Razgovor:Carlo Goldoni
Izvor: Wikipedija
Pozdrav,
Tekst je prepisan (bolje reci iskrcan) sa stranice http://www.hnk.hr/hr/trilogija_ljetovanju_01.html.
Ja ga za sada stavljam ovdje, a ako netko misli da copyright nije problem, neka ga vrati nazad.
Nakon sto tekst dovede u neko normalno wiki-stanje, naravno!
--Ante Perkovic 09:54, 28. rujna 2005. (CEST)
CARLO GOLDONI Frano Čale Povijest svjetske književnosti, Mladost-Liber, Zagreb 1974.
...Od obilja zanimljivih podataka o kojima Goldoni priča u svojim Memoarima, zabilježimo da se rodio 1707. u Mlecima; u djetinjstvu je zavolio kazalište, kao dječak sa studija u Riminiju glumačkom lađom pobjegao u Chioggiu, a s pravnog fakulteta u Paviji bio potjeran zbog jedne satire, te nakon očeve smrti diplomirao i započeo odvjetničku karijeru u Mlecima. Otkako se 1734. sreo s kazališnom družinom San Samuele definitivno se opredijelio za kazalište i narednih tridesetak godina davao osebujno obilježje životu mletačkih scena gdje je uz mnoge otpore podijeljene publike i kritike, boreći se sa suparnicima i konzervativcima, pozornici vratio pravi smisao sretno završivši veliku reformatorsku misiju.
Ali put je bio dug i težak i zahtijevao je mnoga popuštanja i taktiziranja. Poslije nekoliko intermeca, tragedija i tragikomedija (Belisario, Rosamunda), dok su glumci komedija dell'arte slavu temeljili na improvizaciji nenapisanih uloga, Goldoni 1738. piše komediju Momolo cortesan, s potpunim tekstom za glavnu ulogu, a prva u cjelini napisana komedija bila je Čestita žena. Odatle počinje reforma. Pošto je zatim pisao libreta i druge manje sastavke, bio odvjetnik u Pisi, za glumca Sacchija sastavio Slugu dvojice gospodara, a za slavnog Pantalonea D'Arbesa Tonin Bellagrazia, slijedi važno razdoblje suradnje s Medebachovim kazalištem Sant' Angelom (1748-1753), započeto sretnom afirmacijom Lukave udovice.
Obračun s teatrom improvizacije nije se sveo na formalne i tehničke promjene, jer je cjelovit tekst ujedno bio način pravoga scenskog života punokrvnih likova, uvjerljivih situacija, logičnog zapleta i plemenite komike. O tome svjedoče mnoge komedije tog razdoblja među kojima i neke najpoznatije: Čestita djevojka, Lažac, Pamela, Kavana, Antikvarova obitelj i druge, sve do remek-djela Gostioničarke s uzorno dorađenim likom simpatične Mirandoline koja vlada srcima plemića i pučana.
Samo u jednoj sezoni (1750-1751) Goldoni je napisao 16 sjajnih komedija, ali uz sav napor koji mu je i zdravlje narušio morao je podnositi zavist i napade. Prvi mu se suprotstavio Pietro Chiari koji se plagijatorskim proizvodima htio nametnuti kao reformator ne samo romana nego i komedije podijelivši cijelu Veneciju na chiariste i goldoniste, a prvi koji se stručno digao u Goldonijevu obranu bio je Dubrovčanin Stijepo Čuljaga. Ne htijući trpjeti Medebachovo izrabljivanje, veliki je komediograf prešao u Vendraminov teatar San Luca započevši treće razdoblje plodnog stvaranja (1753-1762), nastavivši bitku pisanjem, kao sebi jedinim doličnim oružjem, ali je radi kompromisa morao posezati i za patetičnim motivima.
Poslije bučnog uspjeha istočnjačke tragikomedije Perzijske nevjeste i njezinih nastavaka, napisao je nova velika djela među kojima su i dijalektalne komedije Kućanice i Poljana. A tada su došli napadi Carla Gozzija, koji ga je optuživao zbog navodne nemoralnosti komedija i društveno opasnog realizma.
Goldoni neko vrijeme djeluje u Rimu, postiže uspjehe i u drugim gradovima, a poslije povratka u Veneciju potpisuje povoljniji ugovor s Vendraminom i u razdoblju 1760.-1762. piše neke vrhunske komedije iz svog golemog kazališnog opusa kao što su Zaljubljeni, dijalektalno remek-djelo Grubijani, pa Novi dom, briljantne Ribarske svađe, gdje s velikim smislom za skupne prizore i vjernim crtanjem tipova pjesnički oživljuje mali svijet ribarskog naselja; zatim izvrsnu trilogiju o Ljetovanju, majstorski karakter Šjor Todera Gunđala i, napokon, komediju Jedna od posljednjih pokladnih večeri koju je napisao za rastanak od zahvalne mletačke publike prije odlaska u Francusku, za koji nije slutio da će biti konačan.
Zamoren polemikama i otporima u svojoj Veneciji koje će se uvijek sjećati s ljubavlju i sjetom, Goldoni se odazvao pozivu iz Pariza da ode raditi za tamošnju Comédie Italienne te je otputovao 1762. U Parizu je ostao do smrti. Taj ga je grad oduševio, ali on nije bio zadovoljan talijanskim glumcima koji su gajili upravo one oblike protiv kojih se u Mlecima uspješno borio, a kojima se sada morao opet posvetiti. Učenik Moliereov i komediograf kojega je Voltaire nazvao sinom prirode i njezinim pjesnikom valjda je jedino zaista veliko zadovoljstvo i melem čežnji za afirmacijom u Francuskoj doživio kad je u Comédie Française doživio veliki uspjeh Osornog dobročinitelja (1771), komedije koju je napisao na francuskom jeziku.
Prije smrti ugledao je tiskane Memoare (1787); poslije životnog i stvarateljskog iskustva veliki je pjesnik scene na događaje i povijest svoga teatra gledao s nasmiješenom smirenošću koja ne dopušta dramatičnih naglasaka i dubokih refleksija, a same je dokumentarne činjenice, kao u komedijama, prikazao anegdotski i često idealizirane, više u njihovoj prirodnoj pojavnosti nego u povijesnoj uzročnosti, više kao prizore iz teatra zbilje nego kao ilustracije povijesnog zbivanja.
Goldoni je umro 1793. godine, u bijedi, jer je u vrtlogu revolucije bio izgubio skromnu kraljevsku mirovinu.
