Hvarska buna
Izvor: Wikipedija
 |
Ovaj Älanak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. ÄŒlanak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Ustanak hvarskih puÄana
PuÄani su diskriminirani, Äak i odredbama komunalnih statuta. Pored ostalih uzroka, pravna diskriminacija dovela je do hvarskog ustanka. Neposredan povod bilo je nasilno i neÄovjeÄno postupanje nekih mladih plemića prema puÄanima, osobito silovanje njihovih djevojaka. Ustanak, kojemu je na Äelu Matij Ivanić, zahvaća Äitav otok, a naoružani puÄani kreću na grad Hvar, srediÅ¡te komune.
MletaÄka vlada postavljala je svoje plemiće za knezove u dalmatinskim komunama, oduzimajući im najvažniju povlasticu prijaÅ¡nje autonomije, ali su plemićka vijeća i pod njezinom upravom zadržali veliku vlast u lokalnoj samoupravi. Zbog njihove odluÄujuće uloge u zakonodavstvu i komunalnim službama puÄani joÅ¡ u 15. stoljeću formiraju puÄke skupÅ¡tine (kongrege), u kojima zahtijevaju službeno prihvaćanje svojih zakljuÄaka, neke komunalne službe i pravo na kontrolu odluka plemićkih vijeća. Odbijanje tih zahtjeva bio je glavni uzrok nezadovoljstva puÄana i Äestih sukoba s plemićima.
Drugi je uzrok bio bahato ponaÅ¡anje plemića prema puÄanskim ženama i djevojkama, Å¡to je izazivalo nepodnoÅ¡ljivu mržnju puÄana. Plemići su ih jasno prezirali i davali im na znanje da su niža vrsta ljudi, njihovi podložnici i sluge. Treći uzrok objaÅ¡njava se težnjom obogaćenih puÄana da se izjednaÄe s plemićima i postanu Älanovima velikih vijeća. Kad nisu uspjeli otkloniti nijedan od navedenih uzroka, dizali su bune od kojih je najpoznatiji ustanak Matija Ivanića od 1510. do 1514. godine.
Da bi osigurali vlast u lokalnoj samoupravi, plemići u komunalnim statutima utvrÄ‘uju neke pravne norme feudalnog sustava u kontinentalnom zaleÄ‘u. U vrijeme donoÅ¡enje hvarskoga statuta (1331.) Veliko vijeće već Äine samo plemići, koji 1334. odluÄuju da u njemu mogu biti birani samo oni kojima su oÄevi i djedovi bili Älanovi. Tako ozakonjena plemićka oligarhija proglaÅ¡ava upravu komunom božjom misijom ostvarivanja pravice (iustutua). ÄŒak i kaznene odredbe statuta diskriminiraju puÄane.
Rukovodeći se srednjovjekovnom idejom o odreÄ‘enim tipovima loÅ¡eg ponaÅ¡anja, koji su Äešći u nižim druÅ¡tvenim slojevima, sastavljaÄi statuta pisali su kaznene odredbe. Pri tome polaze od ukorijenjena shvaćanja da je devijantno ponaÅ¡anje puÄana uvjetovano teÅ¡kim druÅ¡tvenim položajem, siromaÅ¡tvom, primitivnošću i sklonostima instinktivnom reagiranju. Budući da plemići takvo ponaÅ¡anje smatraju Å¡tetnim i opasnim za održavanje svoje vlasti proglaÅ¡avaju ga kaznenim djelima.
Na taj naÄin proglaÅ¡uju kaznenim djelima Äitav niz tipova ponaÅ¡anja puÄana izražavajući spomenutu srednjovjekovnu ideju po kojoj se zakoni ne piÅ¡u za dobre ljude, jer bi oni inaÄe postupali po zakonskim propisima, nego za zle koji se jedino prijetnjama i kaznama predviÄ‘enih zakonom mogu odvratiti od zla. To ujedno ukazuje i na poimanje da su svi puÄani zli, a plemići dobri. Takva pravna diskriminacija, pored ostalih uzroka, dovela je do hvarskog ustanka.
Neposredan povod ustanka bilo je nasilno i neÄovjeÄno postupanje nekih mladih plemića prema puÄanima, osobito silovnje njihovih djevojaka. Ustanak je zahvatio Äitav otok Hvar. Na Äelo ustanika doÅ¡ao je Matij Ivanić, Älan imućne puÄanske obitelji. Ivanić je s naoružanim puÄanima, prodro u grad Hvar i zajedno s puÄanima grada napadao plemiće, neke pogubio i spalio njihove kuće, ostale zatvorio, a od hvarskoga kneza zatražio ravnopravnost svih staleža u snoÅ¡enju tereta.
PoÅ¡to je pod zapovjedniÅ¡tvom prikupio 2000 naoružanih ljudi i opremio 30 laÄ‘a za kruženje oko otoka i sprjeÄavanje bježanja plemića u Veneciju, zagospodario je otokom. U drugoj godini ustanka uputio je molbu mletaÄkoj vladi da odobri saziv Generalnog vijeća svih staleža u gradu Hvaru radi osnivanja pravednije uprave od prethodne. Molba sadrži 22 potpisa s punim imenima i naznaku da njihove želje potvrÄ‘uje joÅ¡ 60 uglednih puÄana. Istodobno potpisnici optužuju izbjegle plemiće za sva nasilja i opaÄine zbog kojih su se pobunili i traže da se kazne.
U poÄetku se u tom sukobu mletaÄka vlada (izmeÄ‘u ostalog i zbog toga Å¡to je Venecija tada u ratu s Cambrayskom ligom) drži prividno neutralno pokuÅ¡avajući izmiriti puÄane s vlastelom, radi Äega u Veneciju poziva i jedne i druge. Budući da u tome ne uspijeva, a hvarski ustanak ostavlja snažan dojam u cijeloj Dalmaciji i prijeti da se proÅ¡iri, odluÄuje energiÄno djelovati na njezinu smirivanju i u Hvar Å¡alje providura Zuana Navajera. Nema podataka kako je on obavio zadaću, ali su se 1511. puÄani umirili (iako i dalje drže vlast na otoku te ne dopuÅ¡taju povratak izbjeglim plemićima). No, potkraj iste godine izbijaju nemiri u cijeloj Dalmaciji pa mletaÄka vlada 1512. Å¡alje novog providura Sebastijana Justiniana. Slavohlepni i okrutni providur pokuÅ¡ava grubom silom slomiti otpor hvarskih ustanika, terorizira ih i zatvara, 69 je osudio na progonstvo, a obećao je 400 dukata onome tko uhvati Matija Ivanića. No, nakon poraza od Ivanićevih snaga kod Jelse, gubi providursku službu. Na vijest o ponovnom napadu puÄana na grad Hvar, Venecija Å¡alje 15 ratnih galija pod zapovjedniÅ¡tvom providura Capella. Nakon dolaska na otok, on do listopada 1514. potapa sve naoružane laÄ‘e ustanika, nakon dugog otpora svladava puÄane na otoku te na zapovjedniÄkoj galiji vjeÅ¡a 19 kolovoÄ‘a bune, a desetorici odsijeca po jednu ruku i vadi po jedno oko. Tako je hvarski ustanak uguÅ¡en u krvi. Matij Ivanić uspijeva napustiti otok i povući se u Krajinu. Nekoliko je puta neuspjeÅ¡no se pokuÅ¡avao vratiti na otok. Kasnije prelazi u Italiju, u grad Vieste, gdje se posljednji put spominje 1519. godine. Borbu puÄana za ravnopravnost, ali ne viÅ¡e nasilnim putem, nastavio je sin Matija Ivanića, Ivan, i njegovi potomci.
