Razgovor:Haruki Murakami

Izvor: Wikipedija

Autor romana: Moj slatki Sputnik, Lov na divlju ovcu, ,Tvdokuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta, Norveška šuma, Pleši pleši pleši, Ljetopis Ptice-navijalice, Južno od granice Zapadno od Sunca, Kafka na obali Publicističke knjige: Pod zemljom: napad plinom u Tokiju i japanska psiha, Pripovijetke: Nakon potresa, Slon nestaje

Haruki Murakami postao je pisac u proljeće 1978. «Bilo mi je 29 godina kada sam napisao svoj prvi roman Slušaj vjetar kako pjeva. U to sam vrijeme vodio mali jazz klub u Tokiju... Kao student mutno sam osjećao da bih volio pisati, alio nisam ništa oko toga poduzeo niti sam o tome mislio dok sam radio u klubu – od jutra do mraka slušao sam jazz, pripremao koktele i sendviče. Svaki dan morao sam narezati cijelu vreću luka. Zahvaljujući tome, i danas znam rezati luk bez suza. U to doba prijatelji su mi uglavnom bili jazz glazbenici.,a ne pisci. Ali odjednom jednog dana u travnju 1978. došlo mi je da napišem roman» rekao je Murakami u predavanju pod naslovom «Ovčar i Kraj svijeta» što ga je na engleskom održao na Berkeleyu u studenom 1992. Tada je već bio velika književna zvijezda u rodnom Japanu gdje su mu se knjige prodavale u milijunskim nakladama, dok je u Sjedinjenim Državama upravo počinjao stjecati kultni status. Spoznaja da može napisati roman javila mu se na baseball utakmici, «kao objava, iz čista mira», kaže Murakami. «Poslije utakmice otišao sam u knjižaru i kupio nalivpero i papir. A onda sam svaki dan poslije posla sjedio sat ili dva za kuhinjskim stolom, pio pivo i pisao roman. Na spavanje sam išao tek u tri ili četiri ujutro. U danu sam za to mogao odvojiti samo sat vremena, najviše dva. Zato su mojem prvom romani rečenice i pglavlja vrlo kratki. Točno je da sam u to doba rado čitao Kurta Vonneguta i Richarda Brautigana i od njih naučio tu vrst jednostavnog stila u brzom tempu, ali glavni je razlog za stil moga prvoga romana što jednostavno nisam imao vremena za prozu dugog daha». Murakami je rukopis prijavio na natječaj časopisa Gunzo i dobio nagradu za najboljeg debitanta 1979 – vrlo dobar početak književne karijere. Več u prvom romanu razaznaju se elementi koji će obilježiti njegovu kasniju produkciju: pripovjedač u prvom licu koji pomalo s distance, ali s dobroćudnom znatiželjom, promatra svijet i prihvaća inherentnu bizarnost života, a čitatelju se obraća neposredno i ležerno ( Murakami na izvornom japanskom za prvo lice «ja» koristi nepretenciozni boku, za razliku od formalnog izraza vataši); životnijske i topografske motive, osobito slike prolaza i hodnika te bunara, kojima autor, doduše, odriče svaku simboliku; temu rascjepa između onoga čega želimo biti svjesni i čega smo doista svjesni, što znamo i što ne znamo, jaz između dva svijeta koji postoje paralelno; te karakteristčni stil koji je kritika opisala kao «pop», mlađa publika prihvatila je otklon od tradicionalnog Japana koji ih je sputavao. «Moj se stil svodi na sljedeće: prvo, nikad u rečenicu ne unosim više značenja no što je nužno. Drugo, rečenice moraju imati ritam. To sam naučio od glazbe, posebno od jazza. U jazzu upravo ritam omogućava improvizaciju... A da se zadrži ritam, ne smije biti suvišnog tereta... Treba se riješiti balasta», kaže Murakami.

Zapravo je Murakami – rođen 12. siječnja 1949. u Kiotu kao sin jedinac obrazovanih roditelja – mogao isto tako postati i glazbenik. Središnje mjesto u njegovu životu prapada glazbi u koju se zaljubio još kao srednjoškolac u Kobeu : nije volio učiti nego je umjesto toga pod satom čitao američke romane, markirao, strastveno igrao mah-jongg, visio u zadivljenom kafiću ili išao u kino. Rado je čitao «tvrdokuhane» detektivske romane rossa MacDonalda, Eda McBaina i Raymonda Chandlera, kasnije Trumana Capotea, F. Scotta Fitzgeralda, Raymonda Carvera. Obožavao je američki rock`n`roll koji je satima slušao na radiju – Elvisa Presleya, Ricka Nelsona, Beach Boyse.

                                                    Izvor: "Moj slatki Sputnik" Haruki Murakami

by: Apolon