Tokom rada ankete dolazilo je do oÅ¡trih sukoba oko agrarnog pitanja izmeÄ‘u pripadnika MNS-a (u Äije ime je o tome istupao dr. Halid-beg Hrasnica) i dr. Lazara Dimitrijevića, koji je tražio radikalno rjeÅ¡enje ovog pitanja potpunim oslobaÄ‘anjem seljaÅ¡tva od feudalnih i drugih ugovornih obaveza prema zemljoposjednicima. HNZ se po ovom pitanju držala neutralno, jer su bili svjesni da su Hrvati u Bosni i Hercegovini u manjini, te da svoje državno-pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju BoÅ¡njake.
[uredi] Izrada Ustava Bosne i Hercegovine
Nakon Å¡to je anketa zavrÅ¡ena, MNO je od 4. maja 1909. godine izaÅ¡la u Musavatu sa viÅ¡e natpisa pod naslovom NaÅ¡e ustavno ureÄ‘enje, gdje su formulisali stav svoje stranke po pitanju novog Ustava. MNO je zahtjevala od vlade, da se pozovu narodni predstavnici svih politiÄkih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Uslov za ovu raspravu, a kojeg je postavila MNO, bio je taj, da vlada, u sporazumu sa narodnim predstavnicima, izda zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o politiÄkom udruživanju i organiziranju. Ova dva zakona morala bi predhoditi Ustavu, inaÄe je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, a da narod ne smije formirati politiÄku stranku, jer u to vrijeme u zemlji ne postoji sloboda održavanja zborova, skupÅ¡tina i udruživanja. MNO se posebno zalagala za uvoÄ‘enje punog parlamentizma i za državno-pravnu autonomiju Bosne i Hercegovine. MNO je istakla da će i dalje saraÄ‘ivati sa Srbima, jer i oni zahtjevaju da se Bosnom i Hercegovinom upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta), koji bi se sastojao od 31 pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katoliÄkih predstavnika, a ne preko zagrebaÄkog sabora, u kojem je bilo 116 katoliÄkih, 69 pravoslavna i samo 24 muslimanska predstavnika. Zbog svog liberalizma, uredniÅ¡tvo Musavata je kažnjeno sa 1.500 kruna. MeÄ‘utim, nakon Å¡to je Gligorije Jeftanović u maju 1909. godine priznao aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajedniÄke borbe za autonomiju nije bilo niÅ¡ta, te se boÅ¡njaÄko-srpski savez brzo raspao.
Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MNS je vidjela mogućnost da se nametne kao politiÄki predstavnik boÅ¡njaÄkog naroda. Oni su se jako zanimali za obećani Ustav, joÅ¡ od Carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslužbenom glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u Äemu su vidjeli naÄin rjeÅ¡avanja ustavnog pitanja. Pored toga, tražili su zaÅ¡titu jezika domaćeg stanovniÅ¡tva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favorizovanih narodnosti u Monarhiji, u pravom redu Nijemaca.
Predstavnici Muslimanske napredne stranke (MNS) su već na prvoj sjednici ankete predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na Äetiri taÄke:
- ZaÅ¡tita boÅ¡njaÄkog stanovniÅ¡tva od konverzije, prije svega od katoliÄkog prozelitizma
- Nepovredivost privatnog vlasništva i održanje agrarnih odnosa u skladu sa ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine
- Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo
- ZaÅ¡tita muslimanskog braÄnog, porodiÄnog i nasljednog prava
Rad na Ustavu tekao je veoma sporo. Tek nakon godinu i po dana rada, kada se pripremalo proglaÅ¡enje Ustva, MNO je 8. februara 1910. godine priznala aneksiju i izrazila lojalnost prema dinastiji. MeÄ‘utim, MNO je tražila povećanje broja boÅ¡njaÄkih mandata u saboru, jer su prije toga isto tražile srpske i hrvatske stranke. TakoÄ‘e su tražili veći broj birilnih mjesta u saboru, jer BoÅ¡njacima praktiÄno ne pripada ni jedan od svjetovnih birilnih mandata. MNS je, takoÄ‘e, tražila veći broj mandata za BoÅ¡njake u kuriji intelektualaca i gradskoj kuriji. Zahtjevi ovih stranaka bili su odbijeni.
Ustav i za njega vezane zakone Car je sankcionirao 17. februara 1910. godine, a sveÄano proglaÅ¡enje desilo se u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara 1910. godine. SveÄanosti su prisustvovali sve Älanovi vlade, viÅ¡i Äinovnici, predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske općine, autonomnih oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni graÄ‘ani. SveÄani proglas izvrÅ¡io je zemaljski poglavar Marjan VareÅ¡anin, koji je skupu kratko saopćio nastale promjene u državi, te na kraju proÄitao Carevo rjeÅ¡enje o uvoÄ‘enju Ustava.
[uredi] Sastav i struktura Bosanskog sabora
Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpoÄeo je sa radom i Bosasnki sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i birilistiÄko-kurijalnog sistema (u sabor, pored izabranih Älanova, ulaze i birilistiÄki Älanovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani Älanovima sabora). Za razliku od drugih anahronih predstavniÄkih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, graÄ‘ani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etniÄko-vjerskoj grupi osiguravan odreÄ‘eni broj zastupniÄkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi:
- Kurija veleposjednika i intelektualaca
- Gradska kurija
- Kurija seoskih općina
Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je, da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od Äega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca, te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima pripao samo jedan. Aktivno biraÄko pravo imali su svi bosanskohercegovaÄki pripadnici muÅ¡kog spola, koji su na dan izbora navrÅ¡ili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biraÄko pravo u veleposjedniÄkoj kuriji. Pasivno biraÄko pravo imali su muÅ¡karci sa navrÅ¡enih 30 godina, ukoliko uživaju sva graÄ‘anska prava.
U stvarnosti je situacija bila potpuno drugaÄija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek biraÄa za sve konfesije bio je priliÄno uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katoliÄki na 33.373 stanovnika. Ovim se željela održati ravnoteža i paritet izmeÄ‘u etniÄko-konfesionalnih grupa, Å¡to je bio jedan od osnovnih principa austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Car bio obavezan da pazi da na položaj predsjednika i potpredsjednika naizmjeniÄno nalaze pripadnici sve tri konfesije.
Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava biraÄa na njihov opoziv. Predsjednika i potpredsjednika sabora nisu birali poslanici, nego ih je na poÄetku svakog zasjedanja imenovao Car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redoslijed. Pored izabranih zastupnika u sabor su ulazili već pomenuti birilisti. Takvih je bilo ukupno dvadeset:
- Muslimani – reis-ul-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija
- Pravoslavci – Äetiri mitropolita i predsjednik pravoslavne zajednice
- Katolici – nadbiskup i dva provincijala franjevaÄkog reda
- Jevreji – sefardski nadrabin
- Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, naÄelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik TrgovaÄke i obrtniÄke komore u Sarajevu
Ovakvom strukturom vlada je željela osigurati jedan konzervativan sabor. Vlada se za svaki sluÄaj obezbijedila Älanom 35. Ustava, po kojem sabor je smije općiti sa drugima predstavniÅ¡tima, niti smije izdavati ikakve objave. Na saborsku sjednicu se ne smiju pustiti nikakve deputacije , a sam sabor smije slati odaslanstva na carski dvor samo onda, kada se isposluje prethodno previÅ¡nje odobrenje.
Po Ustavu, Bosna i Hercegovina ostala je jedinstveno podruÄije sa jedinstvenim položajem u Monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu – corpus separatum (odvojeno tijelo), jer se dvije države, koje Äine Monarhiju (Austrija i Ugarska) nisu mogle dogovoriti oko uprave. Ovakav pravni subjektivitet djelimiÄno se izražavao i kroz sabor. BiH ni poslije aneksije i ustavnosti nije mogla neposredno participirati u zajedniÄkim poslovima na nivou Austro-Ugarske. Zemaljski savjet je bila institucija koja je trebala u budućnosti da osigura bolji pravno-politiÄki život BiH u okviru Monarhije. Ali bez obzira na sva ograniÄenja, Bosanski sabor je bio pozornica i okvir novih formi graÄ‘anskog i politiÄkog života u Bosni i Hercegovini.
[uredi] Prvi saborski izbori
Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za period od 18.-28. maja 1910. godine. Tada su MNO i MSS pregovarali o zajedniÄkom istupanju na izborima, te podijeli mandata. MNO je MSS-u ponudio 6 mandata, Å¡to su ovi odbili, tako prekinuvÅ¡i pregovore. Na istim izborima SNO je osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31, kao MNO, koja je dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoliÄkih mandata, HNZ je dobila 12, a Å¡tadlerovci (pristalice nadbiskupa Josipa Å tadlera, koji je vodio HKZ – Hrvatska katoliÄka zajednica) samo 4 mandata.
Odaziv biraÄa bio je ogroman. Od ukupno 105.734 upisana BoÅ¡njaka u seoskoj kuriji, glasalo je 88.205 ili 83%, Srba 85%, a najmanji odziv u seoskoj kuriji bio je meÄ‘u Hrvatima, gdje je glasalo samo 61% stanovnika. Bez mandata su ostali ljudi iz MSS-a, kao i demokrati, koji su isticali Osmana Äikića, kao kandidata u trećoj kuriji. MeÄ‘utim, utjecaj MNO-a je bio tako jak, da su seljaci odbijali sluÅ¡ati njegove govore, kao i one od Smail-age Ćemalovića.
Mada je sabor u poÄetku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno Äetiri, karakterizirala je nacionalistiÄka obojenost istupa sprskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom. Prvi sukobi poÄeli su već kod rasprave o nacrtu zakona o poÅ¡tanskoj Å¡tedionici. Sve to, a posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, uticali su da Car već 6. februara 1915. godine raspusti sabor, jer su predhodno van snage stavljene najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U meÄ‘uvremnu poÄinje i Prvi svjetski rat.
[uredi] Bosna i Hercegovina nakon raspuštanja sabora
Do izbijanja Prvog svjetskog rata, prema Ustavu Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, Bosna i Hercegovina je predstavljala posebno upravno tijelo u strukturi HabsburÅ¡ke monarhije, sa posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih graÄ‘ana, koji nisu tretirani ni kao austrijanci ni kao ugari. Taj politiÄki subjiktivitet, kako je već u gornjem tekstu navedeno, se posebno izražavao kroz Bosanski sabor. Njegovim raspuÅ¡tanjem Bosna i Hercegovina je i dalje zadržala svoj poseban položaj u Monarhiji, u Äijem se vrhu mnogo raspravljalo oko njeog državno-pravnog statusa.
Zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić je predlagao da se umjesto raspuÅ¡tenog sabora formira administrativni savjet, kao neka vrsta predstavniÄkog tijela. ZajedniÄka vlada u BeÄu je to odbila, a obrazloženje je bilo to, da Bosanski sabor nije raspuÅ¡ten, te da će se ponovo sazvati, Äim to okolnosti dopuste.
Kombinacije oko državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine pravljene su sa ciljem da se prijeÄi eventualni raspad Austro-Ugarske, te da se onemogući rjeÅ¡enje jugoslavenskog pitanja. Austrija je insistirala da se Bosna i Hercegovina pripoji Austriji, dok je Ugarska tražila pripojenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj. TakoÄ‘e su postojali razni planovi o podjeli Bosne i Hercegovine izmeÄ‘u ove dvije države; Ugarskoj bi pripali banjaluÄki i bihaćki okruzi, a ostala Äetiri okruga (sarajevski, travniÄki, tuzlanski i mostarski) bi pripali Austriji.
Predsjednik ugarske vlade grof István Tisza je smatrao, da bi politiÄka ravnoteža u Monarhiji jedino mogla uspostaviti prikljuÄenjem Bosne i Hercegovine Ugarskoj, poÅ¡to je ista bila poremećena prikljuÄenjem Poljske Austriji. Od ove ideje je odustao kada su mu jugoslavenski orijentirani sprski i hrvatski bosanskohercegovaÄki politiÄari predali 20. septembra 1918. godine memorandum u kome se traži rjeÅ¡enje bosanskog pitanja na principu samoopredjeljenja naroda. Sa druge strane je tekao proces rjeÅ¡avanja jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne zajedniÄke jugoslavenske države, kraljevine SHS.