Vergilije
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro, 15. oktobar 70 p.n.e. — 21. septembar 19 p.n.e. Kalabrija) prvosvećenik je rimske poezije i Augustove restauracije. Pripada vremenu Kajsarova nasljednika Oktavijana Augusta.
Sadržaj |
[uredi] Biografija
Vergilije je rođen 15. oktobra 70 p.n.e. u selu Andes blizu Mantove (Mantua), u sjevernoj Italiji. U ovome kraju ima keltskih i ilirskih naselja, pa latinitet Vergilijevog imena nije sasvim pouzdan. Nije bio iz imućne porodice, ali je od mladosti veoma pažljivo obrazovan. Za to se pobrinuo njegov otac. Mladost je Vergilije proveo djelomično u školama Kremone i Milana (Mediolanum). Potom je prešao u Rim gde je studirao retoriku, medicinu i filozofiju, prvenstveno Epikurovu kod epikurovca Sirona. Zbunjivi i stidljivi Vergilije nije imao uspjeha kao javni besjednik. Ali je već u mladosti pisao uspele manje pjesme po ugledu na aleksandrijske pjesnike i neoterike Katulove družine, učeno i intimno. Nalazimo tako u njegovoj mladosti one elemente koji će biti značajni i za njegovo pjesništvo: blizinu selu i prirodi, solidno i široko obrazovanje prožeto retorikom, koja stoji pored poezije sklone erudiciji i artizmu. Nije mladog Vergilija mimoišlo ni ono kolebanje između filozofije i retorike, karakteristično za antičko obrazovanje u kome su se filozof i retor neprestano borili oko vodstva. Sačuvana je pod imenom Vergilijevim jedna kratka pjesma u čiju autentičnost nemamo razloga da se sumnja i gdje se mladi pjesnik oprašta od retorike i od pjesništva da bi se sasvim posvetio Epikurovoj filozofiji. Pa opet se i u toj pjesmi Vergilije ne oprašta sasvim i zauvijek od pjesništva — smatra da su povremeni izleti u pjesništvo čak i epikurovcu dozvoljeni. Ali pjesništvo je pobijedilo nad filozofijom, i to pjesništvo u kome je i retorika našla dosta mjesta.
U Rimu je Vergilije drugovao sa elegičarem Kornelijem Galom, sa historičarem Asinijem Polionom i sa Alfenom Varom, koji je po svoj prilici također pisao pjesme. Ovim prijateljima posvetio je neke od svojih Pastirskih pjesama, i to Galu desetu, Polionu četvrtu i osmu, Varu devetu. Uskoro postaje prijatelj uglednog i bogatog Mecene, zapravo Maecenasa, potomka kraljevske etrurske loze. Postaje i intiman prijatelj pjesnika Horacija. U Horacijevu Putu u Brundisij čitamo kako Horacije, rodom sa juga Italije, i Vergilije, rodom sa sejvera, prate Maecanas, koji putuje važnim političkim poslom. Taj realistički opis pokazuje prijateljske odnose koji vladaju u ovome krugu obrazovanih pjesnika čiji zaštitnik, Maecanas, i sam sastavlja stihove, ali mu je glavna briga da i u djelima njegovih prijatelja nađe izraz Augustova politika „obnove". Vergilija rano upoznaje i sam Oktavijan August, pa ga postepeno sve čvršće vezuje za sebe i svoju kulturnu propagandu. Tako Vergilije Pjesmama o poljoprivredi i spevom Eneida postaje glavni predstavnik Augustova vladanja, visoko cijenjen i od samog Augusta koji mu osigurava udoban i povučen život.
Posljednjih deset godina života proveo je Vergilije većinom blizu Napulja, a ponekad i na Siciliji. Godine 19 p.n.e. polazi na put u Grčku i Anadol s namjerom da upozna te krajeve prije nego dovrši spjev Eneidu i posveti se potom sasvim filozofiji, jer ga ova želja iz mladosti nije napustila. U Ateni se nađe sa Augustom koji ga nagovori da se vrati. Krhka zdravlja, Vergilije se već u Grčkoj razboli, stigne lađom do Brundisija u Kalabriji gdje umre 20. septembra 19. p.n.e. Njegovo tijelo prenesu do Napulja i tu sahrane. Bio je, kažu, seljačkog lika, omanji i punačak, ali krhkog zdravlja. Tih, skroman i jako stidljiv izbegavao je javnost, pa su ga stoga zvali Parthenias.
