Koplje
Izvor: Wikipedija
Koplje je pješačko ili konjaničko hladno oružje na motki.
Sadržaj |
[uredi] Opće odrednice
Koplje je pješačko ili konjaničko hladno oružje na motki. Sastoji se od metalnog dijela: vrha (koji se dijeli na: bodilo, tuljac i zakovice) i drvene motke od 120 cm, kod kratke sulice za bacanje pa do oko 600cm kod piketa koji je bio najpopularnije oružje pješaštva u 16. st. (Pikeniri, Pikemen). Jeftino i gotovo svima dostupno oružje pojavljuje su kamenom dobu u obliku zašiljene motke malo opaljene vatrom radi tvrdoće. Koplje je unaprijeđeno nasađivanjem kamenog vrha čime je dobilo na oštrini i čvrstoći. Pojavom bakra, a posebice bronce, koplje ulazi u razdoblje masovne proizvodnje ljevanjem.
[uredi] Vrste
[uredi] Pilum
Jedno od najpoznatijih vrsta kopalja svakako je i legendarni Rimski pilum. Standardno naoružanje rimskih legionara koje je teško bacačko koplje razvijeno za borbu protiv gustih, discipliniranih i oklopljenih grčkih falangi. Kad bi se dva bojna reda približila na oko trideset metara, Rimljani bi zasuli grčke hoplite smrtonosnom kišom piluma. Dalje bi nastavili juriš s isukanim kratkim španjolskim mačem i dugačkim štitom - Scutumom.
Pilum je bio dugačak oko 220 do 250 cm. Od toga je željezno bodilo zauzimalo 100 cm. Kratko bodilo (5cm) bilo je oblikovano u čvrsti četverobridni šiljak. Tanko tijelo metalnog dijela koplja završavalo se okruglom "jabukom" koja je štitila šaku i davala kinetičku energiju pri bacanju kao uteg koji pojačava udarac. Metalni dio bio je pričvršćen na motku promjera oko 7 do 9 cm drvenim klinovima. Tu novost u svojoj reformi rimske vojske uveo je car Vespazijan. Naime, on je kao lucidan čovijek i vrsni vojnik primjetio da pilume čvrsto nasađene i učvršćene željeznim klinovima prilikom bacanja neprijatelji, osobito Gali i Germani, odmah vrate prema legionarima. Da bi to spriječio, uveo je drvene klinove koji su koplje činili za jednokratnu upotrebu. Kad bi legionari u borbi bacili pilum na neprijatelja, on bi se na sastavu slomio i nije se više mogao koristiti. Tim potezom je višestruko smanjio broj svojih gubitaka.
[uredi] Lovačko koplje
Lovačko koplje iz srednjeg vijeka karakteristično je po tome što na tuljcu ispod bodila ima dvije uške od oko deset centimetara križasto postavljene. U lovu na veprove služile su da koplje ne utone preduboko i da razjarenu životinju drži na sigurnoj udaljenosti.
[uredi] Koplje u srednjem vijeku
Kao i pješaci , tako i konjanici koriste i bacačko i bodno koplje. Svoj procvat bodno bojno koplje doživljava u ranom srednjem vijeku pojavom viteštva. Poznati su viteški turniri koji su bili omiljena zabava u srednjem vijeku, a dvoboji su se izvodili po strogim turnirskim pravilima dva borca, viteza na konju s dugačkim bodnim kopljem koje je nosio vitezov štitonoša. Koplje je bilo preko 300 cm dužine i imalo je karakterističan štitnik za šaku otprilike na donjoj petini dužine. Viteško koplje u ratu je bilo oštrog čeličnog i ubojitog vrha, dok su za turnire koristili blažu varijantu zaobljenog ili tupog drvenog vrha koje je trebalo samo izbaciti protivnika iz sedla. Iako je ova varijanta "sportska" i naoko bezopasna, događale su se itekako opasne, nerijetko i smrtonosne povrede. Tijekom cijelog srednjeg vijeka od prvih križarskih ratova, preko Stogodišnjeg rata Francuske i Engleske krune pa do duboko u 16. st. i Tridesetogodišnjeg rata Katolika protiv Protestanata, čvrsti blokovi jeftinog pješaštva čine "srce i dušu" svake vojske.
[uredi] Koplja u Hrvatskoj
U Hrvatskoj najljepši primjerci brončanih kopalja potječu s nalazišta koja pripisujemo narodu Kelta. Tada su posebno česti oblici bodila koji podsjećaju na vrbin list.
Porfirogenet u svom djelu "O upravljanju carstvom" u jednom poglavlju spominje Hrvate, pa uz to napominje da su bili gotovo svi naoružani kopljem, lukom i strijelama, a poneki mačem, sjekirom i štitom.
Odjeke Hrvatske viteške tradicije u suvremenosti imamo u Tradicionalnom viteškom turniru Sinjska alka kojom se obilježava Hrvatska pobjeda nad turskom vojskom na Sinjskom polju 1715. godine gdje su upravo hrvatski vitezovi, konjanici-kopljanici snažnim jurišem razbili tvrdi bojni položaj Janjičara i time donijeli presudnu prevagu tijeka bitke. Taj dan je 15. kolovoza i zauzima posebno mjesto u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Najpoznatija, pak, pješačka postrojba u Hrvatskoj svakako je Đakovački biskupski banderij s početka 16. st. Brojio je oko tisuću momaka, uglavnom Hrvata iz slavonskih sela, naoružanih dugim kopljem i gornjim pločastim prsnim oklopom i kacigom. Nazvan biskupskim zato što je đakovački biskup toga doba financirao nabavku njihove opreme iz najpoznatijih oružarni i okloparni u Italiji. Banderij je bio novačen na potezu od Županje do Broda i od Vrpolja do iza Đakova prema Osijeku. Nakon jedne krvave bitke s Turcima banderij je potpuno uništen i rasformiran, ali je svojim hrabrim bitkama ušao u povijest.
[uredi] Nestanak s ratne scene i uporabe
Razvojem vatrenog oružja konjica polako napušta bojno polje, a njihovo elitno mjesto preuzimaju pješaci. Već početkom 18. st. razvojem muskete, koplje definitivno napušta scenu europskog ratovanja, no i danas u nerazvijenim kutovima svijeta postoje narodi, kao npr. Masai u Južnoj Africi koji se ne odvajaju od svog vjernog koplja kao obrane od lavova, oslonca kod dugog puta ili samo kao pastirskog štapa.
