Tursko-bosanski rječnik iz Gornjeg Vakufa
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Tursko-bosanski rječnik iz Gornjeg Vakufa je rukopisni Tursko-bosanski rječnik najvjerovatnije iz 19. stoljeća pisan neshi pismom.
Polovinom 20. stoljeća, Omer ef. Štulanović, imam Mehmed-begove džamije u Gornjem Vakufu, pronašao je jedan rukopisni Tursko-bosanski rječnik. Rukopis ima 14 nepaginiranih lista veličine 17x21 cm, a pisan je na tanjem bijelo-žućkastom papiru. Nažalost djelo nema nikakve zabilješke o autoru, datumu nastanka ili prepisivaču. Ali sudeći prema papiru, pretpostavlja se da je djelo iz 19. stoljeća. Rječnik sadrži oko hiljadu riječi pisanih uvježbanim i lijepim neshi pismom. [1][2]
Glavno obilježje rječnika je ikavica, koja se u narodu gornjevakufskog kraja do danas održala. Neke karakteristične riječi u tom Tursko-bosanskom rječniku su sljedeće: lino, obać, prominit, vitar, procidit, popriko, ždribe, mira, striha, liskovina, drin, bisnit, srist, bristovina, nidra, mihur, potriban, pina, smrika, slipi miš, svitlac, samlit, ujist, mličac, srića, prikosutra večeri, briza, hitit, podnožnik, pripelica, mih, mriža, prominut, puca itd. Također se navode i slavenski narodni nazivi za mjesece koji su u ravnopravnoj upotrebi u bosanskom jeziku: siječanj, kolovoz, rujan, studeni i prosinac.[1][2]
[uredi] Reference
- 1Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u formiranju Gornjeg Vakufa, Dr. Muhamed Hadžijahić, Mehmed Mujezinović, Gornji Vakuf, Godina izdanja 1971.
