Bošnjaci
From Wikipedia
- Za ostala značenja v. Bošnjaci (razvrstavanje).
Bošnjaci su narod nastanjen ponajviše u Bosni i Hercegovini, kao i Srbiji i Crnoj Gori. Ima ih oko 3 milijuna, od toga oko 2 milijuna u Bosni i Hercegovini,velik broj Bošnjaka živi u Turskoj približno 350,000. Pripadaju islamskom civilizacijskom krugu, a potječu od islamiziranoga pučanstva srednjovjekovne Bosne, kao i susjednih država i područja koja su bila dulje vremena pod turskom upravom (Srbija, Crna Gora te Hrvatska-poglavito Lika, Slavonija i Dalmacija.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Nastanak i povijesne mijene bošnjačkoga imena
Izvorno ime «Bošnjanin» (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») prvotno označuje jedino pripadnika srednjovjekovne bosanske političke jedinice. U početcima osmanske vladavine «Bošnjak» (turcizirano povijesno «Bošnjanin») ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti, dok se izraz «Bosnalu» odnosio na islamizirano domaće pučanstvo. Potom, za ustaljene turske vlasti, riječ «Bošnjak» označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne («Bošnjak-milleti»), pa i izraz «Bošnjak-kavmi» znači samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv «Bošnjak-taifesi», koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili «plemenskom» značenju. No, to je bila samo jedna od oznaka koju je vlast teokratske islamske imperije rabila u svojemu birokratskom aparatu-samomu je duhu osmanskoga carstva bila strana bilo kakva ideja o nacionalnome okupljanju ijednoga dijela prostranoga imperija, a kamoli i sama pomisao da bi muslimani i kršćani neke vojno-političke jedinice tvorili ikakvu nadkonfesionalnu zajednicu.
Već u razdoblju sustavne islamizacije od 15. do 18. stoljeća postoji prepoznatljiva diferencijacija u znaku trojnoga sastava na vjersko-narodnosnoj osnovi. Sami su pak narodi koji nastavaju BiH za sebe upotrebljavali različite nazive: od «Bošnjak» u cijelome spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih.
Za situaciju u BH je značajno da nema povijesnoga kontinuiteta po kojemu bi bilo koja nacija u sadašnjoj Bosni i Hercegovini ostala vjerna predosmanskomu kulturnocivilizacijskom nasljeđu i pri tome zadržala bosansku etničku samosvijest. Glavni baštinici predturske bosanske kulture i povijesnoga sjećanja, Hrvati Bosne i Hercegovine, sačuvali su, preko institucije franjevačke provincije Bosne Srebrene, predaju o starijoj prošlosti i tradiciji-no, samo kao jednu, subnacionalnu razinu pripadnosti podređenu općoj, hrvatskoj nacionalnoj identifikaciji. Glede ostalih nacija koje žive u Bosni i Hercegovini: Bosanski Muslimani ili Bošnjaci svoj nacionalni postanak vežu za Osmansku vlast i odanost islamskomu kulturnocivilizacijskomu krugu, te je predturska baština (dobrim dijelom sačuvana u katoličkim crkvama i samostanima) za njih, i na emocionalnoj i na etničko-identifikacijskoj razini, nešto posve strano; Srbi pak, iako autentični baštinici pravoslavnoga udjela u kulturi srednjovjekovne bosanske države, zbog pretežito katoličkoga karaktera te države i civilizacijske povezanosti iste s hrvatskim srednjovjekovnim prostorima od Slavonije do Dalmacije, također nisu zadržali sjećanje na staru državu u svojoj nacionalnoj tradiciji, niti smatraju da je bosansko ime dostatno da izrazi njihov nacionalni identitet.
[uredi - уреди] Postanak bošnjačkoga naroda
Sadašnji je bošnjački narod (Bošnjaci, Muslimani, Bošnjaci muslimani) nastao najvećim dijelom islamizacijom, od 15. stoljeća nadalje, starinačkoga bosanskoga pučanstva, kao i stanovništva okolnih zemalja (Srbije, Hrvatske, Crne Gore), uz udio asimiliranih albanskih, turskih i drugih pojedinaca-došljaka iz ostalih zemalja prostranoga Osmanskoga carstva koje je obuhvaćalo i sjevernu Afriku i dobar dio prednje Azije do Irana. Nije nam cilj da ulazimo u detalje prijepora oko etnogeneze, nego ćemo samo spomenuti elementarne podatke:
- ideologija i samodefinicija Bošnjaka vremenski zaostaju i kasne za srpskima i hrvatskima (vidljivo je to i iz hrvanja s pitanjem nacionalnoga imena, imena jezika, te odnosa prema susjedima).
- najveći dio prošlosti, do oko 1900., Bošnjaci su se smatrali Turcima, a u ovom surječju, to bi značilo muslimanima (turske provenijencije). Iako svjesni razlika prema «pravim» Turcima (oprjeka Turci-Turkuše, nepoznavanje turskoga jezika među širokim slojevima), činjenica je da su praktički svi Bošnjaci doživljavali Tursku kao domovinu, željeni islamski dom, te da, iako su gojili odanost i prema «užoj domovini» Bosanskom pašaluku-to nije bilo od presudnoga značaja sve do 19. st. kada se pojavljuje osjećaj da će ih Turci ostaviti na cjedilu (neovisnost Srbije, Bugarske,..). Glavna je lojalnost islam, a središnja političko-civilizacijska vizura postojanja Osmansko carstvo- bez ozbiljnijih pokušaja autonomije.
- islamizacijom, stariji je identitet (kršćanski) radikalno izmijenjen, «prebrisan». Teško je naći sličnoga primjera u povijesti (možda u Indiji- no, to je upitno.). Bosanski su Muslimani praktički prestali s ikakovom značajnijom aktivnošču koja bi uključivala i iskazivala njihov etnicitet (npr., Iranci su u stoljećima poslije islamizacije razvili bujnu književnost na farsiju pisanu arapskim pismom, uz legendarne autore kao što su Firdusi, Omar Hajjam, Rumi, Hafiz,...Firdusi slavi i predislamski Iran). Za razliku od toga- Bošnjaci su, osim veoma malobrojne literature na narodnom jeziku (aljamijado književnost s piscima kao što su Mehmed Erdeljac, Hevaji Uskjufi, Hasan Kaimija,..te rječničkim djelom Uskufija)- potpuno prešli na pismenost na orijentalnim jezicima, poglavito turskom. Taj fenomen, iako se za njega zna, nije još dovoljno istražen (obrađen je u knjigama Smaila Balića). Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala sva područja (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, alkemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom/iranskom. Ako bi se i pokušala naći paralela kod ostalih «konstitutivnih» naroda Bosne i Hercegovine, odmah je vidljivo da takve paralele-nema. Hrvati jesu pisali i na latinskom, no to je onda već bio mrtav jezik- za razliku od veoma živog turskog. Također, spisateljska aktivnost Hrvata na hrvatskom je kudikamo opsežnija od one na latinskom, pa i kada se ta dva jezika prožimaju (npr. u gramatikama). Kod Srba se radi o ustrajanju na okamenjenoj verziji srpskog crkvenoslavenskoga-a ne, recimo, grčkoga. Raznovrsnost i opseg intelektualne produkcije Bošnjaka na turskom (dijelom i arapskom) pokazuje da su oni u kulturnome pogledu bili integralnim dijelom tursko-islamske uljudbe. Od stare Bosne na jezičnom pogledu ostala je begovica, tj. brzopisna ćirilica, bosančica, kao i manji broj tekstova na narodnome jeziku (aljamijado književnost). Što se ostalih aktivnosti tiče- od vojnih do pravnih, od graditeljskih do umjetničkih- Bošnjaci su neodvojivim dijelom turske ekumene, praktički bez ičeg zasebnog što bi, u značajnijoj mjeri, afirmiralo njihov «bosanski» identitet- bilo kao nastavak predturskog, bilo kao južnoslavenski islamski. Tako je bilo, u glavnim crtama, od 15. do početka 19. stoljeća.
- početkom 19. stoljeća, pa sve do konca (ili do Austro-Ugarske okupacije 1878.), dolazi do porasta nezadovoljstva muslimanskoga plemstva u BH jer se osjećaju «izdanim» pred prijetećim napredovanjem Austrije, kao i ugroženi reformama u Osmanskome carstvu koje su smjerale na oduzimanje povlastica islamskom elementu u odnosu na inovjerce, poglavito kršćane. Uz bune poput Gradaščevićeve (poslije koje su uslijedile represalije), Bošnjaci muslimani kao zajednica ipak nisu raščistili s nacionalnim ciljevima i odnosom prema Turcima: iako bijahu često u izravnim sukobima, ostala je i dalje snažna lojalnost prema Osmanskoj imperiji. Sve to postaje još vidljivijim nakon austro-ugarske okupacije 1878. Tada velika većina bošnjačke elite, poglavito inteligencije, trajno odseljava u Tursku, te tako dolazi do pravoga civilizacijskoga prijeloma- opet u povijesti slabo zabilježenoga. Naravno, u masi od preko 100.000 do 200.000 iseljenika većinu su činili obični ljudi, no za kristalizaciju novoga nacionalnog identiteta je ključno da je otišla, u golemoj većini, školovana tursko-islamska elita među Bošnjacima. Tako su se muslimani u BH našli na brisanom prostoru: turska lojalnost, i dalje snažna, više nije imala uporišta u školovanoj eliti, a južnoslavenska bilo kojega oblika (hrvatska, jugoslavenska, srpska, bošnjačka) bila je tek u zametcima. Ovom prijekidu u duhovnoj orijentaciji, jedva slabijem od islamizacije, nije do sada posvećivano dovoljno pozornosti.
[uredi - уреди] Moderna nacionalna kristalizacija
Bez da se ide u pojedinosti, može se reći da je od 1878. do 1990. među Bošnjacima muslimanima vladalo dosta konfuzno stanje. Jedan dio toga razdoblja (ugrubo, do 1918., a uz prijekide i do 1945.), dominantna ideologija u muslimanskoj eliti je bila hrvatska, a nazočne također i srpska, jugoslavenska, bošnjačka, panislamska i turska. Poslije 1945., dominantnom postaje jugoslavenska ideja, koja je omogućila kakvu-takvu nacionalnu emancipaciju pod imenom Muslimani. Hrvatska i bošnjačka postaju marginalnima, a srpska se očituje više preko srpski obojenoga jugoslavenstva.
Velika većina naroda se u tom razdoblju koje je potrajalo preko 100 godina osjećala nečim posebnim i različitim u odnosu na susjedne Hrvate i Srbe (za što postoji dovoljno dokumentarnoga materijala)- no, nije znala na koji način artikulirati svoju zasebnost (usput-nije to znala ni intelektualna elita). U takvoj je konstelaciji jugoslavenstvo bilo idealno: krovni pojam za još nedovoljno kristaliziranu naciju koja se bolje osjeća u višenacionalnim sklopovima jer još nije dozrela za samobit. Sličan je primjer s Hrvatima i Ilirskim pokretom u 30-im godinama 19. stoljeća. No, problem je u tom što se ova identifikacija vrjemenski poklopila s modernim i postmodernim globalnim procesima poput sloma komunizma, rasta panislamizma, globalizacije i opće plime nacionalizma u svijetu koja je pratila slom nadnacionalne komunističke ideologije.
Slomom komunizma i Jugoslavije, te ratom u Bosni i Hercegovini, dogodilo se, u teoriji i prevladavajućoj praksi, definitivno nacionalno samoosvješćivanje Bošnjaka. Paradoks je da je jedno od najstarijih povijesno-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranome turskom obliku), Bošnjak, postalo «najmlađim» nacionalnim imenom-«plebiscitarno» je usvojeno 28. rujna 1993. na 2. Bošnjačkom kongresu kao novo-staro ime za pripadnike naroda koji se dotada službeno zvao Muslimani. Tako je narod kojega korijeni sežu u slavenska osvajanja i seobe u 6. i 7. stoljeću, a identitet u odnosu na susjedne narode od 15. stoljeća i turskih osvajanja, konačno postao nacijom u punom smislu riječi.
[uredi - уреди] Broj Bošnjaka i njihov udio u bivšoj SFRJ 1948.-1991.
| Republike | 1948. | 1953. | 1961. | 1971. | 1981. | 1991. |
| BiH | 788.403 (30.7 %) | 891.800 (31.3 %) | 842.248 (25.7 %) | 1.482.430 (39.6 %) | 1.630.033 (39.5 %) | 1.905.829 (43.7 %) |
| Crna Gora | 387 (0.0%) | 8.396 (2%) | 30.655 (6.5%) | 70.236 (13.3%) | 78.080 (13.4%) | 89.614 (14.6%) |
| Hrvatska | 1.077 (0.1%) | 16.185 (0.4%) | 3.113 (0.1%) | 18.457 (0.4%) | 23.740 (0.5%) | 43.469 (0.9%) |
| Makedonija | 1.560 (0.1%) | 1.591 (0.1%) | 3.002 (0.3%) | 1.248 (0.1%) | 39.512 (2.1%) | 35.256 (1.7%) |
| Slovenija | 179 (0.0%) | 1.617 (0.1%) | 465 (0.0%) | 3.197 (0.2%) | 13.425 (0.7%) | 26.867 (1.4%) |
| Srbija | 17.315 (0.3%) | 79.109 (1.1%) | 93.457 (1.2%) | 154.364 (1.8%) | 215.166 (2.3%) | 246.411 (2.5%) |
| Jugoslavija | 808.921 (5.1%) | 998.698 (5.9%) | 972.940 (5.2%) | 1.729.932 (8.4%) | 1.999.957 (8.9%) | 2.347.446 (10.0%) |
