Ivan Krkač

Izvor: Wikipedija

Krkač Marka Ivan (Jakovlje, 30. ožujka 1911. - Martinci, 15. svibnja 1942.), hrvatski narodni heroj Jugoslavije.

Rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji, a svoj dom je napustio dosta rano, i otišao u svijet u potragu za boljim životom. Put ga je doveo u Zagreb, gdje se zaposlio kao radnik. Tu je vrlo brzo upoznao i okusio nepravdu i nevolje koje su pritiskale radnike velikog grada.

Neopravdano otpušten s posla, Ivan Krkač je 1933. pucao, na Savskoj cesti u Zagrebu, na inženjera Elznera. U to doba još nije pripadao organiziranom radničkom pokretu, pa je njegov atentat bio spontan protest protiv postupka poslodavaca prema radnicima. Zbog toga je uhapšen 3. listopada 1933, i osuđen na 4 godine robije. Kaznu je izdržao u kaznionici u Lepoglavi, gdje se upoznao i zbližio s Martinom Franekićem. Franekić, poznati komunist, pomagao mu je da se što bolje upozna s radničkim pokretom, kojemu je Krkač aktivno pristupio čim je pušen s robije. Poslije robije, Krkač se vratio u svoje Jakovlje, i tu već 1938. godine osnovao Odbor Stranke radnog naroda, koji je, dvije godine kasnije, s proljeća 1940, prerastao u partijsku organizaciju. Sekretar novoosnovane partijske organizacije postao je Ivan Krkač, a kada je, listopada iste godine, osnovan Općinski komitet za općine Pušću i Bistru, Krkač je izabran za Člana tog komiteta.

Velike su zasluge Krkača za razvitak naprednih ideja, a kasnije i ustanka u Jakovlju. Zbog takvog rada, žandari su ga stalno imali na oku i progonili, ali to Krkača nikad nije pokolebalo.

Poslije dolaska okupatora u Jugoslaviju, Krkač se aktivno uključuje u pripreme ustanka u svom kraju. Početkom kolovoza 1941. godine, izabran je u Kotarski komitet Komunističke partije za Zagreb, koji je rukovodio organiziranjem ustanka u selima u kojima je djelovao Krkač. Ma tom području, za vrlo kratko vrijeme osnovao je partijske organizacije, a u nekoliko sela i narodnooslobodilačke odbore. Studenoga 1941. godine, na Okružnoj partijskoj konferenciji, izabran je za člana Okružnog komiteta Komunističke partije za Zagreb. Bio je i član Biroa.

Ivan Krkač je jedan od organizatora prvih partizanskih jedinica, osnovanih u ovom kraju ožujka 1942. Kao politički komesar 1. zagorske partizanske čete, hrabro se borio na teritoriju kotara Donje Stubice. 8. travnja 1942. godine, Ivan je s četom napao Donju Stubicu, i tako onemogućio proslavu prve godišnjice Nezavisne Države Hrvatske. Njegova četa izvršila je uspješan napad i na žandarmerijsku stanicu u Donjoj Bistri. Pored ostalih akcija, četa je izvršila i diverziju u Tekstilnoj fabrici u Oroslavlju.

Poginuo je boreći se do posljednjeg daha, u borbi s ustašama i žandarima, 15. svibnja 1942. godine, u Martincima, blizu ceste između Zlatar-Bistrice i Zlatara. Tu je, u seoskom mlinu — gdje se sa svojim pratiocem sklonio da se malo odmori i dalje nastavi put — Krkač opkoljen od ustaša i žandara. Poginuo je hrabro se boreći, kao komesar 1. zagorske partizanske čete. Poslije smrti, u njegovoj ruci nađena je odvijena bomba, koju nije stigao baciti na neprijatelja.

Njegovom smrću Partija je izgubila jednog od najboljih i talentiranih drugova, koji je imao mnogo uslova da se razvije u vrlo sposobnog partijskog funkcionera. Narodnim herojem proglašen je 9. veljače 1952. godine.

[uredi] Priča o Ivanu Krkaču

Ivan Krkač poginuo je herojskom smrću, s pištoljem u ruci, godine 1942. On nam vise ne može ispričati svoj život borca, koji je još za vrijeme predratne Jugoslavije počeo bori boriti za prava radnika i prava čitavog naroda.

Kao i kod mnogih drugih takvih boraca, tako ćemo i kod Krkača naći podatke o tadašnjem njegovom životu — u policijskim izvještajima. Evo sto se veli u izvještaju uprave policije u Zagrebu: Uhvaćen je 3. X. 1933., »jer je na gradskom majuru na Savskoj cesti broj 1 ispalio iz samokresa na inženjera Branka Eizner pet hitaca, od kojih su ga dva hitca pogodila u lijevu nogu iznad koljena i zadao mu ozljedu teže naravi.« Osuđen je »na 4 godine robije, kaznu je izdržavao u kaznionici Lepoglava...«

28. XI. 1940. »dopraćen od sres. nač. u Stubici gdje je uhićen radi sakupljanja potpisa kao čestitka za Sovjetsko poslanstvo u Beogradu i presuđen na 10 dana zatvora pa je 29. XI. 1940. br. Pov. 56762 (presuđen) sa 20 dana zatvora i na izgon iz Zagreba na 3 godine i 21. XII. otpremljen sres. načel. u D. Stubici.«

Ivan Krkač imao je dvadeset i dvije godine (rođ. 1911. u Jakovlju), kad je pucao na inženjera Eiznera. On još tada nije bio u radničkom pokretu, i njegov je atentat bio spontani protest protiv grubog postupka poslodavca prema radnicima.

»Ja sam bio«, veli Krkač u svojoj žalbi na osudu, »šest godina namještenik u gradskom poduzeću, na tzv. Kajzerici ... Kad je došao ing. Eizner, on me je bez razloga stao maltretirati, zašto, ne znam. Držim da je htio nekog drugog na moje mjesto namjestiti. Moja dva ispričana izostanka iz službe za dan dva sigurno ne mogu biti opravdan uzrok za otpust. Na koncu, ni najprecizniji stroj ne može pet godina raditi bez pogreške ... Ja sam od njega tražio nekoliko puta svjedodžbu. Prošlo je nekoliko mjeseci, nije mi je dao. Kad sam posljednji put tražio svjedodžbu, on je neopravdano tražio od mene da dadem taksu na svjedodžbu od 20 dinara. Ja sam i tu neopravdanost progutao. Posao sam u radionu, u kojoj sam odrastao i odgojio se, da od svojih kolega radnika pozajmim tih 20 dinara. On mi je bez razloga zabranio ulaz u radionu. Kad sam ga upitao, zašto ne smijem, ta ne ću ništa ukrasti, odvratio mije opet kategorički da ne smijem u radionicu. To uvijeno i gospodski znaci, da hoću ukrasti.«

Nezaposleni radnik Krkač, neopravdano otpušten s posla, ogorčen uvredom, izvadio je pištolj i opalio pet metaka prema arogantnom poslodavcu.

Na robiji u Lepoglavi Krkač se upoznao i zbližio s Martinom Franekićem; ovaj mu je pomogao da se bolje upozna s radničkim pokretom, kojemu je Krkač aktivno pristupio čim je otpušten s robije. Već godine 1938. Krkač je u svom selu Jakovlju osnovao odbor Stranke radnog naroda. Taj je odbor dvije godine kasnije, 1940., prerastao u partijsku organizaciju, sekretar koje je bio Ivan Krkač.

Neprocjenjive su njegove zasluge za razvitak naprednih ideja, a kasnije i ustanka u Jakovlju i okolnim selima. Jakovlje je tako postalo jedno od ustaničkih sela koje se uvijek hrabro držalo prema neprijatelju i dalo u borbi velik broj boraca.

Koliko je god narod Krkača volio, toliko su ga mrzili žandari iz Donje Stubice i neprekidno ga progonili. No njega to nije pokolebalo — on je radio sve intenzivnije. U mjesecu listopadu godine 1940., kad je bio osnovan Općinski komitet za općine Pusču i Bistru, Krkač je biran za člana toga komiteta.

Kad je naša zemlja okupirana, Krkač je potpuno napustio posao u Zagrebu i sasvim se posvetio radu na dizanju narodnog ustanka. Na početku kolovoza 1941. izabran je u Kotarski komitet Zagreb, koji je tada rukovodio organiziranjem ustanka u selima gdje je djelovao Krkač.

U vrlo kratko vrijeme Krkač je osnovao tri partijske organizacije, a u nekoliko sela organizirao je narodnooslobodilačke odbore. Na Okružnoj partijskoj konferenciji za Okrug Zagreb, održanoj u studenom godine 1941., Krkač je izabran za člana Okružnog komiteta. Bio je i član Biroa. Krkač je jedan od organizatora prvih partizanskih jedinica osnovanih u mjesecu ožujku 1942. Poginuo je kao komesar Prve zagorske partizanske čete, u borbi s ustašama i žandarima, 15. svibnja godine 1942. Borio se do posljednjeg daha.

U okviru rada na historiji NOB u Hrvatskom Zagorju pokušana je rekonstrukcija pogibije Ivana Krkača, jer su podaci o tome bili veoma oskudni, čak nejasni i nesigurni.

Dobiven je podatak da je poginuo u mlinu Ernesta Knausa, u Martincima, blizu ceste između Zlatar-Bistrice i Zlatara. Onda je bio tmuran dan, padala je kiša, a ustaše i žandari nisu kretali — kao sto su pripovijedali kasnije mlinarevi ukućani — samo sa ceste nego su sa svih strana opkolili kuću.

Kuća je ova na čistini, nekoliko stotina metara udaljena od ceste. Mlin je, naravno, kraj potoka, preko kojega vodi brv. Ondje je opet čistina nekoliko stotina metara, a onda se uzdižu brežuljci sa šumarcima.

U ovaj mlin ušao je Krkač sa svojim pratiocem, koji je poznavao vlasnika Ernesta Knausa. Oni su stigli oko 5 sati ujutro, da bi odatle uspostavili daljnju vezu, ili su pak došli da se odmore, kako bi krenuli dalje prema, možda, nekom određenom cilju. Ernest Knaus toga dana nije bio kod kuće. Ukućani nahraniše putnike kavom i žgancima. Prema njihovu opisu, oko 8 sati izjutra kuća je bila opkoljena. Začuvši iznenadnu i žestoku pucnjavu žene su se kojekuda razbježale.

Prema svim okolnostima i vjerojatnostima, kuća je morala biti iznenada opkoljena. Da je grupa žandara i ustaša kretala samo sa ceste, morala bi biti primijećena. A Krkaču i njegovu drugu ne bi tada, bilo naročito teško prebaciti se preko potoka i potrčati prema šumarcima.

Možda bi ih se dohvatili, a možda i ne bi. No, u svakom slučaju ne bi bili zatečeni u kući. Ali je ipak nejasno nešto. Okršaj se, dogodio oko 8 sati izjutra. Kuća je sa svih strana opkoljena čistinom. Kako su se žandari i ustaše privukli, a da ih nitko nije primijetio? Jesu li ustaše već možda dan prije imali podatke da će se Krkač uputiti prema mlinu, pa su ga već ranije opkolili? Nije, međutim, mnogo vjerojatno da bi takav prekaljeni revolucionar i borac kakav je bio Krkač, nekome povjerio svoje namjere. Kako su dakle ustaše i žandari tako iznenada zatekli Krkača i njegova pratioca? To su pitanja na koja nije moguće odgovoriti. Ukucani mlinara sjećaju se samo pucnjave i paničnog straha koji ih je potjerao da se sakriju kuda koji.

Jedno je sigurno: borba se odigrala u samom mlinu. Ustaše i žandari pucali su kroz prozor i vrata. Prema tome je sasvim vjerojatno, prvo, da su Krkač i njegov pratilac u posljednji čas primijetili neprijatelja, i drugo, da je Krkač na njih pucao iznutra. Krkač je nađen sa odšarafljenom bombom, koju prema tome nije dospio baciti, i sa prostrijeljenom glavom.

Ustaše su poslije toga uzeli kobilu od Josipa Pisačića i kola od jednog seljaka, i Pisačićev sluga je Krkačevo mrtvo tijelo odvezao do groblja. Tu su ga ustaše bacili pred ulaz u groblje, gdje je ležao do drugoga dana ujutro.

Grobar Lacko Pulčan dobio je naređenje da ga pokopa. Njegova nam je žena, Jana, pripovijedala da su bili prisutni Bizjak i još jedan ustaša. Oni su zgrabili Krkačev leš za noge, pridigli ga tako i lupali mecima izrešetanu glavu o zemlju. Krkač je imao na nogama čizme. Jedan je dječak onuda prolazio. — Hoćeš li čizme? — upita ustaša Bizjak dječaka. — Skini ih, poklanjamo ti. — Zemi si ih ti — odvrati dječak prezirno — meni ne trebaju!