Gornji Vakuf
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
|
|||
 |
|||
| Općina | Gornji Vakuf-Uskoplje | ||
| Središte općine | Gornji Vakuf | ||
| Površina | 402,7 km² | ||
| Stanovništvo - Ukupno - Gustoća |
25.181 (1991.) ?/km² |
||
| Načelnik | Marinko Krajina | ||
Gornji Vakuf je naziv za četiri stoljeća staru bosansku čaršiju u Srednjoj Bosni, koja se vremenom razvila u grad. Danas je Gornji Vakuf dio općine koja od 2001. godine nosi naziv Gornji Vakuf-Uskoplje prema odluci međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Napomena
Većinsko bošnjačko stanovništva smatra da je dodavanje pojma "Uskoplje" četverostoljetnom imenu grada, neutemeljeno i politički motivisano od strane hrvatskih predstavnika u vlasti, s obzirom da se pojam Uskoplje nikada tokom historije nije odnosio na ime grada, kasabe, utvrde ili nekog naselja, nego na srednjovjekovnu bosansku župu, kasnije nahiju, koja je obuhvatala mnogo šire područje uključujući susjedne općine i gradove.
Sadržaj |
[uredi] Historija
Gornji Vakuf kao gradsko naselje nastao je krajem XVI vijeka. Sam naziv grada upućuje na to da je njegov osnutak povezan sa institucijom Vakufa.
Institucija vakufa predstavlja zakladu koja služi vjerskim i humanitarnim svrhama muslimana. Valja napomenuti da su vakufi u svim islamskim zemljama odigrali golemu ulogu u urbanom razvitku pošto su putem vakufa izgrađeni skoro svi objekti javnog značaja u pojedinom naselju (džamije, mektebi, bezistani, sahat-kule, česme, medrese, dobrim dijelom i dućani). Međutim u slučajevima Gornjeg Vakufa i još nekih drugih urbanih centara još je više naglašena uloga vakufa.
Za postanak Gornjeg Vakufa važi analogna situacija kao i sa Donjim Vakufom, Kulen-Vakufom, Varcar-Vakufom, Skender-Vakufom, Skucanim Vakufom (Sanski Most). Sve ove varoši svoj postanak imaju zahvaliti Aktu o uvakfljenju kojim se zasnivala varoš, i to obično prvo izgradnjom džamije na trgu, a onda izgradnjom pratećih objekata.
Postanak Gornjeg Vakufa je u najužoj vezi sa vakufom Mehmed-bega Stočanina, a to znači da je njegova džamija bila od fundamentalnog značaja za osnutak grada. Prema raspoloživim podacima (natpisna ploča o izgradnji džamije) Mehmed-beg je svoju džamiju završio 1001. hidžretske godine što odgovara 1592 ili 1593 godini. Nije poznato kako je upočetku izgledala džamija. Sudeći po raspoloživim podacima (kamenitoj munari, natpisnoj ploči i dr.) pretpostavlja se da se radilo o monumentalnom zdanju. Džamija je više puta stradavala, a 1969 godine na istom mjestu započela je izgradnja moderne džamije.
Prema raspoloživim podacima o bosanskim varošicama koje svoj postanak imaju zahvaliti instituciji vakufa, uvijek su postojale strateške, prometne ili koje druge opće potrebe da se na određenom prostoru uspostavi odgovarajući urbani centar, pa se i pojedinim favorizirajućim mjerama kao sto su poreske olakšice nastojalo u te centre privući stanovništvo.
[uredi] Prethistorijsko doba
Kraj oko Gornjeg Vakufa, kao uostalom i sva Skopljanska župa, je bio oduvijek dobro nastanjen. Plodnost zemlje, bogtstvo šumom i divljači po okolnim brdima, kao i povoljni uvjeti za rudarstvo učinili su ovaj kraj privlačnim za ljudska naselja. Već prije naše ere, s obje strane gornjeg toka Vrbasa se nastanjuju Iliri koji ostavljaju ime selu Batuši nedaleko od Gornjeg Vakufa.
[uredi] Rimsko doba
Arheološkim istraživanjima je ustanovljeno da su oko Gornjeg Vakufa tragovi antičkog života i ostaci zgrada tako gusti da se može pomišljati na veći broj manjih naseobina sa većim centrom. Vijesti antičkih pisaca o dobijanju zlata u provinciji Dalmaciji su se prvenstveno odnosile na oblast srednjobosanskog rudogorja i u njoj pogotovo na planinu Vranicu i njeno podnožje oko Gornjeg Vakufa. Možda je i to jedan od razloga zašto su Rimljani smjestili čuvenu postaju Ad Matricem na mjestu današnjeg Gornjeg Vakufa, kuda je prolazila cesta Salona-Sirmium.
[uredi] Srednji vijek
Ovaj kraj, odnosno šire uzevši župa Uskopljeu Ljetopisu Popa Dukljanina, u dijelu u kojem se opisuje regnum sklavorum (Sklavinija), koji je nastao početkom XI stoljeća, nalazi se prvi historijski spomen Uskoplja (Uscople). Navodi se kako je hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II. opustošio župe Uskoplje, Luku i Plevu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju. Kako navodi ljetopisac, Krešimir zauzima cijelu Bosnu i vladaše njome. Ovog Krešimira identificiraju sa hrvatskim kraljem Mihajlom Krešimirom II (949.-oko 969.).U povelji Bele IV (20. srpanj 1244.) spomen ove župe je u vezi biskupskog posjeda ,,in supa Wzcople’’ kod crkve sv. Ivana koja se prema navodu biskupa Delivića nalazila u neposrednoj blizini danasnjeg Gornjeg Vakufa - Uskoplja (selo Dobrošin). Mjesto i uloga ovog kraja ogleda se i u zastupljenosti srednjovjekovnih utvrda.
U Glasniku Zemaljskog muzeja od 1901možemo pročitati zapis učitelja Franje Martinčevića u kojemu, između ostaloga, stoji da ,,po brdima oko G. Vakufa osobito onima sa sjeverne i zapadne strane, nizahu veliki i tvrdi gradovi nekadašnjih velmoža , a podno brda bijahu rasijana sela’’. Zasigurno je da je u poznijem srednjem vijeku vojna vlast za ovaj kraj bila koncentrisana u Susidu kod Gornjeg Vakufa - Uskoplja (prvi put se spominje 1403.g.). Smatra se da je već tada župa Uskoplje u turskoj vlasti bila privremeno podijeljena na Gornje i Donje Skoplje.
Gornje Skoplje je predstavljalo posebnu nahiju sa utvrdom Susid što danas odgovara Općini Gornji Vakuf-Uskoplje. Jedno vrijeme u historiografiji Vakuf je bio poznat kao Česta (1444.g.). Međutim, ništa rječitije o naseljenosti kraja oko Gornjeg Vakufa - Uskoplja ne govori koliko brojnost srednjovjekovnih stećaka. Na području općine nalazi se preko 580, uglavnom sandučastih, stećaka.
Pored povoljnog geografskog položaja i prirodnih bogatstava jedan od razloga koji je doveo do formiranja Vakufa bio je vojno-strateške prirode, jer je u svim periodim turske vladavine ovo područje bilo ugroženo od Mlećana i uskoka, te je bilo neophodno formirati centar koji će imati ulogu vojne krajine. Prema šemi Hamdije Kreševljakovića kojom je opisana uloga pojedinih urbanih centara, Gornji Vakuf - Uskoplje je bio obrtničko-trgovački centar u Skopaljskoj mikroregiji. Preovladavao je metalurgijski obrt (proizvonja mlinova za kavu, pušaka, posuđa i dr.) što je bilo uslovljeno blizinom Fojnice i Kreševa. Prema svemu izloženom ne može se osporiti da je vojni faktor bio prisutan prilikom osnivanja Gornjeg Vakufa - Uskoplja, ali je sigurno i to da se u isti mah našlo opravdanje i sa geografskog, prometnog i privrednog stanovišta.
[uredi] Pokret za autonomiju Bosne Husein-kapetana Gradaščevića
Veliki doprinos odbrani bosanskih granica Gornjovakufljani su dali u čuvenom boju pod Banjalukom 1737.godine kada su "odbili Švabu od Bosne". Pjesnik Mustafa-hadži Muhlisija zvani Bošnjak piše o ovom boju. "Haber o provali Švabe došao je kasno pa su naši preci požurili da stignu na bojno polje. Usiljenim maršom stigli su pod Banjaluku. Kažu da su bezi sjahivali sa konja i prepuštali fukari da jaše kako bi na vakat stigli."
U pokretu Husein-kapetana Gradaščevića za autonomiju Bosne aktivno učestvuje gornjevakufska aristokracija, listom svi su bili za Gradaščevića osim bega Sulejmanpašića iz Odžaka čija su imanja tad opustošena. Nekoliko Gornjevakufljana je zbog učestvovanja u pokretu za autonomiju bilo osuđeno na zatvorske kazne.
[uredi] Austrougarsko doba
U vrijeme austrougarske vladavine Gornji Vakuf je postao značajan za tadašnju vlast zbog prirodnog bogatstva koje se uveliko eksploatisalo i prevozilo u druge dijelove zemlje.
[uredi] Svjetski ratovi
U Prvom i Drugom svjetskom ratu Vakuf je pretrpio značajna razaranja i ljudske gubitke, što od požara što od borbenih dejstava. Revolucionarnost, rodoljublje i visoku patriotsku svijest ljudi Gornjeg Vakufa i okoline više nego ilustruju impresivni podaci o njihovom doprinosu pobjedi u NOR-u. Pored 69 žrtava fašističkog terora, u temelje slobode uzidalo je svoje živote i 94 borca, od ukupno 370, medju kojima je bilo i 6 žena, te 12 pionira. Gornji Vakuf je prvi put oslobođen 12. jula 1942. godine i taj datum se slavio kao Dan oslobođenja općine.
Odmah poslije Drugog svjetskog rata na Glavici, brdu nadomak starog dijela grada, iz kojeg naprosto izviru sokaci koji se ulijevaju u glavnu ulicu, nastala je Spomen kosturnica za 101 borca-partizana, koji su svoj život položili za bolju budućnost. Nakon rata počeo je brzi razvoj privrede kao i samog grada. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu općina Gornji Vakuf je spadala u red srednje razvijenih općina bivše Jugoslavije.
[uredi] Agresija na Bosnu 1992-1995
Gornji Vakuf je odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Srednje Bosne od agresije HVO-a i HV. Dana 20. juna 1992. godine grad su pokušale zauzeti hrvatske jedinice paralelno sa napadom u Novom Travniku, realizirajući plan o podjeli Bosne i Hercegovine sklopljen između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. O samoj podjeli Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske su pred Tribunalom u Den Haagu svjedočili lord Paddy Ashdown, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, te premijer nekadašnje Jugoslavije Ante Marković. U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a, i HV pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratište na Kupresu i Bugojno. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Duvno, te Prozor. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice započele su sa etničkim čiščenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina. Nešto ranije, isti scenarij je sproveden u selima Uzričje, Hrasnica i Duša [1]. Bošnjaci su protjerani sa svojih ognjišta, a imovina im je opljačkana ili uništena. Etničko čiščenje je bilo praćeno i prljavom propagandom, u čemu je prednjačila HTV, sa svojim kvazireporterom Smiljkom Šagoljem. Dio lanca hrvatske propagande bio je svakako i "Skopaljski vijesnik", kao i Radio "Uskoplje". Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. Nakon tromjesečnog primirja došlo je do tada, najžešćeg napada i razaranja gradskog jezgra, kao i okolnih sela. Grad je granatiran sa okolnih brda, a zabilježeni su dani kada je na grad ispaljivano od 1500 do 2000 razni ubojitih projektila. Napadi su trajali od jula 1993, pa do februara 1994. odnosno do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma.
Valja napomenuti da je za ulogu u ratu u Gornjem Vakufu, u optužnici koju potpisuje tužilac Međunarodnog suda u Hagu, Carla Del Ponte od dana 2. marta 2004. godine, optuženo rukovodstvo tzv. HR Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić, te Berislav Pušić.
[uredi] Uloga Franje Tuđmana i hrvatskog vojno-političkog vrha u agresiji na Gornji Vakuf
Objavljivanjem 36 stenograma o podjeli Bosne i Hercegovine, razjašnjena je uloga Franje Tuđmana u napadu na Gornji Vakuf. Svih 36 stenograma se nalaze u Haškom tribunalu. Iz navedenih stenograma da se zaključiti da je Franjo Tuđman igrao licemjernu ulogu prema ratu u Bosni i Hercegovini u kojem je i sam učestvovao. Naime, pred međunarodnom javnošću je podržavao suverenitet Bosne i Hercegovine, dok je za to vrijeme na sastancima koji su stenogramski dokumentovani, planirao napad na bosanskohercegovačke gradove, smatrajući da na taj način rješava pitanje budućih granica hrvatske države.
Dana 22. oktobra 1993. na sastanku u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, na kojem su pored Tuđmana prisustvovali i Janko Bobetko, Imra Agotić, Josip Lucić i Gojko Šušak, Franjo Tuđman o napadu na Gornji Vakuf i ostale bosanskohercegovačke gradove kaže: "Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)"
O samom učešću jedinica regularne vojske Republike Hrvatske u napadu na Gornji Vakuf, na istom sastanku govorio je Janko Bobetko: "Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga, kompletno je, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2.500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva-tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, usljed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da i idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati (...) Ja sam prekjučer razgovarao sa Toletom (Žarkom, op. pr.) u Dubrovniku i on je tražio da se sastane, rekao sam da ću biti tamo i da dođe, da je jedan presjek situacije koji počinje od toga da su snage zamorene, što je točno, i da za sada on smatra da oni nemaju, mislim Muslimani, nekih friških snaga za neke protuudare, što ne treba potcjenjivati, mora biti pripremljen. Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju, i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat, ona se - jedan dio je ostao, drugi dio se raspao (…) to je bilo neorganizirano (...) Međutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro učinila i radila (…)"
Odgovarajući na pitanje Franje Tuđmana o imenu komandanta Pete brigade koja je sa vinkovačkog ratišta premještena u Gornji Vakuf, Janko Bobetko svjedoči o nepobitnom dokazu hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i Gornji Vakuf: "Bio je Kapular (…) Ima svojih prilika i neprilika, tako da mislite u smislu zapovijedanja jedan od dosta ozbiljnih problema (…) Što se tiče streljiva, to je toliko precizno organizirano da je glavni dotur municije išao iz Ploča, direktno prema Mostaru, iste noći kada je naručen. I general Marinović je od mene dobio ne samo zadatak nego i sva ovlaštenja, i neka postepeno popunjavamo taj front, jer je to najbliži, najkraći, nemam prevoza velikog, tako da je on sa svog fronta smo skinuli bateriju topova 122, minobacače, mine, municiju, dakle sva streljiva koja su tražena, dakle u najkraćem roku, to je funkcioniralo, može se reći, odlično (...) Dalje, za municiju težih kalibara, 130, u tri navrata su pošiljke i narudžbe koje su date odmah bile upućivane prioritetno i točno ka liniji fronta (…) To je i prekjučer jedan čitav teret otišao, ide odavde, težeg kalibra, 130, 105, 120, a sa onog fronta ide sva druga municija, tako da, jasno, troši se (…) Dakle, sa slavonskog osjetljivog prostora smo izvukli Treću i Petu brigadu (…) sa ovim smo učinili jako puno u stabilizaciji fronta Vakuf i Mostar."
[uredi] Politika
Na općinskim izborima 2004. zabilježeni su sljedeći rezultati za Općinsko vijeće Gornji Vakuf/Uskoplje, koje broji 23 mandata: SDA 9 mandata, HDZ 8 mandata, SBIH 4 mandata, BPS 1 mandat i SDP 1 mandat. Za načelnika općine je izabran Bušatalić Vahid (40,46% glasova) iz SDA, međutim nakon opstrukcija HDZ-a u radu Općinskog vijeća načelnik je podnio ostavku.
[uredi] Geografija
Gornji Vakuf je smješten u gornjem toku rijeke Vrbas u Skopaljskoj dolini koja je duga 27 km, a široka samo 2 km.Okružen je planinama Vranicom sa istočne i Radušom sa zapadne strane. Leži na četiri rijeke: Vrbasu, Bistričkoj rijeci, Trnovači i Krušćici. Nadmorska visina općine je od 670 do 2112m. Općina zahvata površinu od 402,7 km2. Prema popisu iz 1991. godine u Gornjem Vakufu je živjelo oko 25000 stanovnika, pretežno bošnjačke (14000) i hrvatske (10000) nacionalnosti. Gornji Vakuf je prije agresije spadao u red srednje razvijenih općina, a nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, našao se u sastavu Srednjebosanskog kantona.
Klima u Gornjem Vakufu je izuzetno pogodna za razvoj povrtlarskih kultura, a pogotovo kupusa. Klima je, radi veće nadmorske visine (za oko 100 m), blizine velikih planinskih masiva Vranice i Raduše, a time i većeg provjetravanja oštrija u odnosu na umjerenokontinentalnu klimu na području nizvodno uz Vrbas. Ljetne temperature su u prosjeku nešto niže, ljetne noći svježije i bez većih amplituda što pogoduje kupusu koji teško podnosi temperature veće od 25 C. Valja naglasiti da je i hidrološka situacija vrlo povoljna što omogućava navodnjavanje, a to je za kupus itekako značajno. Gornjevakufsko polje pruža izuzetne uslove za proizvodnju kupusa, a dovoljan je podatak da je kupusom zasijano 4000 do 5000 dunuma sto čini 10% oraničnih površina ovog područja. Interesantna je priča o rahmetli Mulagi Gavranoviću, koji je prihode za život ostvarivao prodajom voća i povrća sa svoga, u lokalnim okvirima, velikog posjeda. Nije imao svoje radne snage, nego je zapošljavao tuđu. Ostao je u sjećanju Vakufljana po tome što je nakon završetka poljoprivredne sezone, ostavljao mjesec dana za svoju dušu i odmor. Odlazio bi u Zagreb i odsjedao u hotelu ’’Esplanade’’ , a omiljena mu je bila kafana ’’Dubrovnik’’. Boraveći u Zagrebu i družeći se sa prijateljima, upoznao je za ove krajeve do tada nepoznato sjeme ’’slava’’ (glory of enkuizen), koje se već 40 godina uspješno gaji u Gornjevrbaskoj regiji. Čitao je mnogo. Veoma se rado družio sa školovanim ljudima. Poznata mu je bila izreka vjerovatno vezana za zemlju kao njegovu životnu preokupaciju: ’’Pismen zna bolje i kopati’’.
[uredi] Stanovništvo
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Gornji Vakuf imala je 25.181 stanovnika, raspoređenih u 51 naselju. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, općina Gornji Vakuf u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine.
[uredi] Nacionalni sastav stanovništva - općina Gornji Vakuf, popis 1991.
ukupno: 25.181
- Bošnjaci - 14.063 (55,84%)
- Hrvati - 10.706 (42,51%)
- Srbi - 110 (0,43%)
- Jugoslaveni - 158 (0,62%)
- ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 144 (0,60%)
[uredi] Nacionalni sastav stanovništva - Grad Gornji Vakuf, popis 1991.
ukupno: 5.344
- Bošnjaci - 3.274 (61,26%)
- Hrvati - 1.805 (33,77%)
- Srbi - 80 (1,49%)
- Jugoslaveni - 134 (2,50%)
- ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 51 (0,98%)
[uredi] Privreda
[uredi] Obrazovanje
Osnovna škola ’’Gornji Vakuf’’ je jedna od najstarijih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini. Škola je osnovana 1889. godine, a nastava se odvijala u jednoj bosanskoj kući (mještani su je zvali ’’stara pošta’’). Godine 1895. je izgrađena prva školska zgrada, po standardima ondašnjeg evropskog obrazovanja, a nosila je naziv Osnovna pučka-narodna škola. U toku svog postojanja više puta je paljena i uništavana.
U Gornjem Vakufu, također egzistira i srednja škola, koja spada u kategoriju "dvije škole pod jednim krovom".
[uredi] Zanimljivosti
Polovinom 20. stoljeća, Omer ef. Štulanović, imam Mehmed-begove džamije u Gornjem Vakufu, pronašao je jedan rukopisni Tursko-bosanski rječnik. Rukopis ima 14 nepaginiranih lista veličine 17x21 cm, a pisan je na tanjem bijelo-žućkastom papiru. Nažalost djelo nema nikakve zabilješke o autoru, datumu nastanka ili prepisivaču. Ali sudeći prema papiru, pretpostavlja se da je djelo iz XIX stoljeća. Rječnik sadrži oko hiljadu riječi pisanih uvježbanim i lijepim neshi pismom. Glavno obilježje rječnika je ikavica, koja se u narodu gornjevakufskog kraja do danas održala. Neke karakteristične riječi u tom Tursko-bosanskom rječniku su sljedeće: lino, obać, prominit, vitar, procidit, popriko, ždribe, mira, striha, liskovina, drin, bisnit, srist, bristovina, nidra, mihur, potriban, pina, smrika, slipi miš, svitlac, samlit, ujist, mličac, srića, prikosutra večeri, briza, hitit, podnožnik, pripelica, mih, mriža, prominut, puca itd. Također se navode i narodni nazivi za mjesece: siječanj, kolovoz, rujan, studeni i prosinac.
[uredi] Sport
Iako je Gornji Vakuf mali grad, on je prije rata imao veoma razvijen sport, i s obzirom na broj stanovnika možemo reći da je dao određeni broj kvalitetnih sportista: nogometaša, rukometaša, karatista i košarkaša. U gradu je prije rata egzistirao NK "Sloga" koji se takmičio u I i II republičkoj ligi. Drugi klub po popularnosti bio je RK "Sloga", koji se takmičio u II pa u I republičkoj ligi, grupa "Jug". Košarkaški klub je imao mušku i žensku ekipu koje su se takmičile u zonskim ligama BiH. Najmasovniji je bio Karate klub "Sloga" kao i Udruženje sportskih ribolovaca "Vrbas". Od objekata u gradu je postojao nogometni stadion "Košute" za preko 3000 gledalaca, pri osnovnoj školi sportska dvorana za košarku i ostale sportove a uz srednju školu stadion za rukomet za 2000 gledalaca.
[uredi] Rukomet u Gornjem Vakufu
Rukomet u Gornjem Vakufu se počeo igrati tačno 17. juna 1956. godine, kada je odigrana prva rukometna utakmica. Igrali su sekcija DTV "Partizan" protiv ekipe RK "Travnik". Rezultat je bio 10:8 za ekipu Travnika. Igralo se na zemljanom terenu na prostoru današnjeg hotela "Raduša". Od tada su u gradu pri DTV "Partizan" egzistirale po jedna ženska i muška ekipa. Ženske ekipe su u to vrijeme bile bolje i dvije godine uzastopno su bile prvakinje sreza Jajce bez pretrpljenog poraza. Učestvovale su u kvalifikacijama za ulazak u republičku ligu BiH ali nisu uspjele. Zbog loših uslova ekipa je prestala egzistirati a akcent je bačen na kvalitetniji rad sa muškom ekipom. To je ubrzo rezultiralo većom masovnošću i kvalitetom ekipe. Tada su stasali igrači koji su bili cijenjeni u BiH: Esad Topčić, Abdulah Arapović, Abdulah Hadžiabulić, Hamdo Agić, Josip Radić i drugi. Za ovaj pionirski rad najviše zasluga su imali ljudi pri DTV "Partizan": Hrvoje Malinar, Ibrahim Gekić i inicijator svega ovoga učitelj Đuro Hrčan, koji je kasnije odgojio niz talentovanih rukometaša i bio trener ekipe sve do 1977. godine. Od tada, od igre u sreskoj ligi, zonskoj, Drugoj republičkoj i konačno Prvoj republičkoj ligi klub je postojao pod imenom RK "Partizan", RK "Rudar" i konačno RK "Sloga" koje ime i danas nosi. U tom vremenu izašao je veliki broj kvalitetnih igrača: Zoran Mijatović – Moda, internacionalac i član ekipe "Krivaje" i "Metaloplastike" evropskog šampiona, drugoligaški igrači: Anto Rajić, Fuad Mahmutović, Munsif Gekić, Ekrem Dželihodžić, te igrači međurepubličkih ligaša: Dževad Hadžijusufović i Senad Fejzić - Eljo. U dugom periodu kroz ovaj klub prošli su mnogi mladi ljudi i na taj način sačuvali tradiciju Gornjeg Vakufa kao grada rukometa. U ovom periodu osim Đure Hrčana mijenjali su se mnogi treneri ali najznačajniji trag je ostavio Mahmut Obralić – Mašo, koji je ekipu vodio do pred sami početak rata. Nakon završetka rata klub je i pored poginulih igrača (četiri prvotimca) i bez ikakvih sportskih terena, jer su sportski tereni i drugi objekti ostali na "drugoj" strani, pod nadzorom HVO-a, učestvovao na Prvom turnirskom državnom prvenstvu u Zenici 1994. godine i od 10 ekipa zauzeo 9. mjesto, a u kupu 4. mjesto. Sljedeće godine, na Drugom turnirskom državnom prvenstvu u Tuzli – Zenici ekipa je postigla isti uspjeh. 1997. godine zauzimanjem drugog mjesta na kantonalnom prvenstvu stekla je pravo da se takmiči u Prvoj ligi BiH, bez ikakvog terena, trenirajući u oštećenoj bugojanskoj dvorani i svaki dan putujući na treninge. U Prvoj premijer ligi "Sloga" je opstala dvije godine i zbog teških uslova (tereni, dvorana, finansije) nije mogla ostati i ispala je u Drugu ligu. Sada igra u Drugoj ligi sa promjenljivim uspjehom u i dalje lošim uslovima. U međuvremenu je zahvaljujući bivšem gradonačelniku općine Abdulahu Garači napravljena veća betonska ploha na kojoj treniraju ostale selekcije kluba: juniori, kadeti, pioniri – pjetlići i ženska ekipa. U klubu ima preko 110 članova ali i dalje su najveći problemi nedostatak opreme, lopti, patika, trenerki i dresova. Finansijsko stanje u klubu je katastrofalno. Sav rad je amaterski, od trenera prvog tima do trenera ostalih selekcija. Ovakve rezultate klub ne bi mogao postići da nije bilo entuzijasta Dževada Dedića, sekretara kluba, Abdulaha Garače, predsjednika, Đure Hrčana, rukovodioca svih sekcija, Mehe Kičina, trenera prvog tima i svih igrača koji nisu postavljali nikakve uslove za svoju igru i rad. U ovako teškim uslovima klub je dao najboljeg strijelca u ligi i reprezentativca A selekcije BiH Rasima Demirovića i kadetskog reprezentativca Sidika Omerovića, golmana.
[uredi] Poznate ličnosti
- Mehmed-beg Stočanin
- Pjesnik Ćamilija
- Hadži Mustafa Bošnjak Muhlisi
- Hadži hafiz Abdulah ef. Softić
- Salih Sidki Mahmutkadić
- Sulejman Bajraktarević
- Fehim Bajraktarević
- Sulejman Hadžiabulić
- Muhamed ef. Hadžiabdić
- Ahmed ef. Burek
- Hafiz Ahmed ef. Redžepašić
- Branko Mikulić
- Josip Mlakić
[uredi] Turističke atrakcije
Zbog svog geografskog položaja i klimatskih karakteristika Gornji Vakuf je izuzetno povoljan za razvoj turizma. Planine Vranica i Raduša oduvijek su privlačile planinare ne samo iz ovih krajeve, nego i iz čitave bivše Jugoslavije. Idealne su mogućnosti za lov i ribolov. Poznata izletišta u blizini Gornjeg Vakufa su: Prokoško jezero koje nije samo poznato po ljepoti već i po endemičnom vodozemcu tritonu, Ždrimačka jezera u čijoj se blizini nalazi prekrasan slap, Bistrička rijeka (čuveno ribogojilište), planine Vranica i Raduša, Radovina, ("planinarski raj"), te izvorišta sve četire vakufske rijeke. Zbog ratnih dejstava neka od ovih izletišta su devastirana ili minirana
