Ivan Kožarić
Izvor: Wikipedija
Ivan Kožarić (Petrinja, 10. lipnja 1921.), hrvatski kipar
Kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943., a diplomira 1947. Godine 1949. završava specijalku kod prof. Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine, a samostalno izlaže od 1955. godine.
Godine 1959./60. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u Parizu kao stipendist Fonda Moša Pijade. To je razdoblje vrlo važno za njegovo bolje upoznavanje s europskom umjetnošću, ali i za provjeru vlastitih kreativnih potencijala. Posredstvom francuskog kritičara Jacques Lassaignea, koji ga posebno uvažava, surađuje s Galerijom Maguy čiji mu vlasnik otkupljuje više radova. Unatoć povoljnim okolnostima i mogućnosti ostanka u Parizu, Kožarić se vraća u Zagreb odlučivši karijeru nastaviti u domovini. Početkom šesdesetih Kožarić je član neformalne grupe Gorgona, zajedno sa slikarima Marijanom Jevšovarom, Julijem Kniferom, Đurom Sederom i Josipom Vaništom, arhitektom Miljenkom Horvatom, te kritičarima Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, Matkom Meštrovićem i Radoslavom Putarom.
Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama kao što su primjerice Biennale u Veneciji (1976.) i Biennale u Sao Paolu (1979.). Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima u zemlji i svijetu. Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture (Michel Seuphor: La sculpture de ce siecle; Nouveau dictionnaire de la sculpture moderne, izdanje Fernand Hazan, 1970.). Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima među kojima i one najpoznatije, spomenik A.G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu. Dosad je izlagao na šezdesetak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi, u zemlji i inozemstvu.
Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Posljednju, Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, dobio je 1997. godine. Iste godine postao je i redovni član Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti.
